RES PUBLICA POST – ZA DOM SPREMNI I USTAVNI SUD
U javnom prostoru rasprava “Za dom spremni i ustavni sud” postala je test elementarne provjere činjenica: što je dojam, a što pravna kvalifikacija i povijesni kontekst. Ovaj tekst analizira tvrdnje prof. Gorana Jurišića i uspoređuje ih sa stajalištem Ustavnog suda RH, europskom sudskom praksom te dokaznim standardom koji razlikuje činjenice od političkih konstrukcija.
Ovo nije tekst protiv “desnih” ili “lijevih”, nego u obrani standarda: tvrdnje se dokazuju, a ne ponavljaju. Posebno kada dolaze od javno prepoznatog povjesničara i publicista.
UVOD – Za dom spremni i Ustavni sud
U javnom prostoru postoje teme koje se lako zapale i teško hlade: rat, simboli, ideologije, zločini režima, legitimnost političkih aktera i “naša” interpretacija povijesti. Upravo zato te teme traže najviši stupanj preciznosti. Nije dovoljno imati uvjerenje, pa ni dobru namjeru. U ozbiljnoj raspravi presudno je razlikovati dokazivu činjenicu od političke konstrukcije, a interpretaciju od optužbe.
Objava prof. Gorana Jurišića o geslu HOS-a “Za dom spremni” i odnosu Paraga–Tuđman tipičan je primjer teksta koji se predstavlja kao povijesna istina, a u stvarnosti se sastoji od mješavine provjerljivih elemenata, interpretacija i niza teških tvrdnji bez dokaznog minimuma. To nije historiografija, nego pamfletska publicistika. I upravo zato zahtijeva miran, argumentiran odgovor.
Povezani tekst: Kako razlikovati činjenice od konstrukcija
Urednička napomena
Ovaj tekst nije napisan radi osobnog obračuna, niti radi “navijanja” za bilo koji tabor, nego radi zaštite osnovnog standarda javne rasprave: razlikovanja dokazive činjenice od političke konstrukcije.
Prof. Goran Jurišić u javnosti nastupa kao povjesničar i publicist, a prema javno dostupnim biografskim navodima sudjelovao je u Domovinskom ratu, diplomirao povijest i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bio povezan s novinarskim radom te sudjeluje u radu udruga koje se bave istraživanjem komunističkih zločina. Upravo zato njegove objave imaju dodatnu težinu: mnogi čitatelji pretpostavljaju da je ono što piše metodološki provjereno.
Kada se, međutim, u istom tekstu miješaju provjerljive činjenice s teškim optužbama bez dokumentacije, a zaključci su u izravnom sukobu s relevantnim pravnim stajalištima institucija Republike Hrvatske, tada više ne govorimo o historiografiji, nego o dezinformiranju pod plaštom autoriteta. Na to se mora odgovoriti argumentima, mirno i precizno — jer društvo koje odustane od dokaznog standarda brzo počne živjeti od mitova, a mitovi su pogonsko gorivo novih podjela. Zato je nužno da se javne tvrdnje u temi “Za dom spremni i ustavni sud” mjere dokazima, a ne autoritetom.
Za dom spremni i Ustavni sud “ustavni pozdrav”: prva provjera
Jurišić zaključuje: “Geslo HOS-a ‘Za dom spremni’ nije ustaški pozdrav (…) nego demokratski, slobodarski ustavni pozdrav.” To nije pitanje dojma, nego pravne kvalifikacije i povijesnog konteksta. U okviru teme “Za dom spremni i ustavni sud” najvažnije je krenuti od onoga što kaže najviša ustavna instanca u RH.
Ustavni sud RH u priopćenju od 5. lipnja 2020. sažima svoje ranije stajalište: pozdrav “Za dom spremni” jest ustaški pozdrav NDH i nije u skladu s Ustavom RH. Dokaz: Ustavni sud RH – priopćenje 5. lipnja 2020.
Europska praksa također ne daje oslonac tezi “ustavnosti”: u predmetu Šimunić protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava donio je odluku o nedopuštenosti zahtjeva, ne dovodeći u pitanje sankcioniranje uzvikivanja “ZDS” u kontekstu javnog događaja. Dokaz: ESLJP – Šimunić v. Croatia
Ako se ide i korak dalje: Vladino Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima (Dokument dijaloga, 2018.) često se u javnosti spominje kroz motive “iznimaka”, ali sama činjenica da se nešto tretira kao posebni slučaj i predmet normativnih preporuka ukazuje da nije riječ o “općem ustavnom pozdravu”, nego o spornom simbolu koji se problematizira upravo zbog povijesnog opterećenja i društvenih posljedica. Dokaz: Vlada RH – Dokument dijaloga (2018.)
