Slučaj Glavaš nije samo pitanje jedne presude ni jednog čovjeka. To je pitanje hrvatskog pravosuđa, procesne logike i uloge Krunoslava Fehira, svjedoka čija vlastita odgovornost i dalje otvara ozbiljne dvojbe.
Slučaj Glavaš: pravomoćna presuda i otvorena pitanja
Postoje sudski predmeti koji završavaju presudom, ali ne završavaju javnom dvojbom. Postoje slučajevi u kojima pravosuđe izrekne svoju riječ, ali društvo i dalje ostane pred pitanjem je li postupak doista razjasnio istinu ili je samo formalno zatvorio jedan dugotrajan i politički težak predmet.
Slučaj Glavaš već gotovo dva desetljeća izaziva podjele u hrvatskoj javnosti. Za jedne je riječ o pravomoćno okončanom postupku, dok drugi smatraju da i dalje postoje ozbiljna pitanja na koja hrvatske institucije nisu dale uvjerljive odgovore.
Nakon višegodišnjeg postupka, višestrukih sudskih odluka, ustavnosudskih intervencija, ponovljenih suđenja i javnih polemika, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske potvrdio je osuđujuću presudu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. To je pravna činjenica i ona se ne može ignorirati.
Ali isto tako, ne može se ignorirati ni drugo pitanje: je li hrvatska javnost kroz ovaj postupak doista dobila jasan, uvjerljiv i logičan odgovor o ulozi Krunoslava Fehira, čovjeka koji se u javnom prostoru i sudskim postupcima pojavljuje kao jedan od ključnih svjedoka, ali istodobno i kao osoba koja je, prema dostupnim navodima i dokumentima obrane, priznala vlastito sudjelovanje u događaju u kojem je stradao Čedomir Vučković?
To pitanje nije pokušaj relativizacije ratnog zločina. Upravo suprotno. To je pokušaj da se prema ratnom zločinu pristupi ozbiljno, pravno i moralno dosljedno.
Jer ako je zločin počinjen, tada ne može biti dovoljno da se javnosti kaže tko je politički ili zapovjedno odgovoran. Javnost ima pravo znati i što se dogodilo s neposrednim izvršiteljima, sudionicima, pomagačima i svima onima koji su vlastitim iskazima oblikovali sudsku istinu.
O načinu na koji mediji oblikuju javnu percepciju pojedinaca pisali smo i u analizi: Od novinarstva do reputacijskog rata.Pravomoćna presuda nije kraj svih pitanja
U službenom priopćenju Visokog kaznenog suda RH navedeno je da je potvrđena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu te da su četiri optuženika proglašena krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Četvrti osuđenik, Branimir Glavaš, osuđen je na sedam godina zatvora. službeni izvor Visoki kazneni sud RH Visoki kazneni sud potvrdio osudu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva Otvori izvor
Sud je u svojoj odluci prihvatio zaključke prvostupanjskog suda o Glavaševoj odgovornosti. To je pravni okvir unutar kojega se danas mora govoriti. Ozbiljan tekst ne smije stvarati dojam da presuda ne postoji ili da se može izbrisati političkim komentarom.
No pravomoćna presuda ne zabranjuje javnu analizu postupka. Ona ne zabranjuje pitanje jesu li svi sudionici tretirani jednako. Ne zabranjuje pitanje jesu li svjedoci bili vjerodostojni. Ne zabranjuje pitanje jesu li procesne uloge bile jasne. Ne zabranjuje pitanje je li hrvatsko pravosuđe u ovom predmetu djelovalo uvjerljivo, dosljedno i transparentno.
Upravo suprotno: što je presuda teža, to je javni interes za razumijevanje postupka veći.
Za bolje razumijevanje odnosa između zakona, kazne i društvene percepcije pročitajte i analizu:Od pravde do osvete: kada društvo traži život za život.Fehir kao središnje pitanje
U brojnim javno dostupnim objavama, podnescima i dokumentima obrane Branimira Glavaša, jedno se ime ponavlja kao središnja točka spora: Krunoslav Fehir. Upravo zbog toga slučaj Glavaš i danas izaziva interes javnosti, jer se rasprava više ne vodi samo o presudi nego i o ulozi osoba koje su sudjelovale u samom postupku.
