Od Draže do Mladića: Srbija i rehabilitacija četništva

Od Draže do Mladića proteže se dokumentirani niz političkih i institucionalnih odluka Srbije prema četničkom nasljeđu i ratovima devedesetih. Samo dva dana nakon što je Aleksandar Vučić poručio da on „nikada neće slaviti nacizam“ i ustvrdio da je upravo u tome „civilizacijska razlika“ između njega i hrvatskih političara, Ratko Mladić pokopan je 7. rujna 2026. u Beogradu uz vojne počasti. Kovčeg su nosili pripadnici Vojske Srbije, počast su mu odavali ministri Vlade Srbije, a opijelo je predvodio patrijarh Porfirije, koji je o pravomoćno osuđenom počinitelju genocida govorio kao o čovjeku prema kojem najveći dio srpskog pravoslavnog naroda osjeća „duboku zahvalnost“. Kada se tome dodaju zakonsko izjednačavanje Ravnogorskog pokreta s partizanima, sudska rehabilitacija Draže Mihailovića i činjenica da je čovjek proglašen četničkim vojvodom poslije postao predsjednik Srbije, pitanje više nije što radi neki ekstremist na ulici. Pitanje je što desetljećima rade institucije države.

Vučić: „Nikada neću slaviti nacizam“

Aleksandar Vučić 5. rujna 2026. ponovno je govorio o Hrvatskoj.

Poručio je da nikada neće slaviti nacizam niti ikoga pozdravljati nacističkim pozdravom te ustvrdio da je upravo u tome razlika između njega, Andreja Plenkovića i Tonina Picule.

Nazvao ju je čak „civilizacijskom razlikom“.

Dodao je da se u Srbiji nacizam nikada neće slaviti.

Samo nekoliko dana ranije, 30. kolovoza, Vučić je nakon Thompsonova koncerta u Vukovaru izjavio:

„Neko se ponosi svojim nacističkim pozdravima, neko se ponosi svojom antifašističkom prošlošću i svojom antinacističkom budućnošću.“

Tvrdio je da Europa šuti na „ustaške pozdrave“ u Hrvatskoj.

Predsjednica Narodne skupštine Srbije Ana Brnabić istoga je dana otišla još dalje i ustvrdila da se „zvanični Zagreb u potpunosti poistovećuje i deli vrednosti NDH“, da je „ustaško divljanje postalo nacionalni folklor“ te da Hrvatska na ustaškoj prošlosti „gradi budućnost“.

To su iznimno ozbiljne optužbe.

Zato ih treba usporediti s činjenicama.

Ne s hrvatskim osjećajima.

Ne s nacionalnim pripadnostima.

Nego s onime što doista rade institucije dviju država.

Pojedinac nije država

U Hrvatskoj postoje pojedinci koji koriste ustašku ikonografiju, postoje navijači koji uzvikuju nedopuštene parole i postoje ljudi koji pjevaju pjesme koje veličaju NDH.

Takve pojave nema razloga skrivati.

Ali upravo tu prestaje svaka ozbiljna usporedba.

Pojedinac nije država.

Navijačka skupina nije Hrvatski sabor.

Koncertna publika nije Vlada Republike Hrvatske.

Čovjek koji nosi ustaško obilježje nije Hrvatska vojska.

Ako želimo uspoređivati države, onda moramo uspoređivati njihove ustave, zakone, sudske odluke, službenu politiku, državne ceremonije i ponašanje njihovih institucija.

A kada to učinimo, slika izgleda bitno drukčije od one koju posljednjih dana hrvatskoj javnosti nude Vučić i Brnabić.

7. rujna 2026.: Ratko Mladić pokopan uz vojne počasti

Ratko Mladić danas je pokopan na Topčiderskom groblju u Beogradu.

Ne postoji nikakva dilema je li pokop imao vojni karakter.

To ne tvrdi hrvatski medij.

To piše Radio-televizija Srbije.

