Tko odlučuje o hrvatskoj vojsci pitanje je koje je ponovno otvorila izjava predsjednika Zorana Milanovića o sustavu „Davidova praćka“.
Tko odlučuje o hrvatskoj vojsci: Vlada ili predsjednik?
Izjava predsjednika Republike da se nabava sustava „Davidova praćka“ — „tako mu Boga“ — neće dogoditi, na prvi pogled može djelovati kao još jedna u nizu političkih provokacija.
No, ova izjava nije obična.
Ona otvara pitanje koje daleko nadilazi dnevnu politiku:
tko u Republici Hrvatskoj stvarno odlučuje o obrani države — Vlada ili predsjednik?
I još važnije:
gdje završava formalna vlast, a počinje stvarna moć?
Urednička napomena
Ovaj tekst ne ulazi u tehničku vrijednost samog sustava niti zauzima stranu u političkom sukobu. Cilj je razjasniti ustavni i operativni okvir obrambenog sustava Republike Hrvatske — onako kako stvarno funkcionira, a ne kako se često pojednostavljeno prikazuje u javnosti.
Kupnja oružja: pravno pitanje ili politička odluka?
U formalnom smislu, odgovor je jasan.
Vlada Republike Hrvatske:
- vodi obrambenu politiku
- upravlja državnim proračunom
- preko Ministarstva obrane provodi nabavu
To znači da:
Vlada može pregovarati, ugovoriti i financirati kupnju naoružanja.
Čak i bez izravnog sudjelovanja vojske u pregovorima.
Drugim riječima, predsjednik Republike ne može samostalno zabraniti kupnju nekog sustava kao financijsko-državni čin.
No tu dolazimo do ključne zablude.
Kupnja nije isto što i sposobnost
U javnosti se često pretpostavlja da je nabava oružja završetak procesa.
U stvarnosti — to je tek početak.
Suvremeni vojni sustavi, osobito oni poput protuzračnih raketnih sustava, nisu „proizvodi“ koji se kupuju i odmah koriste. Oni zahtijevaju:
- integraciju u zapovjedne sustave
- usklađivanje s NATO procedurama
- dugotrajnu obuku
- operativnu doktrinu
Bez toga, oružje nije vojna snaga.
To je — skupa oprema bez funkcije.
Gdje počinje uloga predsjednika
Upravo na toj točki dolazimo do stvarne moći predsjednika Republike.
Predsjednik:
– nije odgovoran za kupnju
ali jest
– vrhovni zapovjednik Oružanih snaga
To znači da kontrolira:
- zapovjedni lanac
- operativnu uporabu vojske
- ključne strateške odluke unutar OSRH
I tu dolazi do ključnog zaključka:
– Predsjednik ne mora zaustaviti kupnju da bi zaustavio sustav.
Dovoljno je da oteža ili blokira njegovu operativnu integraciju.
Granica između prava i stvarnosti
Formalno gledano:
✔ Vlada može kupiti sustav
✖ Predsjednik to ne može izravno zabraniti
Ali u stvarnosti:
– bez vojske — nema vojne sposobnosti
– bez zapovjednog sustava — nema operativne uporabe
Zato vrijedi jednostavna istina:
Vlada može kupiti oružje — ali ga bez suradnje predsjednika ne može pretvoriti u stvarnu vojnu moć.
Zašto je ova izjava važna
Milanovićeva izjava nije važna zbog retorike.
Važna je jer:
- unaprijed najavljuje institucionalni sukob
- postavlja političku „crvenu liniju“
- pokazuje da obrambeni sustav nije jedinstven
Drugim riječima:
– Hrvatska nema jedan centar odlučivanja u obrani
nego dva međusobno ovisna centra
Vlada i predsjednik ne mogu jedan bez drugoga — ali se mogu međusobno blokirati.
Sigurnosna dimenzija: argument ili opravdanje?
Predsjednik svoju odluku obrazlaže tvrdnjom da Izrael istodobno naoružava Srbiju.
To je argument koji nije bez osnove.
No iz toga ne proizlazi nužno zaključak da Hrvatska mora odbaciti svaku suradnju.
U međunarodnoj politici države:
- ne biraju partnere po moralnoj čistoći
- nego po interesu, ravnoteži i koristima
Zato ovdje ne gledamo samo sigurnosno pitanje — nego i političku interpretaciju tog pitanja.
Retorika kao alat moći
Rečenica „tako mi Boga, to se neće dogoditi“ nije slučajna.
To nije tehnička izjava.
To je:
- poruka odlučnosti
- signal sukoba
- pokušaj političkog pritiska
Takav stil ima jednu prednost: privlači pozornost.
Ali i jednu cijenu: zatvara prostor za kompromis.
Završna riječ
Ova rasprava nije o jednom sustavu.
Nije ni o Izraelu.
Nije ni o Srbiji.
Ona je o nečemu dubljem:
– o strukturi vlasti u Republici Hrvatskoj
Jer dok god postoji:
- Vlada koja kupuje
- i predsjednik koji zapovijeda
svaka veća obrambena odluka nosit će u sebi potencijal sukoba.
I zato pitanje nije hoće li Hrvatska kupiti neki sustav.
Pravo pitanje je:
može li ga koristiti ako oni koji odlučuju — ne odlučuju zajedno.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Vezani tekstovi uz ovu temu:
Zašto Hrvatska ne bi trebala priznati Palestinu: sigurnosni, pravni i geopolitički razlozi ( Link )
Kad vrh države govori različitim jezikom: Izrael, Stanivuković i cijena nekonzistentnosti ( Link )
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
About the Author
I u takvoj sjebanoj situaciji postoji rješenje – samo ga se treba sjetiti / ali bitnije je znati – za koga je ovakva sjebana situacija najveći problem i tko je ovlašteni (od strane naroda, ustava, zakona) nosilac traženja rješenja / to u objavi, prijatelju Ivane, nije napisano!?
Nedjeljko, iza Vašeg komentara zapravo stoji jedno važno pitanje — tko je nositelj rješenja u ovakvim situacijama.
U teoriji, odgovor je jasan:
Ustav definira odnose, a institucije su dužne postupati u okviru svojih ovlasti.
U praksi, stvari su složenije.
Kada se dvije ustavne uloge — Vlada i predsjednik — nađu u sukobu, rješenje ne dolazi automatski iz jedne strane, nego iz njihove suradnje ili političkog pritiska da se ona postigne.
Drugim riječima, sustav ima pravila — ali nema uvijek mehanizam koji sprječava blokadu.
Upravo zato je ovo pitanje šire od same nabave naoružanja.