Zaključno: Jurišićeva završna teza o “ustavnom demokratskom pozdravu” je činjenično i pravno neodrživa. Nije stvar “lijevo/desno”, nego elementarne provjere: najviša ustavna instanca u RH i relevantna europska praksa ne stoje iza takve konstrukcije.
Teške optužbe bez dokaza: “Tuđman je godinama radio u KOS-u”
Jurišić tvrdi da je “general JNA Franjo Tuđman godinama radio u KOS-u, na funkciji zamjenika Gošnjaka…”. To je iznimno ozbiljna optužba (u političkom smislu delegitimacija kroz obavještajnu etiketu), ali u objavi nedostaje ono što je nužno: dokument, imenovanje, kadrovski trag, sudski nalaz ili arhivski zapis.
U javnom prostoru često se namjerno briše razlika između: činjenice da je netko imao karijeru u JNA / tadašnjem sustavu i tvrdnje da je bio pripadnik konkretne kontraobavještajne službe (KOS). To su dvije različite razine koje zahtijevaju različitu vrstu dokaza. Metodološki korektan odgovor na ovakvu tvrdnju nije protukleveta, nego hladno pitanje: koji dokument, tko ga je objavio, gdje se čuva, koji je broj akta, kako je potvrđena autentičnost? Bez toga, ostaje dojam, a ne činjenica.
Paradžik 1991. i Vinkovci 1992.: od događaja do “nalogodavca” jednim skokom
Jurišić piše da je Tuđman “dao ubiti” Antu Paradžika (21. rujna 1991.) te da je “pokušao” ubiti Paragu u bombaškom napadu u Vinkovcima (1. ožujka 1992.).
Ovdje treba biti strogo precizan: moguće je istraživati okolnosti, političke napetosti i sigurnosni kaos vremena; moguće je raspravljati o propustima, odgovornosti zapovjednog lanca ili prikrivanju činjenica. Međutim, tvrdnje “Tuđman je dao ubiti” i “Tuđman je pokušao atentat” su tvrdnje o izravnom nalogu i traže izravne dokaze: presudu, dokument zapovijedi, svjedočenja u formalnom postupku, arhivsku potvrdu i sl.
Jurišić ne nudi takve dokaze. Umjesto toga koristi propagandni obrazac: (A) postoji tragičan događaj → (B) imenuje se nalogodavac → (C) moralna presuda se podrazumijeva. Taj prijelaz iz (A) u (B) je mjesto gdje ozbiljan tekst traži dokaz. Ako ga nema, to nije povijest nego imputiranje.
“Vrhovni sud je naglasio da je HOS dio HV-a… javnost ne zna zbog cenzure”
Pozivanje na sudove je legitiman argument, ali samo ako je precizan. Kad se kaže “Vrhovni sud je naglasio…”, nužno je navesti: poslovni broj, datum, relevantni citat ili barem jasnu identifikaciju odluke. U protivnom publika dobiva dojam “sud je rekao”, ali bez mogućnosti provjere.
U Jurišićevoj objavi uočava se suprotno: pozivanje na “sud” bez uredno navedenog traga koji bi neovisni čitatelj mogao provjeriti. Potom se sve “zabetonira” riječju “cenzura” – pojmom koji u ovoj upotrebi postaje univerzalno opravdanje: ako nema dokaza, to je zato što je netko “zabranio” da se vidi.
U ozbiljnom tekstu “cenzura” nije magijska riječ; ona je dokaziva (konkretni medijski embarga, zabrane emitiranja, sudske zabrane objave, službene upute, zapisnici uredničkih zabrana). Bez takve dokumentacije, “cenzura od 1981.” ostaje politička figura, ne činjenica.
ICTY i “udruženi zločinački pothvat”: činjenica i zlouporaba činjenice
Jurišić tvrdi da su Tuđman i Šušak (i drugi) navedeni u pravomoćnoj presudi ICTY u kontekstu udruženog zločinačkog pothvata protiv BiH, pozivajući se na predmet Prlić i dr. (tzv. “šestorica”). U tom korpusu doista postoji žalbena presuda (Appeals Judgement) i opsežna analiza pravnih koncepata, uključujući JCE.
