Rasprava koju su otvorili istupi Dalije Orešković o poratnim žrtvama nije samo politička polemika, nego pitanje odnosa Hrvatske prema vlastitoj povijesti, pravnoj državi i dostojanstvu mrtvih. Tema “Dalija Orešković i žrtve poraća” zato ne smije ostati zarobljena u podjeli na “naše” i “njihove”, jer nijedna nevina žrtva ne smije biti pretvorena u političku etiketu.
Urednička napomena:
Ovaj tekst nije obrana ustaštva, NDH ni bilo kojeg zločina počinjenog u ime hrvatske države, ideologije ili režima. Svaki zločin mora biti imenovan. Svaka žrtva mora imati dostojanstvo. Svaki zločinac mora biti individualno odgovoran.
Ali upravo zato ovaj tekst jest obrana jednoga temeljnog civilizacijskog načela: nitko ne smije biti ubijen bez suda, bez dokaza, bez obrane i bez prava na ime. Ni u ratu. Ni nakon rata. Ni pod križem. Ni pod petokrakom.
U hrvatskom javnom prostoru ponovno se dogodilo ono najopasnije: politika je mrtve ljude pretvorila u politički materijal.
Ne u osobe. Ne u nečije očeve, majke, sinove, kćeri, djedove, bake, susjede, zarobljenike, civile, ranjenike, djecu, starce, vojnike ili ljude koji su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Nego u etiketu.
U “ustaše”.
I tu počinje moralni slom svake ozbiljne države.
Jer čim se žrtvu više ne promatra kao čovjeka, nego kao političku oznaku, otvara se prostor u kojem je moguće opravdati gotovo sve. Tada više nije važno je li netko imao suđenje. Nije važno je li bio kriv. Nije važno je li imao oružje. Nije važno je li bio civil. Nije važno je li imao petnaest godina, sedamdeset godina ili je bio žena koja nikada nije nosila pušku.
Važno je samo kojoj ga se skupini naknadno pripiše.
To nije pravda. To je logika odmazde.
A Hrvatska, ako želi biti ozbiljna, slobodna i pravna država, ne smije živjeti na logici odmazde.
Dalija Orešković i žrtve poraća: gdje počinje problem
Nema nikakve dvojbe: NDH je bila režim koji je počinio teške zločine. Ustaški zločini postoje. Jasenovac postoji. Rasni zakoni postoje. Progoni Srba, Židova, Roma, Hrvata protivnika režima i drugih ljudi postoje. Tko to niječe, ne traži istinu, nego bijeg od istine.
Ali jednako tako postoji i druga činjenica: komunistički režim nakon rata nije donio slobodu svima. Donio je i likvidacije bez suđenja, masovne grobnice, progone političkih protivnika, Goli otok, verbalni delikt, jednopartijsku državu, kontrolu medija, partijsku podobnost i desetljeća straha.
Zato nije ozbiljno tvrditi da se zločini mogu mjeriti samo prema tome imaju li rasne zakone ili ne. Zločin ne prestaje biti zločin zato što nije počinjen na rasnoj osnovi. Čovjek ne postaje manje mrtav ako je ubijen kao “klasni neprijatelj”, “narodni neprijatelj”, “reakcionar”, “klerofašist”, “ustaša”, “informbiroovac” ili “neprijatelj revolucije”.
Totalitarizam ne mora uvijek imati isti rječnik. Ali uvijek ima istu jezgru: čovjeka svodi na neprijatelja kojeg treba ukloniti.
“Nisu svi bili nevini” nije opravdanje za masovne egzekucije
Jedna od najopasnijih rečenica u raspravama o poraću glasi: “Nisu svi bili nevini.”
Naravno da nisu svi bili nevini. U svakom ratu postoje krivci. Postoje zapovjednici, zločinci, stražari, doušnici, ideolozi, izvršitelji i oni koji su vlastitu uniformu pretvorili u dozvolu za ubijanje.
Ali upravo zato postoji sud.
Sud ne postoji zato da bi štitio krivce. Sud postoji zato da bi razlikovao krivce od nevinih.
Bez suda svi postaju isti. Bez suda nema dokaza. Bez suda nema obrane. Bez suda nema individualne krivnje. Bez suda postoji samo kolektivna presuda.
