Komunistički zločini i danas ostaju jedno od najtežih nerazriješenih pitanja europske povijesne savjesti. Dok su zločini nacizma dobili jasne optuženike, presude i trajnu moralnu osudu, komunistički zločini u velikom dijelu Europe ostali su bez pune pravne, političke i simboličke odgovornosti. Upravo u toj razlici otvara se pitanje koje ni desetljeća nakon sloma totalitarnih režima nije do kraja zatvoreno: zašto komunistički zločini nikada nisu dobili svoj Nürnberg?
Zašto Europa i danas pokazuje više pravne jasnoće prema nacizmu nego prema komunističkim zločinima
Europa se danas rado sjeća žrtava totalitarnih režima. Održavaju se komemoracije, donose rezolucije, izgovaraju svečane rečenice o ljudskom dostojanstvu i opasnostima ideologija koje su u 20. stoljeću pregazile milijune ljudi. To je potrebno. To je civilizacijski minimum.
Ali postoji jedno pitanje koje i dalje stoji otvoreno, neugodno i uporno, kao rana koju se pokušava prekriti svečanom retorikom: zašto su zločini nacizma dobili ime, lice i presudu, dok su komunistički zločini u velikom dijelu Europe ostali bez pune pravne, političke i moralne odgovornosti?
To nije pitanje revizionizma.
To nije pitanje natjecanja među žrtvama.
To nije pokušaj da se jedno zlo umanji zato da bi se istaknulo drugo.
To je pitanje elementarne dosljednosti.
Jer ako Europa ozbiljno tvrdi da osuđuje totalitarizam, onda to ne može činiti selektivno. Ne može postojati puna moralna jasnoća prema jednom zločinačkom sustavu, a trajna nelagoda, relativizacija ili šutnja prema drugome. Žrtve ne bi smjele ovisiti o ideološkoj podobnosti vlastitog stradanja. A ipak, upravo se to u europskoj povijesnoj i političkoj memoriji predugo događalo.
Datum koji nije samo datum
Nije slučajno da je 23. kolovoza postao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Taj datum upućuje na pakt Molotov–Ribbentrop iz 1939. godine — sporazum koji nije bio tek diplomatski manevar dviju država, nego hladni politički savez dvaju totalitarnih sustava koji su Europu promatrali kao prostor za podjelu, osvajanje i podvrgavanje.
Toga dana nije formalno započeo Drugi svjetski rat, ali je otvoren put njegovu izbijanju u Europi. Nacistička Njemačka i Sovjetski Savez nisu bili isti režimi po svemu, ali su u tom povijesnom trenutku djelovali prema istoj logici moći: da se o sudbini naroda odlučuje bez naroda, da pravo vrijedi samo dok služi sili i da je čovjek beznačajan pred projektom države i ideologije.
Zato je 23. kolovoza više od komemorativnog datuma. On nas podsjeća da 20. stoljeće nije proizvelo samo jedno lice totalitarnog zla.
Nacizam je dobio svoje optuženike. Komunizam često nije dobio ni jasno imenovane odgovorne
Nakon sloma Trećeg Reicha svijet je, uza sve nedostatke i ograničenja pobjedničke pravde, ipak učinio nešto presudno: pokazao je da zločin ne pripada samo “režimu”, nego i konkretnim ljudima.
Nürnberški proces nije bio savršen. Nije obuhvatio sve. Nije riješio svu tamu koja je iza rata ostala nad Europom. Ali učinio je ono najvažnije: uspostavio je načelo da se iza apstraktnih pojmova poput države, ideologije, rata i povijesne nužnosti ne mogu zauvijek skrivati pojedinci koji su planirali, zapovijedali, provodili i opravdavali zločine.
Drugim riječima, svijet je rekao:
zločin ima ime.
Odgovornost ima lice.
Benito Mussolini nije ostao samo simbol jednoga režima; završio je kao čovjek kojeg je povijest sustigla. Nacistički vrh nije ostao skriven iza državne mašinerije; ključni ljudi režima izvedeni su pred sud povijesti i pred sud prava. Neki su obješeni, neki zatvoreni, neki su se ubili prije izvršenja kazne, ali načelo je ostalo jasno: nije dovoljna samo osuda ideologije — mora postojati i imenovanje odgovornih.
Kod komunističkih zločina takva jasnoća uglavnom nije uspostavljena u istoj mjeri.
I upravo tu počinje ono najteže pitanje europske savjesti.
Zašto komunistički zločini nikada nisu dobili svoj Nürnberg
Odgovor nije jednostavan, ali jest jasan.
