Dan mladosti u Kumrovcu ponovno je otvorio pitanje koje Hrvatska predugo izbjegava: možemo li graditi normalan suživot ako se jedan totalitarni kult i dalje javno romantizira, dok se žrtve tog istog režima još uvijek pronalaze u masovnim grobnicama? Ovo nije pitanje zabrane okupljanja ni osporavanja prava na sjećanje. Ovo je pitanje dostojanstva, jednakog odnosa prema svim žrtvama i odgovornosti države koja je nastala odbacivanjem komunističkog sustava i pobjedom hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu.
Urednička napomena:
Ovaj tekst nije napisan protiv prava na okupljanje, prava na sjećanje ili prava pojedinca da ima vlastito mišljenje o prošlosti. U demokratskoj državi ljudi imaju pravo na stav, pa i na nostalgiju. Ali demokratsko društvo ima i pravo postaviti pitanje: gdje prestaje privatno sjećanje, a počinje javno veličanje političkog kulta? Posebno onda kada se taj kult veže uz režim iza kojega su ostale masovne grobnice, politički progoni, jednopartijska vlast i desetljeća prešućivanih žrtava.
Dan mladosti u Kumrovcu nije samo pitanje nostalgije
Tradicionalna manifestacija Dan mladosti u Kumrovcu ponovno je otvorila pitanje s kojim se Hrvatska očito još uvijek nije zrelo suočila. Prema medijskim izvještajima, u Kumrovcu se okupilo oko 10 tisuća ljudi, uz nazočnost bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, kineskog veleposlanika i predstavnika antifašističkih i boračkih udruga. Manifestacija je predstavljena kao okupljanje u miru, veselju i sjećanju na prošlost, ali su se pritom čule i poruke koje daleko prelaze granicu obične nostalgije. Zagorje International Zagorje International U tijeku je tradicionalna manifestacija 'Dan mladosti' u Kumrovcu Izvještaj o tradicionalnoj manifestaciji Dan mladosti u Kumrovcu, okupljanju posjetitelja, izjavama sudionika i javnim porukama vezanim uz Josipa Broza Tita. Otvori izvor
Kada se Josipa Broza Tita javno opisuje kao „vječnu ikonu slobode”, kada se govori o obnovi „bratstva i jedinstva” i kada se jugoslavensko razdoblje prikazuje gotovo isključivo kao vrijeme napretka, jednakosti i zajedništva, tada više ne govorimo samo o privatnom sjećanju. Govorimo o pokušaju javne rehabilitacije političkog mita.
A Hrvatska taj mit ne može prihvatiti bez posljedica.
Ne zato što bi netko trebao ljudima zabraniti mišljenje. Ne zato što treba ponovno otvarati rovove. Upravo suprotno: zato što bez istine nema zatvaranja rovova.
Antifašizam ne smije biti moralni štit za titoizam
Hrvatska mora jasno i bez zadrške poštovati antifašistički otpor nacizmu i fašizmu. To nije sporno. Hrvatski sabor je Deklaracijom o antifašizmu potvrdio antifašističku demokratsku utemeljenost Republike Hrvatske i hrvatskog društva, ali je u istoj deklaraciji pozvao i na objektivno, cjelovito i nepristrano sagledavanje tog razdoblja, izričito ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma. Narodne novine Narodne novine Deklaracija o antifašizmu Službeni tekst Deklaracije o antifašizmu Hrvatskoga sabora, u kojoj se potvrđuje antifašistička demokratska utemeljenost Republike Hrvatske, ali i potreba cjelovitog i nepristranog sagledavanja povijesti. Otvori izvor
Upravo je tu ključ problema.
Antifašizam kao borba protiv nacizma i fašizma jedno je. Titoizam kao politički kult, jednopartijski sustav, represivni aparat i jugoslavenski unitarizam nešto je drugo. Tko to dvoje namjerno spaja, ne brani antifašizam, nego ga zloupotrebljava.