A kolektivna presuda uvijek završava masovnom jamom.
Zato rečenica “nisu svi bili nevini” ne može biti moralno ni pravno pokriće za ubijanje bez suđenja. Ona je zapravo priznanje da se među ubijenima moglo nalaziti i nevinih ljudi. A ako se među njima nalazio makar jedan nevin čovjek, onda država i društvo imaju obvezu tražiti istinu, a ne rugati se kostima.
Žrtve ne smiju imati stranačku iskaznicu
Posebno je opasno kada političari žrtve počnu razvrstavati prema današnjim ideološkim potrebama.
Jedne se žrtve oplakuju glasno. Druge se spominju s nelagodom. Treće se prešućuju. Četvrte se ismijavaju. Pete se svode na “revizionizam”.
Ali pijetet ne smije biti rezerviran samo za “naše”.
Ako netko zapali svijeću za žrtve Jasenovca, to je ljudski i civilizirano. Ako netko zapali svijeću za žrtve Jazovke, Macelja, Hude Jame, Teznog, Kočevskog Roga ili Bleiburga i križnih putova, to također mora biti ljudski i civilizirano.
Jedno ne poništava drugo.
Poštovati žrtve komunizma ne znači opravdavati NDH. Kao što poštovati žrtve fašizma ne znači opravdavati komunističke likvidacije.
Samo moralno nezrelo društvo misli da se tu mora birati strana.
Antifašizam ne može biti izgovor za jednopartijsku državu
Hrvatski Ustav ima svoje povijesne temelje. Među njima je i antifašistička borba. To se ne može izbrisati, niti bi se smjelo prešućivati.
Ali iz toga ne proizlazi da se pod pojmom antifašizma smije opravdavati sve što je komunistički režim učinio nakon rata.
Antifašizam kao otpor nacizmu i fašizmu jedno je pitanje. Komunistička partijska vlast, političke likvidacije, progoni, zatvori, zabrana slobode govora i jednopartijski monopol drugo su pitanje.
Tko ta dva pojma namjerno spaja u jednu nedodirljivu svetinju, taj ne brani antifašizam. Taj brani politički mit.
A Hrvatskoj ne trebaju mitovi. Hrvatskoj treba istina.
Najopasnija je politika koja sebe proglasi mjerom čovječnosti
U objavama i komentarima koje je izazvao istup Dalije Orešković vidi se nešto dublje od jedne političke polemike. Vidi se obrazac.
S jedne strane govori se o pravnoj državi, zakonitosti, institucijama i borbi protiv korupcije. S druge strane, kada se dođe do žrtava poraća, odjednom se relativizira temeljno načelo pravne države: pravo na sud, pravo na dokaz, pravo na individualnu krivnju.
To je ozbiljna proturječnost.
Jer pravna država se ne brani selektivno. Ne može vrijediti samo za političke istomišljenike, zviždače, građanske aktiviste i današnje žrtve sustava, a prestati vrijediti kada govorimo o ljudima koje je komunistički režim likvidirao 1945. i nakon toga.
Pravo na pošteno suđenje nije ideološka nagrada. To je minimum civilizacije.
Ako ga uskratimo mrtvima iz prošlosti, sutra ćemo ga lakše uskratiti živima u sadašnjosti.
Zato pitanje “Dalija Orešković i žrtve poraća” nije samo pitanje jedne političarke, nego pitanje smije li se u Hrvatskoj još uvijek govoriti o žrtvama komunizma bez da se obitelji ubijenih unaprijed optuži za revizionizam.
Vlada se može kritizirati bez gaženja po kostima
Sasvim je legitimno kritizirati HDZ. Legitimno je govoriti o korupciji, zarobljenim institucijama, političkoj odgovornosti, neučinkovitom pravosuđu i zaštiti moćnih. To su ozbiljne teme i Hrvatska o njima mora govoriti.
Ali nije legitimno borbu protiv korupcije pretvarati u optužnicu protiv svih koji traže pijetet za poratne žrtve.
Nije legitimno sugerirati da svaki spomen ubijenih bez suđenja znači rehabilitaciju ustaštva.