Komunistički režimi u Europi nisu padali na isti način kao nacizam. Nije bilo jednoga konačnog vojnog sloma, jedne okupacije, jednoga međunarodnog tribunala koji bi pred licem svijeta razotkrio vrhove režima i postavio presedan opće obvezujuće pravde. U mnogim državama prijelaz iz komunizma dogodio se kroz političke pregovore, kontrolirane tranzicije, unutarnji raspad sustava i djelomični kontinuitet starih elita u novim okolnostima.
Posljedice takvog prijelaza bile su golemo važne.
Ondje gdje nema jasnog sloma, često nema ni jasnog raskida.
Ondje gdje nema raskida, često nema ni pune istine.
A ondje gdje nema pune istine, pravda ostaje fragment, iznimka ili zakašnjeli pokušaj.
To ne znači da za komunističke zločine nitko nigdje nikada nije odgovarao. Bilo je istraga, pojedinačnih suđenja, otvaranja arhiva, djelomičnih osuda i pokušaja suočavanja s prošlošću. Ali nije nastala ona vrsta međunarodno prepoznatljive pravne i moralne arhitekture kakvu je nacizam dobio nakon 1945. godine.
Zato je najtočnije reći sljedeće:
komunistički zločini nisu ostali potpuno bez svakog procesuiranja, ali su u europskoj svijesti i politici ostali bez pune, dosljedne i općeprihvaćene personalizirane odgovornosti.
A to je daleko više od pravnog problema. To je problem civilizacijskog standarda.
Jezik relativizacije: kako zločin postaje “okolnost vremena”
Kada se govori o nacističkim zločinima, jezik je u pravilu jasan. Govori se o logorima, rasnim zakonima, genocidu, masovnim ubojstvima, zločinima protiv čovječnosti. Malo tko danas osjeća potrebu da to omekša, ublaži ili zamagli.
Kod komunističkih zločina jezik često postaje bitno drukčiji.
Tada se odjednom pojavljuju izrazi poput “poratni obračuni”, “revolucionarni višak”, “tvrdo vrijeme”, “složene povijesne okolnosti”, “greške sustava” ili “nužne mjere”. Kao da se zločin, samo zato što je počinjen pod drukčijim simbolima i u ime drukčije utopije, pretvara u nešto manje jasno, manje imenovano, manje moralno obvezujuće.
Tu nije riječ samo o riječima.
Tu je riječ o svijesti.
Jer čim zločin prestanemo zvati zločinom, počinjemo ga pripremati za zaborav. A čim odgovorne prestanemo promatrati kao odgovorne ljude, počinjemo ih sklanjati u maglu povijesnih opravdanja.
Upravo je ta magla bila jedan od najvažnijih saveznika komunističkog nasljeđa nakon sloma istočnoeuropskih režima. Mnogi su sustavi propali, ali mnoge formulacije koje su služile prikrivanju odgovornosti preživjele su do danas.
Nije dovoljno osuditi režim ako se nikada ne progovori o nositeljima režima
Jedna od najvećih slabosti europskog suočavanja s komunističkom prošlošću jest to što se često ostalo na općim osudama “sustava”, bez dovoljno odlučnog ulaska u pitanje nositelja sustava.
A režimi ne djeluju sami od sebe.
Ne uspostavljaju zatvore apstraktne ideje.
Ne sastavljaju popise za progon bezlični povijesni procesi.
Ne potpisuju naredbe “okolnosti”.
Ne isljeđuju, ne muče, ne likvidiraju i ne zataškavaju “vremena”, nego ljudi.
Netko vodi partijski aparat.
Netko upravlja represivnim službama.
Netko potpisuje naloge.
Netko konstruira optužbe.
Netko presuđuje bez prava.
Netko šuti dok drugi nestaju.
Netko od zločina gradi karijeru.
Kad to nestane iz javne svijesti, nastaje opasna iluzija da je povijest bila nesretna, ali bez stvarnih počinitelja. A povijest bez počinitelja nije povijest. To je mitologija oslobađanja od odgovornosti.
Problem nije samo u sudovima, nego i u kulturnoj memoriji
Prava tragedija europskog odnosa prema komunističkim zločinima nije samo u tome što nije bilo dovoljno sudskih procesa. Tragedija je i u tome što mnoge žrtve nikada nisu dobile ono što je pravdi prethodno i nužno: javno priznanje istine bez ostatka.
Neke su žrtve komemorirane, ali ne i do kraja razumljene.
Neke su spomenute, ali ne i vraćene u središte javne svijesti.
Neke su formalno priznate, ali su ostale na rubu školskih programa, javnih rasprava i političkog pamćenja.
A mnogi su odgovorni ostali zaklonjeni činjenicom da su pripadali “pobjedničkoj” ili kasnije politički upotrebljivoj strani povijesti.