Fehir se u javnosti godinama predstavljao kao važan svjedok u predmetu protiv Glavaša. Mediji su ga često opisivali kao ključnog svjedoka. No obrana Branimira Glavaša tvrdi da je upravo njegov procesni položaj najsporniji dio cijelog slučaja.
Prema toj argumentaciji, problem nije samo u tome je li Fehir govorio istinu. Problem je dublji: ako je Fehir prema vlastitim izjavama sudjelovao u usmrćenju Čedomira Vučkovića, tada se postavlja pitanje može li ga se u istom pravnom i moralnom prostoru tretirati ponajprije kao svjedoka protiv drugih, a ne kao osobu čija se vlastita kaznena odgovornost mora do kraja razjasniti.
To ne znači da osoba koja je sudjelovala u kaznenom djelu nikada ne može svjedočiti. Pravo poznaje takve situacije. Postoje instituti pokajnika, suradnika pravosuđa, krunskog svjedoka i različiti oblici procesne suradnje.
Ali upravo zato postoje i uvjeti. Upravo zato postoje procedure. Upravo zato se mora znati tko je okrivljenik, tko je svjedok, tko je krunski svjedok, a tko osoba kojoj se eventualno daje pogodnost u zamjenu za iskaz.
Ako se te uloge zamute, javnost više ne zna promatra li svjedoka istine ili sudionika događaja koji vlastiti položaj spašava tereteći druge.
Ključno pitanje: može li priznanje jednog sudionika postati temelj protiv drugih?
Najosjetljivije pitanje u ovom predmetu glasi:
Ako jedna osoba prizna vlastito sudjelovanje u kaznenom djelu, može li upravo ona postati središnji dokazni oslonac protiv drugih osoba, a da njezina vlastita kaznena odgovornost ostane u drugom planu?
To nije pitanje navijanja za Glavaša. To je pitanje pravne logike.
Jer ako sustav šalje poruku da onaj tko prvi progovori može postati glavni svjedok, dok se njegova vlastita uloga relativizira, tada se otvara opasna mogućnost: da se kazneni postupak pretvori u prostor u kojem preživljavaju oni koji prvi ponude korisnu verziju događaja.
Naravno, takav iskaz može biti vrijedan. Može pomoći u otkrivanju zapovjedne odgovornosti, organizacije, nalogodavaca i šireg konteksta. Ali takav iskaz mora biti posebno pažljivo provjeren. Mora biti potkrijepljen drugim dokazima. Mora biti analiziran hladno, kritički i bez političkog pritiska.
U protivnom, svjedok ne svjedoči samo o zločinu. On počinje upravljati konstrukcijom istine.
Što je sporno u obrambenoj argumentaciji?
Iz javno dostupnih materijala koje je objavljivao Branimir Glavaš i iz dokumentacije njegove obrane, proizlazi nekoliko osnovnih tvrdnji:
Prvo, da je Krunoslav Fehir imao vlastitu procesnu ulogu povezanu s događajem u kojem je stradao Čedomir Vučković.
Drugo, da je Fehir prema navodima obrane priznao da je pucao u Vučkovića.
Treće, da se unatoč tome u postupku protiv Glavaša pojavljuje kao svjedok čiji iskaz ima iznimnu težinu.
Četvrto, da je pitanje njegova statusa krunskog svjedoka bilo predmet ozbiljnog pravnog spora.
Peto, da je obrana godinama tvrdila kako hrvatske institucije nisu javnosti jasno objasnile zašto Fehir nije kazneno odgovarao na način na koji bi, prema toj argumentaciji, morao odgovarati.
Te tvrdnje same po sebi ne dokazuju da je Glavaš nevin. Ali pokazuju da predmet nije jednostavan i da se ne može svesti na političku parolu.
