Ovaj članak o temi dolazak Hrvata na Balkan razmatra kroz bizantske izvore, cara Heraklija i sukobe s Avarima. Iako se danas na društvenim mrežama često nameću političke konstrukcije o podrijetlu Hrvata, srednjovjekovni izvori govore drukčije i Hrvate prikazuju kao zasebnu skupinu.
Na društvenim mrežama posljednjih se godina često pojavljuje ista tvrdnja:
„Hrvati su zapravo Srbi koji su prešli na katoličku vjeru.“
Ponekad se toj tezi pokušava dati i politička težina pa se čak manipulira izjavama političara, poput predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, kako bi se stvorio dojam da i hrvatska politika priznaje takvu interpretaciju povijesti.
No kada se maknemo od političkih rasprava i otvorimo povijesne izvore, priča izgleda bitno drukčije.
Jedan od najvažnijih izvora o ranoj povijesti Hrvata dolazi iz Bizanta.
Dolazak Hrvata na Balkan u bizantskim izvorima
Bizantski car Heraklije vladao je od 610. do 641. godine, u jednom od najtežih razdoblja Bizantskog Carstva.
Balkan je tada bio pod snažnim pritiskom Avara, ratničkog naroda iz euroazijskih stepa koji je u 6. i 7. stoljeću kontrolirao velik dio Panonske nizine i često napadao bizantske teritorije.
Bizant je u tom razdoblju bio iscrpljen ratovima s Perzijom i kasnije s arapskim kalifatima. Carstvo više nije moglo učinkovito braniti sve svoje granice.
U takvim okolnostima Bizant je često koristio jednu staru rimsku strategiju:
na granice carstva naseljavati narode koji će služiti kao saveznici i tampon zona protiv drugih prijetnji.
Svjedočanstvo iz Bizanta
Najdetaljniji opis dolaska Hrvata na Balkan nalazimo u bizantskom djelu „De Administrando Imperio“ (O upravljanju carstvom).
To djelo u 10. stoljeću napisao je car Konstantin VII. Porfirogenet, koji je prikupljao starije bizantske tradicije i informacije o narodima u okolici carstva.
Prema tom tekstu, Hrvati su u vrijeme cara Heraklija živjeli u području koje se nazivalo Bijela Hrvatska, sjeverno od Karpata – negdje između današnje južne Poljske i zapadne Ukrajine.
Dio tog naroda krenuo je prema jugu.
Bizantski izvor navodi da je car Heraklije pozvao Hrvate da pomognu u borbi protiv Avara i da se nasele na području Dalmacije.
Nakon sukoba s Avarima, Hrvati su ostali na tom području i organizirali vlastitu političku zajednicu.
Važno je primijetiti nešto vrlo jednostavno, ali često zanemareno:
Bizantski izvor Hrvate opisuje kao poseban narod, a ne kao dio srpskog naroda.
Srbi u istom bizantskom tekstu
Zanimljivo je da isti bizantski tekst govori i o dolasku Srba.
No on ih opisuje odvojeno.
Prema tom izvoru, Srbi su također došli na Balkan u približno isto vrijeme, ali su se naselili u drugim područjima – prvenstveno u Raškoj i dijelovima današnje Bosne i Hercegovine.
Drugim riječima, Bizant već u srednjem vijeku govori o dvije različite skupine.
Mitovi koji nastaju stoljećima kasnije
Teza da su Hrvati zapravo „Srbi katolici“ ne dolazi iz srednjovjekovnih izvora.
Ona nastaje mnogo kasnije – u 19. stoljeću, u vrijeme nacionalnih pokreta na Balkanu.
Tada srpski jezikoslovac Vuk Karadžić formulira ideju da su svi štokavci zapravo Srbi bez obzira na vjeru.
Budući da većina Hrvata govori štokavskim narječjem, iz toga je izvedena politička tvrdnja da su Hrvati zapravo Srbi koji su prihvatili katoličanstvo.
Takva teorija nije nastala iz srednjovjekovnih izvora nego iz jezične i političke interpretacije 19. stoljeća.
Što zapravo kažu povijesni izvori
Bizantski izvori, dubrovački arhivi, papinska pisma i srednjovjekovni dokumenti pokazuju nekoliko stvari:
- nazivi Hrvat i Srbin postoje paralelno već u ranom srednjem vijeku
- obje skupine imaju vlastite političke teritorije
- obje se pojavljuju u izvorima kao odvojene zajednice.
To ne znači da su narodi na Balkanu bili potpuno odvojeni.
Naprotiv – stoljećima su živjeli jedni uz druge, često se miješali i dijelili sličan jezik.
Ali povijesni izvori ne potvrđuju tezu da je jedan narod nastao iz drugoga.
Povijest je složenija od političkih slogana
U raspravama na društvenim mrežama povijest se često pojednostavljuje u slogane.
„Svi su zapravo ovo ili ono.“
No srednjovjekovni Balkan bio je prostor:
- migracija
- različitih kneževina
- političkih saveza i sukoba.
U takvom svijetu identiteti su se oblikovali postupno kroz stoljeća.
Bizantski kroničari, koji su pomno bilježili događaje u svom susjedstvu, Hrvate i Srbe jednostavno nisu opisivali kao isti narod.
A to je možda najvažniji detalj u cijeloj raspravi.
Povijest Balkana puna je mitova, ali povremeno je dovoljno otvoriti stare kronike da se vidi kako su mnoge današnje političke tvrdnje nastale stoljećima nakon događaja koje pokušavaju objasniti.
O odnosu politike i povijesnog tumačenja pisali smo i u ovom članku
Možda će Vas zanimati: Srbi, prisutnost i dolasci
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
About the Author
Hvala na svemu što činiš za svoj narod Hrvatski, što nas informiraš i još važnije – educiraš / tvoje objave čitam s apsolutnim povjerenjem, a da se nismo prethodno upoznali, uživo / ali budemo🇭🇷🫡
Poštovani Nedjeljko, hvala Vam na lijepim riječima i podršci. Drago mi je da pratite objave i da Vam tekstovi nešto znače. Srdačan pozdrav Vama i Osijeku.
Mislim da su kajkavci Panonska Hrvatska,čakavci Primorska Hrvatska a štokavci slažem se sa Vukom da su Srbi. Za staroštokavce (južna i istočna Srbija) koji govore torlački dijalekat se može reći da su Bugari veoma slični Šopima u zapadnoj Bugarskoj. Makedonci takođe Bugari,dok su Slovenci planinski Hrvati jer im je jezik sličan kajkavskom hrvatskom.