To je osobito važno za narode i države koje su iskusile i nacistički, i fašistički, i komunistički teror. Ondje je moralna obveza još veća, jer iskustvo nije jednoznačno i ne dopušta ugodan bijeg u ideološku jednostavnost.
Tko želi ozbiljno poštovati žrtve, mora biti spreman na neugodnu istinu da zločin ne postaje manji zato što je počinjen pod zastavom “oslobođenja”, “jednakosti”, “naroda” ili “revolucije”.
Komemoracija nije dovoljna ako ne vodi prema istini
U suvremenoj Europi često postoji iskušenje da se problem riješi formulom: sjetimo se svih žrtava i krenimo dalje. Ali pitanje je može li se doista “krenuti dalje” ako iza sebe ostavimo nerasvijetljenu odgovornost, polovično imenovane zločine i nespremnost da jasno kažemo tko je što radio i u čije ime.
Sjećanje bez istine lako se pretvara u ritual.
Ritual bez odgovornosti lako postaje politička dekoracija.
A dekoracija ne liječi povijesne rane.
Žrtvama nije potrebna samo svijeća. Potrebna im je istina. Potrebno im je priznanje da nisu stradale u nekoj bezličnoj povijesnoj oluji, nego u sustavima koji su svjesno i organizirano gazili čovjeka. Potrebno im je da društvo pokaže da razumije razliku između pijeteta i istinske pravde.
Što Europa još uvijek nije do kraja učinila
Europa je učinila važan korak kada je formalno priznala žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. To nije beznačajno. To je važna civilizacijska poruka. Ali to nije cijeli put.
Jer između deklarativnog sjećanja i stvarne moralne jasnoće postoji velika razlika.
Jedno je reći da se sjećamo svih žrtava.
Drugo je imati hrabrosti izgovoriti da su komunistički režimi počinili masovne zločine protiv čovječnosti i da mnogi nositelji tih sustava nikada nisu doživjeli onu razinu pravne, javne i simboličke osude kakvu su dobili glavni nositelji nacizma.
To nije poziv na osvetu.
To nije retroaktivno vođenje povijesnih ratova.
To nije ideološki revanšizam.
To je zahtjev za dosljednošću. Za civilizacijsku ozbiljnost. Za minimum poštenja prema mrtvima i prema budućima.
Jer društvo koje ne zna jednako jasno imenovati sva totalitarna zla, ostavlja otvoren prostor budućim naraštajima da povjeruju kako neka represija može biti razumljiva, neka šutnja opravdana, a neki zločin povijesno podnošljiv.
A nijedan zločin protiv čovjeka ne smije postati podnošljiv.
Zašto su komunistički zločini i dalje pitanje budućnosti
Oni koji misle da su rasprave o totalitarizmima samo stvar arhiva i groblja, ne razumiju kako nastaje politička amnezija. Društva ne propadaju samo zato što zaborave činjenice. Propadaju i zato što izgube sposobnost razlikovanja moralnih mjerila.
Kad se jednom naviknemo da je jedno nasilje neupitno, a drugo “komplicirano”, tada više ne branimo istinu, nego čuvamo vlastite ideološke zone udobnosti. Tada sjećanje prestaje biti opomena i postaje sredstvo selektivne moralnosti.
Upravo zato pitanje komunističkih zločina nije pitanje prošlosti samo po sebi. To je pitanje standarda po kojem ćemo sutra prepoznavati i osuđivati svako novo gaženje čovjeka, bez obzira na boju zastave, ime partije ili obećanje utopije.
Žrtve ne traže osvetu. Traže da ih se ne izbriše iz istine
Najveća nepravda koja se može učiniti mrtvima nije samo to što njihovi ubojice nikada nisu kažnjeni. Najveća nepravda je kada njihovo stradanje ostane bez punog mjesta u javnoj istini.
Zato je pitanje komunističkih zločina i danas otvoreno.
Ne zato što treba proizvoditi nove podjele.
Ne zato što treba kopati po prošlosti radi dnevne politike.
Nego zato što bez pune istine nema ni pune pravde, a bez pravde nema ni zdravog pamćenja.
Europa je nacističkim zločinima dala jasne optuženike, jasne presude i trajnu moralnu stigmu. Komunističkim zločinima dala je daleko manje jasnoće, manje personalizirane odgovornosti i mnogo više prostora za relativizaciju.
U tome nije problem samo povijesti.
U tome je problem savjesti.
Jer svako društvo koje živi s dvostrukim standardom prema totalitarnom zlu prije ili kasnije počinje slabiti vlastitu sposobnost da prepozna zlo kad se ono vrati u novim oblicima.
A zlo se uvijek najlakše vraća ondje gdje nikada nije bilo do kraja imenovano.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
About the Author