Jer antifašizam ne može biti pokriće za političke likvidacije. Ne može biti pokriće za Goli otok. Ne može biti pokriće za gušenje političkih sloboda, zabranu višestranačja, progon neistomišljenika i desetljeća šutnje o poratnim žrtvama.
Ako se u demokratskoj Hrvatskoj s pravom smatra neprihvatljivim javno veličanje fašističkih i ustaških simbola, onda isto društvo mora imati moralnu snagu odbiti i romantično veličanje komunističkog totalitarizma. Žrtve se ne mogu dijeliti na podobne i nepodobne. Zločin ne postaje manji zato što ga je počinila „naša” ideologija.
Hrvatska nije ni NDH ni Jugoslavija
Hrvatski Ustav vrlo jasno govori o složenoj povijesti hrvatske državnosti. U njemu se spominju odluke ZAVNOH-a kao dio povijesnog slijeda, ali isti Ustav govori i o „povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava” te o pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu.
To znači da suvremena Republika Hrvatska nije politički nastavak NDH. Ali nije ni politički nastavak Jugoslavije.
Današnja Hrvatska je samostalna, suverena i demokratska država nastala voljom hrvatskog naroda, demokratskim izborima, ustavnim raskidom s komunističkim sustavom i obranom u Domovinskom ratu. To je temelj koji se ne bi smio zamagljivati ni s jedne strane.
Zato je važno reći jasno:
Hrvatski branitelji nisu stvarali državu da bi se u njoj slavila NDH. Ali nisu je stvarali ni zato da bi se pod krinkom nostalgije obnavljao kult jugoslavenskog komunizma. Stvarali su državu slobodnih ljudi, jednakog dostojanstva svih žrtava i jasne povijesne istine.
Ta rečenica nije ni desna ni lijeva. Ona je temeljno demokratska.
Dok se slavi kult, iz zemlje izlaze kosti
Najveći moralni problem ovakvih manifestacija nije u tome što netko pjeva stare pjesme ili nosi kapu s crvenom zvijezdom. Problem je u tome što se takva simbolika pojavljuje u državi koja još uvijek pronalazi grobnice žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća.
Ministarstvo hrvatskih branitelja objavilo je da je u proteklih deset godina provedeno više od 630 terenskih izvida, istraženo gotovo 100 lokacija u 16 županija te pronađeno i ekshumirano najmanje 2300 žrtava. Među navedenim lokacijama su Jazovka, Gračani, Gospić, Prudnice-Brdovec, Tuškanac, Macelj, Francikovac, Lešće i druge lokacije diljem Hrvatske. Ministarstvo hrvatskih branitelja objavilo je podatke o istraživanjima, ekshumacijama i preuzimanju posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Ministarstvo hrvatskih branitelja branitelji.gov.hr Hrvatska preuzela od Slovenije posmrtne ostatke 500 hrvatskih žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja Službena objava Ministarstva hrvatskih branitelja o preuzimanju posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća te o istraživanjima, ekshumacijama i dostojanstvenom zbrinjavanju žrtava. Otvori izvor
To nisu apstraktne brojke. To su nečiji očevi, braća, sinovi, majke, susjedi. To su ljudi koji su desetljećima bili izbrisani iz javnog sjećanja. Neki su bili krivi, mnogi nisu imali nikakvo suđenje, a mnogima se ni danas ne zna ime.
U takvom društvu nije dovoljno reći: „Svatko ima pravo na svoje mišljenje.” Ima. Ali društvo ima pravo pitati: gdje je granica pristojnosti?
Kako se osjećaju obitelji žrtava kada se u javnom prostoru govori o „vječnoj ikoni slobode”, a oni još uvijek čekaju istinu o svojim mrtvima?
Kako se gradi suživot ako se jedna bol priznaje, a druga ismijava ili prešućuje?
Kako se traži pomirenje ako se od jednih stalno traži pokajanje, a drugima se nudi nostalgija?