Izvor: ICTY – Prlić i dr. žalbena presuda (vol. 1)
No i ovdje vrijedi isto pravilo metodologije: istinita ili djelomično istinita tvrdnja u jednom segmentu ne čini automatski istinitim sve ostalo u objavi. ICTY presude su dokumenti nastali u formalnom postupku, s dokaznim standardom i opsežnim obrazloženjima. Jurišićeve druge, najteže optužbe (KOS, nalog atentata, nalog ubojstva, “ustavni pozdrav”) nisu potkrijepljene ni približno jednakom razinom dokazivosti.
Drugim riječima: pozivanje na ICTY može biti relevantan dio rasprave, ali nije “univerzalni pečat” kojim se ovjerava sve što se u tekstu kasnije tvrdi.
Ključna logička pogreška: “Paraga ili Tuđman” kao jedina os povijesti
Naslov “Pravi izbor nije Tuđman ili Tito nego Paraga ili Tuđman” postavlja lažnu dihotomiju: kao da su složeni procesi 1990-ih (rat, međunarodni odnosi, unutarnje političke borbe, sigurnosni aparat, medijska scena, obavještajne igre, ratne operacije i poratna tranzicija) svedivi na jedan binarni izbor.
To je retorički efektno, ali analitički pogrešno. Lažna dihotomija služi mobilizaciji identiteta (“tko nije s nama, protiv nas je”), ne razumijevanju povijesti. Upravo zato u istoj objavi mogu koegzistirati: ozbiljne teme (represija, ratne tragedije), nedokazane optužbe (KOS, nalog atentata) i tvrdnja koja je u izravnom sukobu s ustavno-pravnim stajalištima (ZDS kao “ustavni pozdrav”).
Za dom spremni i ustavni sud: zaključak i dokazni standard
Ako je cilj proturječiti dezinformacijama. Najbolji put nije povišen ton nego jasna formula: ono što je provjerljivo – priznati; ono što je nedokazano – označiti kao nedokazano i tražiti dokument; ono što je u suprotnosti s institucijama – jasno citirati institucije.
U toj shemi Jurišićeva objava pada ponajprije na vlastitom finalu. Tvrdnja da “ZDS nije ustaški pozdrav nego ustavni demokratski pozdrav”. Suprotna je sažetom stajalištu Ustavnog suda RH i europskoj praksi u predmetu Šimunić. Kad se rasprava vrati na “Za dom spremni i ustavni sud”. Jasno se vidi da problem nije emocija, nego provjera izvora i pravna kvalifikacija.
A kada se najsporniji zaključak pokaže pogrešnim. Čitatelj se prirodno vraća na ostatak teksta i vidi obrazac: previše velikih optužbi, premalo provjerljivih dokaza.
Završna riječ
Osobno pripadam svjetonazoru koji se u Hrvatskoj naziva desnim. Dolazim iz obitelji koju je komunistički režim teško obilježio: dio članova obitelji izgubio je život, a dio prošao zatvore i poniženja. To je iskustvo koje ne traži zaborav, nego istinu i pravdu. Ali upravo zbog te težine ne pristajem na ideju da se istina može nadomjestiti “našom verzijom priče”.
Nema slobode u tome da se povijest gradi na nedokazanim optužbama, na etiketama i na “sigurnim” zaključcima bez izvora. Nema domoljublja u tome da se institucije i pravo ignoriraju kada nam se njihov zaključak ne sviđa. I nema budućnosti u tome da se nove generacije odgajaju u uvjerenju da je dovoljno deset puta ponoviti tezu kako bi postala činjenica.
Zato ovakvi tekstovi nisu “napad na desnicu”, niti “serviranje ljevici”. Oni su pokušaj povratka na osnovno: dokaz, izvor, provjerljivost. Povijest se ne smije pretvoriti u oružje za unutarnje obračune. Niti u poligon za stvaranje novih mitova koji će sutra opet tražiti nove neprijatelje.
Ako želimo Hrvatsku koja razumije vlastitu prošlost i koja može razgovarati i s onima koji misle drukčije. Onda moramo imati hrabrosti reći: i na našoj strani postoje pogreške, pretjerivanja i neistine. A laž, ma kako bila emocionalno privlačna, uvijek je na kraju skuplja od istine.