Nije legitimno obiteljima koje desetljećima traže kosti svojih najbližih poručivati da su dio “revizionističkog” projekta.
To nije borba protiv korupcije. To je političko trgovanje traumom.
Hrvatska ne treba novu 1945. godinu
Hrvatskoj ne treba društvo u kojem će jedni drugima ponovno lijepiti etikete neprijatelja. Ne treba joj javni prostor u kojem su jedni “ustaše”, drugi “komunjare”, treći “izdajnici”, četvrti “fašisti”, peti “jugonostalgičari”.
Hrvatska je premala, previše ranjena i previše obiteljski isprepletena da bi mogla podnijeti još jednu rundu ideološkog ludila.
U gotovo svakoj hrvatskoj obitelji postoji neka rana. Netko je stradao od ustaša. Netko od partizana. Netko je bio u logoru. Netko na križnom putu. Netko je šutio cijeli život. Netko nije smio pitati gdje mu je otac. Netko nije smio reći gdje mu je brat. Netko je desetljećima palio svijeću bez groba.
I sada, nakon svega, politika opet dolazi nad te grobove i pita: “Čiji ste vi?”
To je moralno nedopustivo.
Mrtvi nisu biračko tijelo.
Pravo domoljublje ne čupa korijenje, ali ne skriva ni trulež
U jednoj se političkoj poruci kaže da država ima korijenje i da se to korijenje ne smije iščupati. Točno. Država bez korijena ne može stajati.
Ali korijenje države nije samo jedna ideološka predaja. Korijenje Hrvatske čine i borba protiv fašizma, i čežnja za nacionalnom slobodom, i Domovinski rat, i žrtve totalitarnih režima, i ljudi koji su trpjeli zato što nisu htjeli misliti kako im je Partija naredila.
Korijenje Hrvatske čine i oni koji su ubijeni u Jasenovcu, i oni koji su bačeni u Jazovku. I oni čija su imena zapisana, i oni koji još leže u neobilježenim jamama.
Ako iz hrvatske povijesti izbacimo jedne žrtve da bismo zaštitili politički mit drugih, ne čuvamo korijenje. Mi ga trujemo.
Hrvatska mora izabrati: istina ili plemenski rat
Najveća opasnost današnje Hrvatske nije samo korupcija. Nije samo ideološka podjela. Nije samo povijesni revizionizam s bilo koje strane.
Najveća opasnost je gubitak sposobnosti da u čovjeku prije etikete vidimo čovjeka.
Onaj tko je kriv za zločin neka bude imenovan. Onaj tko je zapovjedio zločin neka bude osuđen. Onaj tko je služio zločinačkom režimu neka ne bude pretvaran u sveca.
Ali onaj tko je ubijen bez suda ne smije biti ubijen još jednom — riječima.
Ne smije ga se ubiti tako da mu se oduzme ime.
Ne smije ga se ubiti tako da mu se oduzme obitelj.
Ne smije ga se ubiti tako da ga se pretvori u političku psovku.
Ne smije ga se ubiti tako da mu se kaže: “Za tebe nema suze, jer nisi naš.”
To nije Hrvatska za koju su ljudi ginuli. To nije pravna država. To nije demokracija. To nije civilizacija.
To je nastavak rata drugim sredstvima.
A Hrvatskoj ne treba nastavak rata. Hrvatskoj treba završetak laži.
Zato pitanje nije jesmo li “lijevi” ili “desni”. Pitanje je jesmo li još sposobni biti ljudi.
Jer društvo koje ne zna kleknuti pred svakom nevinom žrtvom, bez obzira na njezinu uniformu, prezime, vjeru, naciju ili političku etiketu, nije slobodno društvo.
Ono je samo zamijenilo jednu ideologiju drugom.
A mrtvi, oni koji više ne mogu govoriti, od nas ne traže stranku. Ne traže parolu. Ne traže pobjedničku zastavu.
Traže istinu.
I malo ljudskog dostojanstva.
Tema Dalija Orešković i žrtve poraća pokazuje koliko je Hrvatskoj potrebna zrelija javna rasprava: ona koja neće braniti nijedan zločin, ali neće ni žrtve ubijene bez suđenja ponovno ponižavati političkim etiketama.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja…
About the Author