Političarima odgovara društvo zarobljeno u rovovima
Ovakve manifestacije nisu samo pitanje prošlosti. One imaju vrlo konkretnu političku funkciju u sadašnjosti.
Dok se društvo svađa oko Tita, Pavelića, partizana, ustaša, zvijezde i slova U, mnogo lakše prolaze teme koje bi morale biti u središtu javnog interesa: korupcija, klijentelizam, netransparentno upravljanje javnim novcem, raspolaganje državnom imovinom, prirodnim resursima, obalom, šumama, vodama i prostorom.
Podijeljeno društvo idealno je društvo za političke elite koje ne žele ozbiljna pitanja.
Jer dok se građani međusobno optužuju za grijehe djedova, manje pitaju što rade današnji ministri, župani, gradonačelnici, direktori javnih tvrtki, uprave, nadzorni odbori i interesne mreže. Dok se narod iscrpljuje u simboličkim ratovima, stvarna moć se često bavi poslovima koji nemaju veze s ideologijom, nego s novcem.
Zato je opasno kada se prošlost stalno vraća kao emocionalna bomba. Ona tada više nije povijest. Ona postaje politički alat.
A Hrvatska je već preskupo platila da bi ponovno postala talac tuđih mitova.
Mladi nisu krivi za grijehe svojih djedova
U ovoj temi treba izbjeći još jednu opasnost: prijenos krivnje na nove naraštaje.
Današnji mladi ljudi nisu krivi za ono što su činili njihovi djedovi, pradjedovi ili ideološki prethodnici. Nitko se ne rađa kao nasljednik tuđeg zločina. Nitko ne smije biti obilježen prezimenom, obiteljskom pričom ili krajem iz kojega dolazi.
Ali postoji odgovornost današnjeg čovjeka za ono što danas bira slaviti, prešućivati ili relativizirati.
Nije isto imati djeda partizana i danas opravdavati poratne likvidacije. Nije isto imati djeda u domobranima ili ustašama i danas veličati NDH. Nije isto obiteljsko sjećanje i politički kult.
Zrelo društvo ne traži od mladih da nose krivnju prošlih generacija. Ali od njih smije tražiti da ne ponavljaju njihove laži.
Hrvatska treba mir, ali ne mir izgrađen na prešućivanju
Često se kaže da trebamo „prestati kopati po prošlosti”. Ta rečenica može zvučati razumno, ali postaje duboko nepravedna kada se izgovara u zemlji u kojoj se doslovno još uvijek kopaju grobnice.
Ne može se tražiti šutnja od obitelji koje još nemaju grob. Ne može se tražiti zaborav od ljudi kojima nitko nikada nije priznao patnju. Ne može se graditi suživot tako da se jedni stalno pozivaju na civilizacijske vrijednosti, a drugi moraju šutjeti jer njihova bol „remeti narativ”.
Hrvatskoj ne treba osveta. Ne treba joj zabrana sjećanja. Ne treba joj ni novo ideološko prebrojavanje.
Hrvatskoj treba jednostavan civilizacijski minimum: svaka nevina žrtva zaslužuje ime, grob, istinu i poštovanje.
Bez obzira tko ju je ubio. Bez obzira pod kojom zastavom. Bez obzira kojoj je naciji, vjeri, strani ili obitelji pripadala.
Nema pomirenja bez istine
Europski parlament je u Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu naglasio važnost suočavanja s totalitarnim nasljeđem, poštivanja ljudskih prava i vladavine prava, ali i upozorio da nijedna politička stranka ili tijelo ne smiju imati monopol na tumačenje povijesti. Europski parlament je u Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu naglasio važnost suočavanja s totalitarnim nasljeđem, poštivanja ljudskih prava i vladavine prava. Ministarstvo kulture i medija RH min-kulture.gov.hr Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu Objava Ministarstva kulture i medija RH o Rezoluciji Europskog parlamenta koja naglašava važnost suočavanja s nasljeđem totalitarnih režima, poštivanja ljudskih prava, vladavine prava i kulture sjećanja. Otvori izvor Hrvatski sabor je 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, u kojoj se govori o masovnim povredama ljudskih prava, ubojstvima, smaknućima, progonima, prisilnom radu, nedostatku političkog pluralizma i niskoj javnoj svijesti o tim zločinima. Narodne novine Narodne novine Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990. godine Službeni tekst Deklaracije Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj, s naglaskom na povrede ljudskih prava, političke progone, represiju i potrebu javnog suočavanja s tim nasljeđem. Otvori izvor
To su dokumenti koje bi Hrvatska trebala shvatiti ozbiljno, a ne prigodno citirati kada odgovaraju jednoj političkoj strani.