Sud je rekao svoje, ali pitanje Fehira nije nestalo
Visoki kazneni sud u presudi se bavio prigovorima obrane koji se odnose na zakonitost i vjerodostojnost iskaza svjedoka SK, odnosno osobe koju obrana povezuje s Fehirom. Sud je odbacio tvrdnju da je iskaz nezakonit samo zato što je ta osoba ranije imala procesni položaj okrivljenika.
To je sudski stav.
Ali javno pitanje ostaje: ako je sud prihvatio mogućnost da osoba koja je ranije bila u položaju okrivljenika kasnije svjedoči, je li javnosti dovoljno jasno objašnjeno što se dogodilo s njezinom vlastitom kaznenom odgovornošću?
To je razlika između formalne zakonitosti i javnog osjećaja pravde.
Sud može reći da je dokaz zakonit. Ali javnost i dalje ima pravo pitati: je li sustav prema svima postupao jednako?
Slučaj Glavaš i problem jednakih kriterija
Dodatnu dimenziju cijelom slučaju dala je vijest da je Krunoslav Fehir uhićen na ulasku u Srbiju. Jutarnji list objavio je da je Fehir uhićen na ulasku u Srbiju te ga opisao kao ključnog svjedoka na suđenju Branimiru Glavašu. medijski izvor Jutarnji list Na ulasku u Srbiju uhićen Krunoslav Fehir Otvori izvor
Glavaš je taj događaj iskoristio za dodatno javno problematiziranje Fehirova položaja. Prema njegovoj interpretaciji, hrvatske institucije godinama nisu razriješile Fehirovu odgovornost, dok je Srbija upravo na tom pitanju otvorila vlastiti postupak.
Ovdje treba biti oprezan. Postupanje srbijanskog pravosuđa ne može se automatski uzimati kao dokaz istine. Srbija ima vlastite političke, pravne i medijske interese u tumačenju ratnih događaja. No činjenica da se Fehir pojavio i u tom kontekstu pokazuje da njegov položaj nije sporedno pitanje.
Ako je jedna osoba za hrvatsko pravosuđe svjedok, a za drugo pravosuđe mogući počinitelj ili sudionik, tada hrvatske institucije moraju javnosti objasniti razliku.
Ne zato da bi se udovoljilo Srbiji. Nego zato da hrvatska javnost razumije vlastiti pravosudni postupak.
Moralna dimenzija: obrana Hrvatske ne briše mogući zločin, ali ni zločin ne briše cijelu obranu Hrvatske
U slučaju Glavaš stalno se sudaraju dvije slike.
Jedna slika prikazuje Branimira Glavaša kao čovjeka koji je 1991. imao važnu ulogu u obrani Osijeka. Postoje javne snimke i objave u kojima se ističe da je pozivao građane srpske nacionalnosti na sklanjanje iz zone borbenih djelovanja te im jamčio sigurnost. Takav materijal može biti važan za razumijevanje šireg ratnog konteksta i njegove javne uloge.
Druga slika je ona iz sudske presude: Glavaš kao osuđenik za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Te dvije slike ne mogu se jednostavno poništiti jedna drugom.
Čovjek može imati zasluge u obrani grada, a ipak biti odgovoran za konkretna kaznena djela. Isto tako, čovjek može biti osuđen, a da javnost i dalje smije propitivati jesu li svi dokazi i svi svjedoci bili pravno i moralno jednako tretirani.
Zrela država mora moći izdržati obje istine: da je Hrvatska bila napadnuta i da su hrvatski civili i branitelji imali pravo na obranu, ali i da zločin nad civilima ne smije biti opravdan ratnim okolnostima.
Opasnost navijačkog pristupa
Najveća pogreška u ovom slučaju bila bi birati jednu od dvije navijačke pozicije.
Prva pozicija kaže: Glavaš je branio Hrvatsku, dakle ne može biti ratni zločinac.
To je pogrešno.
