U emisiji Nedjeljom u 2 vlč. Željko Lovrić nije predstavljen prvenstveno kao svećenik čiju bi pastoralnu mjeru trebalo ozbiljno propitivati, nego kao drukčiji svećenik, zanimljiva pojava i medijski privlačna osoba.
Urednička napomena
Ovaj tekst ne ulazi u privatni život, motive ni neprovjerene tvrdnje. Polazi isključivo od javno izgovorenih rečenica iz emisije Nedjeljom u 2, od javno dostupnih objava na župnoj stranici i od pitanja što u takvom predstavljanju dolazi u prvi plan: služba ili osoba.
Drukčiji svećenik bio je okvir kroz koji je HRT u emisiji Nedjeljom u 2 predstavio vlč. Željka Lovrića. Upravo zato nastup zaslužuje hladnu i poštenu analizu. Ne zato da bi se čovjeka osudilo, nego da bi se postavilo pitanje mjere: što se događa kada se drukčiji svećenik u javnom prostoru počne predstavljati više kao pojava nego kao služitelj?
Već u samom uvodu Aleksandar Stanković ne uvodi Lovrića kao svećenika o čijem bi se modelu pastorala trebala otvoriti ozbiljna rasprava, nego kao gosta koji se “u posljednje vrijeme nametnuo svojim radom, promišljanjem života i glasnošću”, kao nekoga tko “ima što reći”, tko “priča, pjeva, bavi se umjetnošću” i ima “zanimljivu priču”. Ubrzo zatim dolazi i formulacija da je riječ o “neobičnom” i “drukčijem svećeniku” koji odskače od prosjeka.
Time je ton emisije unaprijed postavljen. U središte nije stavljena mjera svećeničke službe, nego zanimljivost osobe.
Drukčiji svećenik kao televizijska persona
To nije nevažna razlika. Kad se nekoga od prve minute predstavi kao drukčijeg, glasnog, neobičnog i medijski zanimljivog, gledatelj ga više ne promatra prvenstveno kao svećenika koji živi službu, nego kao lik koji odudara, privlači i izaziva pažnju.
U nastavku emisije taj se dojam sustavno pojačava. Prilog i razgovor grade sliku Lovrića kroz elemente koji su televizijski vrlo učinkoviti: pas Dante, odnos prema životinjama, djeca, umjetnost, poezija, toplina, osjećajnost, životne borbe, ozbiljna veza prije povratka svećeništvu, iskustvo disfunkcionalne obitelji, smrt sestre i osobne sumnje.
Tu nema ničega nezakonitog ni zabranjenog. Ali ima nešto važno: emisija time gradi simpatiju prema osobi, a ne otvara ozbiljno pitanje granice između službe, osobnog stila i samopromocije.
Drugim riječima, emisija ne istražuje problem, nego gradi personu.
Drukčiji svećenik i narativ otpora sustavu
Posebno je važan dio u kojem Lovrić govori da “sustav ne voli one koji odudaraju”, da “voli više manje poslušne, ukalupljene”, te da on voli propitivati i prelaziti preko onoga što naziva “lažnim normama”.
Time se pred gledateljem gradi vrlo jasan narativ: drukčiji svećenik nije tek netko tko drukčije komunicira, nego netko tko se suprotstavlja tromosti, kalupu i ukočenosti. To je snažna medijska pozicija, jer gosta automatski čini zanimljivijim i lakše prihvatljivim. On više nije samo župnik, nego postaje figura autentičnog otpora prema onome što djeluje mrtvo, formalno i beživotno.
Ali upravo tu bi se moralo otvoriti ključno pitanje: gdje je granica između legitimne različitosti i modela u kojem osoba počinje biti važnija od same službe?
To pitanje emisija gotovo uopće ne postavlja.
Psihološko savjetovalište kao znak otvorenosti
U emisiji se psihološko savjetovalište pojavljuje kao jedan od najjačih znakova pastoralne otvorenosti i inovativnosti. Predstavljeno je kao primjer da Crkva može konkretnije prići ljudima i biti mjesto pomoći ondje gdje čovjek danas trpi tjeskobu, preopterećenost i unutarnje lomove.
No upravo tu emisija ostaje na dojmu, a ne na razradi. Ne otvara se pitanje kako to savjetovalište točno funkcionira, koliko je redovito, koliko je praktično dostupno i u kojem opsegu stvarno djeluje. A iz javno dostupnih objava na župnoj stranici vidi se da su pojedini termini odgađani ili otkazivani, dok neka konkretna pitanja zainteresiranih u komentarima ostaju bez jasnog odgovora.
To samo po sebi ne dokazuje da pomoći nema. Ali otvara legitimno pitanje koliko je ono što se javno ističe doista sustavno i jasno organizirano u praksi.
Ako se nešto predstavlja kao važan dio župne pomoći ljudima, onda bi i komunikacija o tome morala biti redovita, precizna i pouzdana.
Od župne zajednice do brenda
Možda najzanimljiviji dodatni materijal za razumijevanje cijelog slučaja nisu ni sama emisija ni pojedine pjesme, nego jedna objava na župnoj stranici u kojoj Lovrić piše da je “naša župa postala brend u pastoralu grada Zagreba po mjeri sv. Ivana Pavla II – nova evangelizacija svijeta”.
Ta rečenica puno otkriva.
