Pravda i osveta nisu isto, iako ih društvo u trenucima bijesa često počinje miješati. Kada ljudi počnu opravdavati privatnu osvetu i ubojstvo jer vjeruju da su institucije zakazale, tada više ne govorimo samo o jednom slučaju, nego o opasnoj moralnoj granici društva.
Urednička napomena:
Ovaj tekst nije obrana kriminala, nasilja niti nesposobnosti institucija. Naprotiv. Riječ je o pokušaju da se otvori ozbiljno pitanje: što se događa s društvom kada ljudi počnu vjerovati da pravda više ne postoji i da pojedinac ima moralno pravo uzeti zakon u svoje ruke.
Posljednjih dana društvene mreže preplavljene su komentarima koji otvoreno ili prikriveno opravdavaju privatnu osvetu i ubojstvo ako je žrtva proglašena “lošim čovjekom”, “kriminalcem” ili “problemom društva”.
Posebno se to vidi u raspravama o Filipu Zavadlavu.
Jedni ga nazivaju ubojicom.
Drugi ga predstavljaju kao čovjeka kojeg je sustav “natjerao” da postane osvetnik.
Treći otvoreno poručuju:
“Država ništa nije napravila pa je netko morao.”
I upravo tu dolazimo do možda najopasnije moralne granice jednog društva.
Jer trenutak kada pojedinac postane:
- sudac,
- porota,
- i izvršitelj kazne,
trenutak je kada pravna država počinje gubiti smisao.
Pravda i osveta: kada nasilje počne izgledati opravdano
Većina ljudi ne postaje nasilna preko noći.
Čovjek kroz život uglavnom vjeruje:
- da postoje pravila,
- institucije,
- zakon,
- i granica koju ne smije prijeći.
Ali što se događa kada:
- ljudi godinama gledaju kriminal,
- sporost pravosuđa,
- drogu,
- korupciju,
- nasilje,
- i osjećaj da “normalan čovjek” ostaje nezaštićen?
Tada dio društva počinje razvijati vrlo opasnu logiku:
“Ako država neće riješiti problem, netko drugi će morati.”
U početku se to pojavljuje samo kroz komentare:
- “dobio je što je zaslužio”
- “takvima nema pomoći”
- “to nije bio čovjek nego smeće”
- “sustav ih štiti”
- “pravda je spora pa ljudi pucaju”
A zatim dolazi još opasniji korak:
moralno opravdavanje nasilja.
Društvo koje počne birati “prihvatljive” žrtve
Najveći problem nije samo nasilje.
Najveći problem nastaje kada društvo počne razlikovati:
- “vrijedne” živote
i - živote koje više ne smatra potpuno ljudskima.
Jer tada više nije važno:
- što kaže zakon,
- što kažu dokazi,
- ni postoji li sudska odluka.
Važno postaje samo:
“Je li osoba zaslužila ono što joj se dogodilo?”
I upravo tada civilizacija počinje kliziti prema opasnom moralnom relativizmu.
Danas će netko opravdavati:
- ubojstvo dilera,
sutra: - političkog protivnika,
prekosutra: - “korumpiranog suca”,
- “izdajnika”,
- ili bilo koga koga masa proglasi problemom.
Povijest je prepuna društava koja su upravo tako polako prestajala biti pravne države.
Ne preko noći.
Nego onda kada je masa počela vjerovati da zakon više nije važan ako postoji “viši moralni razlog”.
Problem nije samo nasilnik — nego društvo koje ga počinje razumijevati
Ovo je možda najteži dio cijele priče.
Nasilje uvijek počinje s pojedincem.
Ali društveno opravdavanje nasilja počinje s masom.
Kada stotine ili tisuće ljudi počnu govoriti:
“Razumijem zašto je to napravio”
tada više ne govorimo samo o jednom zločinu.
Tada govorimo o:
- raspadu povjerenja u institucije,
- normalizaciji osvete,
- i moralnoj transformaciji društva.
To ne znači da ljudi nemaju razloga biti ogorčeni.
Problemi u pravosuđu postoje.
Sporost sudova postoji.
Pogrešne presude postoje.
Korupcija postoji.
I upravo zbog toga dio građana počinje osjećati da:
- zakon ne štiti dobre ljude,
- nego samo ograničava one koji još poštuju pravila.
Ali trenutak kada društvo počne opravdavati privatnu osvetu nije znak ozdravljenja države.
To je znak duboke društvene krize.
Zašto postoje policija, tužiteljstvo i sud?
Nijedna institucija nije savršena.
Ali alternativa pravnoj državi nije pravednije društvo.
Alternativa je:
- osveta,
- samovolja,
- sila,
- i osobna procjena tko zaslužuje živjeti, a tko umrijeti.
Zato postoje:
- policija,
- državno odvjetništvo,
- sudovi,
- pravo na obranu,
- dokazni postupak,
- i zakonske procedure.
Ne zato što su savršeni.
Nego zato što je alternativa mnogo opasnija.
Jer kada čovjek dobije moralno opravdanje da sam određuje:
- tko je “dovoljno loš”,
- tko je “problem društva”,
- i tko “zaslužuje metak”,
tada više nitko nije potpuno siguran.
Čovjek vrlo lako prijeđe granicu
Jedna od najvećih zabluda modernog društva jest uvjerenje:
“Ja nikada ne bih postao takav.”
Ali povijest pokazuje suprotno.
Čovjek vrlo lako:
- iz moralne osobe,
- postaje osoba koja opravdava nemoral,
ako:
- društvo oko njega normalizira nasilje,
- opravdava osvetu,
- i stalno ponavlja da institucije više nemaju smisla.
I upravo zato je važno govoriti o ovim temama prije nego što društvo potpuno izgubi granicu između:
- pravde,
- osvete,
- i emocionalnog linča.
Pravna država ne postoji zbog kriminalaca — nego zbog društva
Možda najvažnija stvar koju danas zaboravljamo jest ova:
Pravna država ne postoji zato da štiti kriminalce.
Pravna država postoji zato da društvo ne postane zajednica u kojoj:
- najglasniji,
- najjači,
- ili najbjesniji
odlučuju o životu i smrti drugih ljudi.
Jer kada zakon izgubi autoritet, tada ga vrlo brzo zamjenjuju:
- strah,
- osveta,
- i sila.
A povijest nas uči da takva društva na kraju progutaju i one koji su prvi tražili “pravdu”.
Možda upravo danas više nego ikada moramo razumjeti da pravda i osveta nisu isto — jer društvo koje izgubi tu granicu vrlo lako izgubi i vlastitu moralnu sigurnost.
O osjećaju nepovjerenja prema pravosuđu i institucijama već smo ranije pisali u analizi slučaja Branka Mijatovića, gdje se jasno vidjelo koliko brzo društvene mreže pretvaraju osobni dojam u “presudu mase”.
Slično se dogodilo i nakon novog slučaja Kristijana Aleksića, gdje je velik dio javnosti otvoreno postavljao pitanje treba li država trajno zatvarati osobe koje društvo doživljava opasnima.
Problem dodatno pojačavaju društvene mreže i informacijski baloni u kojima ljudi sve češće čuju samo mišljenja koja potvrđuju njihov bijes, strah ili osjećaj nepravde. U takvom okruženju granica između pravde i osvete vrlo lako počinje nestajati.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja
About the Author