Jer pomirenje se ne gradi tako da jedna strana zauvijek bude optužena, a druga zauvijek amnestirana. Pomirenje se gradi istinom koja vrijedi za sve.
Da, Hrvatska mora poštovati antifašistički otpor nacizmu i fašizmu.
Ali Hrvatska istodobno mora jasno osuditi komunistički totalitarizam, poratne likvidacije, političke progone i jugoslavenski unitarizam.
Bez toga nema pomirenja, nego samo produljenja rata sjećanja.
Vrijeme je da izađemo iz tuđih kultova
Za dodatni kontekst
O odnosu prema poratnim žrtvama i potrebi javne, transparentne i stalno ažurirane baze već smo pisali u ranijoj analizi o komunističkim zločinima i neistraženim grobištima. Taj problem nije samo pitanje prošlosti, nego i pitanje današnje državne odgovornosti prema žrtvama, njihovim obiteljima i javnosti.
Sličan problem dostojanstva žrtava otvara se i u slučaju konkretnih lokalnih grobišta, poput Grginog Dola kod Požege, gdje se vidi koliko je važno da povijest ne ostane prepuštena samo sjećanjima, svjedočanstvima i povremenim medijskim objavama.
Zato i rasprava o Danu mladosti u Kumrovcu nije izdvojena tema. Ona se izravno nastavlja na pitanje odnosa prema žrtvama komunizma, neistraženim stratištima i državnoj obvezi da prema svim žrtvama postupa jednako dostojanstveno.
Dan mladosti u Kumrovcu možda se nekome čini kao folklor. Nekome kao nostalgija. Nekome kao provokacija. Nekome kao pravo na sjećanje.
Ali za društvo koje još uvijek nije dostojno pokopalo sve svoje mrtve, takve manifestacije nisu bezazlene. One otvaraju rane upravo ondje gdje bi država morala pokazati najviše odgovornosti.
Hrvatskoj danas ne trebaju ni Pavelić ni Tito. Ne trebaju joj ni ustaški ni komunistički kultovi. Ne treba joj natjecanje u tome čiji je totalitarizam bio „manje zlo”. Ne treba joj moralna matematika nad kostima mrtvih.
Hrvatskoj trebaju istina, pravda, institucije, pošten odnos prema javnom novcu, zaštita prostora i resursa, ozbiljna borba protiv korupcije i društvo u kojem se ljudi neće dijeliti prema tome čije žrtve smiju oplakivati.
Hrvatski branitelji nisu obranili Hrvatsku da bismo se vratili u ideološke rovove 1945. ili 1975. godine. Obranili su je da bismo konačno imali državu u kojoj sloboda ne znači obnavljanje starih kultova, nego odgovornost prema istini.
Zato pitanje nije smije li se netko okupiti u Kumrovcu.
Pitanje je mnogo dublje:
Može li Hrvatska konačno postati dovoljno zrela da odbaci sve totalitarne mitove i prizna svaku nevinu žrtvu kao svoju?
Bez tog odgovora ostat ćemo društvo koje ne živi u budućnosti, nego stalno služi kao dekor tuđim prošlostima.
Zato Dan mladosti u Kumrovcu nije samo lokalna manifestacija, nego simptom šireg hrvatskog problema: nespremnosti da se svi totalitarni kultovi jasno ostave iza nas.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