Ovo je tekst u obrani jedne jednostavne ideje: istina je preduvjet pomirenja, a dokaz je preduvjet istine. Bez toga, ostaju samo parole — i vječno ponavljanje istih sukoba u novim generacijama.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Razlika između informacije i poluinformacije – drastična i dramatična / živimo u svijetu poluinformacija = dezinformacija i u vremenu kada to ljudi prihvaćaju bez ikakvih provjera i kriterija / točna, potpuna i pravovremena informacija = Informacija – dostupna je samo pojedincima koji žele upravljati ljudima i svijetom, a ti i takvi su ipak Privilegirani Pojedinci (jer, pristup svakoj Informaciji ima svoju cijenu) 🇭🇷🫡
Pa, veleštovani Ivane, nije mi jasno, zbog čega tolike rasprave oko jednog popkliča, u kojem nema ništa, osim izričaja rodoljublja? Je li ustaški pozdrav? Pa jest.I što onda? Bilo je sličnih pozdrava i u ranijoj hrvatskoj prošlosti.Ustaški pokličć je bio-Za Poglavnika i dom spremni. Nu, i KUNA je bila ustaški izum i primali su je i Srbi i partizani i ortjunaši i svi ostali, a nisu nikada odbili plaću, jer je to ustaška kuna. Ustaše su udisali kisik pa nisam čuo, da je itko zbog toga prestao disati.
Kome i zašto se mi stalno moramo nekome ispričavati? Dosta mi je više kojekakvih ”povijesničara”,političara i analiotičara, kokji ponekad kažu koju dobru riječ, braneći hrvatske nacionalne interese, a onda, da bi se ”nekome” dodvorili, iz ” političke korektnosti” moraju naglasiti, kako osuđuju NDH i ”ustaške zločine”. Pa, dajmo već jednom objaviti sve te jame i grobišta ”ustaških zločina”.Nisam nikada mogao zamisliti, da u Hrvatskoj ima toliko naivne inteligencije, koja bazira svoje znanje samo na plasiranoj građi jugo-partizanske ideologijske povijesti.
NDH je naša povijest, koje se ne trebamo0 stidjeti i ustaše su bili časna vojska, koja nioje u Srbiji nikoga ubila. Ne da mi se ulaziti u duge rasprave i nije me ni briga više objašnjavati da zec nije magarac, zato jer ima duge uši. Hrvate u svijetu ne bi nitko prozivao zbog ZDS, da nema naših izudajnika. Pod pokličom-Slava Ukrajini- ubijani su i židovi i Poljaci i Rusi, a danas cijeli zapadni svijet ga koristi. Finska vojska na svom stijegu ima svastiku. Brojne američke institucije i države u svome grbu imaju FASCIS pa to niokome ne smeta.
Samo toliko, da naglasim.Moja je obitelj platila visoku cijenu zbog i radi NDH. Petnaestogodišnji zatvori, oduzetak imovine, prisilni radovi, a u Domovinskom ratu pet nećaka u HOS i HV…POZDRAV I ZDS.
Tema članka nije nečiji doživljaj rodoljublja, nego pravni i institucionalni okvir javne uporabe simbola u RH i standard dokazivanja.
Čak i ako netko ZDS subjektivno doživljava kao domoljubni izričaj, pravno je relevantno da je Ustavni sud RH više puta javno izrazio stajalište da je riječ o ustaškom pozdravu NDH i nesukladnosti s ustavnim vrijednostima. To u javnom prostoru ima posljedice neovisno o osobnim interpretacijama.
Usporedbe tipa “kuna/kisik” nisu argument: valuta i biološka činjenica nisu politički simboli.
Tvrdnja “bilo je i prije” vrijedi samo ako je potkrijepljena primarnim izvorima (dokumenti, tisak, zapisnici) koji nedvojbeno potvrđuju isti pozdrav u istoj formi i značenju prije 1941.
Također, tvrdnje kojima se NDH i ustaški pokret prikazuju “časnima” izlaze iz okvira rasprave i ne pridonose razumijevanju pravnog pitanja o kojem članak govori.
Ako želite polemizirati s tezama iz teksta, molim konkretno: koja točno rečenica i kojim izvorom se pobija.
Osobno smatram da ste se izgubili u cijelom kontekstu u kojem je članak napisan. Rado prihvaćam kritiku ali držimo se teksta u članku i one teme o kojoj članak govori.
Ivane, nisam se ja izgubio niti me briga o pravnom okviru uporabe simbola, jer, zna se u čijim je rukama RH i njene institucije. Uzimati te okvire kao zaskonske u pogledu nacionalnih pitanja je vraćanje u jugo-poredak.