Može se braniti kao moderna metafora. Može se tumačiti kao želja da župa postane prepoznatljiva. Ali riječ “brend” u pastoralnom kontekstu ipak nije neutralna. Ona sa sobom nosi logiku prepoznatljivosti, identiteta, dojma i javnog pozicioniranja. Kad župnik sam za svoju župu kaže da je postala brend, tada više ne govori samo jezikom službe, nego i jezikom projekta.
To je upravo ono pitanje koje se više ne može izbjeći: je li nova evangelizacija samo novi način navještaja ili postaje zaštitni pojam pod koji se može smjestiti i ono što sve više nalikuje osobnom brendiranju? O istom pitanju već sam pisao i u ranijem tekstu o tome treba li Crkvi PR-svećenik ili je dovoljno da svećenik bude ono što jest.
Najvažnija obrana drukčijeg svećenika
Pred kraj emisije Lovrić izgovara možda i najvažniju rečenicu za razumijevanje vlastitog modela: da nije “frik”, nije “glumac”, nego “svećenik. Čovjek koji vrši službu i služi Bogu”, te da želi da ljudi “preko toga upoznaju Boga”.
Tu njegov stav treba pošteno priznati. Nije sporno da on sebe tako vidi. Nije ni sporno da želi govoriti suvremenim jezikom i preko toga doprijeti do ljudi koji bi inače ostali izvan dosega klasične crkvene komunikacije.
Ali upravo zato ostaje otvoreno pitanje koje emisija nije postavila: potvrđuje li način na koji je predstavljen doista tu njegovu tvrdnju — ili je pokazao da su stil, medijska prepoznatljivost i osoba ipak postali središte koje više ne može ostati samo sredstvo?
Jer problem ne nastaje onda kad je svećenik moderan. Problem nastaje onda kad moderna forma počne gutati samu bit službe.
Što je u emisiji izostalo
Emisija je otvorila brojna pitanja o djetinjstvu, ranjivosti, odnosu s ocem, sestri, usamljenosti, psu, pobačaju, umjetnosti, psihološkoj pomoći i drukčijosti. Ali nije otvorila ono možda najvažnije:
Može li javna prepoznatljivost drukčijeg svećenika postati toliko snažna da zasjeni samu narav svećeničke službe?
Može li medij od svećenika napraviti personu koju će gledatelj pamtiti više po dojmu nego po sadržaju?
I napokon: kad emisija svećenika najprije predstavi kao drukčijeg, glasnog i zanimljivog, a tek onda kao služitelja. Nije li već unaprijed odlučeno što će biti stvarno središte — osoba, a ne služba?
Zaključak: drukčiji svećenik ili medijski fenomen
Najpoštenije bi bilo reći ovako: u emisiji Nedjeljom u 2 vlč. Željko Lovrić predstavljen je prije svega kao autentična, kreativna, osjetljiva i medijski privlačna osoba. Time je emisija uspješno izgradila personu, ali nije ozbiljno otvorila pitanje granice između evangelizacije, osobnog stila i samopromocije.
Zato nakon odgledane emisije ne ostaje dojam da je gledatelj dobio duboko propitivanje svećeničke mjere. Nego prije svega emocionalno uvjerljiv portret čovjeka koji odudara.
A upravo tu počinje stvarna rasprava.
Jer pravo pitanje nije treba li Crkvi drukčiji svećenik.
Pravo pitanje glasi: što se događa kad drukčiji svećenik postane važniji kao pojava nego kao služitelj?
Ova tema dio je šireg pitanja koje otvaramo u uvodnom tekstu kategorije Savjest Crkve: između vjere, istine i odgovornosti.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
Vlč. Željka Lovrića je HRT predstavio kako je on sam htio, kao zanimljivu posebnu neobičnu osobu te je u prvi plan stavio sebe a ne onoga kome služi. Ljudi danas trebaju svećenika u kojem će prepoznati ljubav Božju, istinu evanđelja i put Isusa Krista koji oslobađa. Ne trebaju nam izložbe, koncerti već evanđelje. Svećenik koji živi svoj poziv kao što je živio naš pok. fra Zvjezdan Linić. Ne treba biti poseban već svet, Božji, radostan svjedok.
Ljudi trebaju svećenike. Različiti a Božji originali.
Ne kritiziram ni jednog svećenika, slušam Gospu Međugorsku, i Riječ Božju “ne dirajte moje pimazanike”.
Željko Lovrić je običan svećenik koji služi Bogu i koji je otvoren u služenju.
Sasvim običan.
Martina, u tekstu nigdje nisam optužio vlč. Lovrića ni za što, niti sam mu sudio kao čovjeku ili svećeniku.
Upravo suprotno, članak postavlja jedno jednostavno pitanje: što u javnom prostoru dolazi u prvi plan — poruka vjere i služba ili osoba koja tu poruku prenosi.
Društvene mreže župe mogu biti vrlo korisne. Mogu služiti obavijestima, životu zajednice, misama, sakramentima i duhovnim poticajima. No problem nastaje onda kada se na takvom prostoru počne snažno isticati ne samo poruka, nego i osoba koja je prenosi. Tada župna stranica polako prestaje biti prostor zajednice, a sve više poprima obilježja osobnog javnog nastupa.
Dakle, pitanje nije smije li svećenik biti drukčiji, otvoren ili prisutan među ljudima. Pitanje je samo gdje je granica nakon koje dojam osobe počinje zasjenjivati službu.
Bilo bi mi drago da članak pročitate upravo u tom ključu.