Druga pozicija kaže: Glavaš je pravomoćno osuđen, dakle svako pitanje o postupku je pokušaj obrane zločina.
I to je pogrešno.
Pravo ne smije funkcionirati kao politička pripadnost. Ako je netko osuđen, presuda se mora poštovati. Ali ako postoje ozbiljna pitanja o procesu, svjedocima, trajanju postupka i jednakosti pred zakonom, ta pitanja se ne smiju proglasiti neprijateljstvom prema žrtvama.
Upravo suprotno: žrtve zaslužuju istinu koja je čista, provjerena i pravno neupitna.
Dugotrajnost postupka kao poraz države
Posebno je problematično trajanje cijelog postupka. U javno dostupnim dokumentima pojavljuje se i rješenje kojim se Glavašu priznaje povreda prava na suđenje u razumnom roku te dosuđuje naknada.
To je važan detalj.
Ne zato što takva naknada ruši presudu. Ne ruši je.
Ali pokazuje da je i samo pravosuđe moralo priznati da postupak nije tekao u razumnom roku. Kada kazneni predmet traje gotovo dva desetljeća, tada više ne strada samo optuženik. Stradaju i žrtve, svjedoci, javnost i povjerenje u državu.
Pravda koja dolazi prekasno često više ne izgleda kao pravda. Ona postaje administrativni završetak procesa koji je davno izgubio jasnoću.
Malo je kaznenih postupaka u modernoj hrvatskoj povijesti trajalo toliko dugo kao slučaj Glavaš, zbog čega se otvorilo i pitanje učinkovitosti pravosuđa.
Zašto je pitanje Fehira pitanje sustava, a ne samo Glavaša
Najvažnije pitanje ovog slučaja nije samo: je li Branimir Glavaš kriv?
Na to je sud dao odgovor.
Ali postoji drugo pitanje koje pravosuđe, politika i javnost ne bi smjeli izbjegavati:
Što se događa kada ključni svjedok istodobno nosi teret vlastite moguće kaznene odgovornosti?
Ako je Fehir bio samo svjedok, javnost treba razumjeti zašto.
Ako je bio okrivljenik, javnost treba razumjeti zašto nije odgovarao.
Ako je imao poseban status, javnost treba razumjeti pod kojim uvjetima ga je dobio.
Ako taj status nije bio zakonit ili je naknadno problematiziran, javnost treba razumjeti posljedice.
Bez toga, predmet Glavaš ostaje ne samo pravosudni slučaj nego i simbol nepovjerenja u institucije.
Zaključak: ne treba braniti čovjeka, treba braniti pravilo
Ovaj tekst nije oslobađajuća presuda Branimiru Glavašu. Niti to može biti. Presude donose sudovi.
Ali ovaj tekst jest obrana jednog temeljnog pravila: u pravnoj državi nitko ne smije biti osuđen na temelju nejasnih procesnih uloga, selektivne odgovornosti ili svjedočenja osobe čija vlastita odgovornost nije do kraja objašnjena javnosti.
Ako je Glavaš kriv, njegova krivnja mora stajati na dokazima koji mogu izdržati najstrožu provjeru.
Ako je Fehir sudjelovao u zločinu, njegova uloga mora biti jasno razjašnjena.
Ako su institucije postupale zakonito, trebale bi to moći objasniti bez straha.
Ako nisu, tada ovaj slučaj nije samo predmet Branimira Glavaša. Tada je to predmet hrvatskog pravosuđa.
Jer država koja ne zna jasno objasniti razliku između svjedoka, okrivljenika, pokajnika i počinitelja ne može od građana očekivati slijepo povjerenje.
A ratni zločin, upravo zato što je najteže kazneno djelo, ne smije biti predmet političkih obračuna, medijskih konstrukcija ni navijačkih interpretacija.
On mora biti predmet istine.
Cijele istine.
I jednakih kriterija za sve.
Bez obzira na različita politička stajališta, slučaj Glavaš ostat će jedan od najkontroverznijih pravosudnih predmeta u suvremenoj Hrvatskoj.
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