RTS navodi da je Mladić pokopan „uz vojne počasti“ te da su pripadnici Vojske Srbije prenijeli njegov kovčeg od vozila do kapele.

RTS također navodi da su počast odali državni i politički dužnosnici, građani, veterani i ratni vojni invalidi.

Među dužnosnicima koji su došli odati počast bili su ministar pravde Srbije Nenad Vujić, ministar kulture Nikola Selaković i ministar obrane Bratislav Gašić. Na ispraćaju su bili i drugi ministri, Milorad Dodik, ruski veleposlanik te Danilo Vučić, sin predsjednika Srbije.

Mladićevo tijelo prethodno je u Srbiju dopremljeno zrakoplovom Vlade Srbije, a kovčeg su po dolasku preuzeli pripadnici Vojske Srbije.

To više nije privatni obiteljski sprovod.

I nije navijačka tribina.

Kada u ceremoniji sudjeluje vojska jedne države, kada dolaze ministri njezine vlade i kada državni zrakoplov prevozi tijelo pokojnika, govorimo o institucionalnom sudjelovanju države.

A tko je čovjek kojemu su odane takve počasti?

Ni oko toga nema prostora za interpretaciju.

Ratko Mladić nije „kontroverzni general“ čiju povijesnu ulogu tek treba utvrditi.

Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove Ujedinjenih naroda pravomoćno je 8. lipnja 2021. potvrdio njegovu osudu na doživotni zatvor.

Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije, prisilno premještanje stanovništva, teroriziranje civila Sarajeva, protuzakonite napade na civile i uzimanje talaca.

Sud je utvrdio i njegovo sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja Bosne i Hercegovine na koja su bosanski Srbi polagali pravo.

Dakle, kada govorimo o Ratku Mladiću, ne govorimo o tome što o njemu misli hrvatska politika.

Govorimo o pravomoćnoj presudi međunarodnog suda Ujedinjenih naroda.

Patrijarh Porfirije: „Najveći dio naroda prema njemu osjeća duboku zahvalnost“

Opijelo Ratku Mladiću predvodio je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije.

Sama činjenica da Crkva pokojniku služi opijelo nije problem.

Kršćanska molitva za pokojnika nije politička rehabilitacija i nitko ozbiljan ne bi SPC-u osporavao pravo da obavi vjerski obred.

Ali ono što je Porfirije izgovorio nakon opijela daleko nadilazi samu molitvu za pokojnika.

Govoreći o Mladiću, rekao je da će njegovo ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela srpskog pravoslavnog naroda, koji prema njemu osjeća i njeguje „duboku zahvalnost“ jer ga vidi kao vojnika i zapovjednika koji je stajao na čelu vojske svoga naroda, podnio žrtvu i položio život za „slobodu, odbranu i opstanak svoga roda“.

Porfirije je potom govorio i o ljudskim sudovima.

Naglasio je da „nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv“ te relativizirao mogućnost da ljudska presuda obuhvati punu istinu o nečijem životu.

Naravno da kršćanska teologija poznaje Božji sud kao konačan.

Ali teško je zanemariti političko i društveno značenje takvih riječi kada se izgovaraju nad odrom čovjeka kojem je međunarodni sud pravomoćno utvrdio odgovornost za genocid i niz drugih teških zločina.

Porfirije je već snimljen kako pjeva četničku pjesmu

U tom kontekstu vrijedi podsjetiti na videosnimku nastalu godinama ranije, dok je današnji patrijarh bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski.

Na snimci se vidi i čuje Porfirije kako zajedno s drugim prisutnima pjeva četničku pjesmu.

Riječ je o pjesmi „Šta se ono na Dinari sjaji“, u kojoj se veliča četnički vojvoda Momčilo Đujić.

Snimka postoji i javno je dostupna. Hrvatski mediji o njoj su izvještavali još 2016., navodeći da je Porfirije snimljen kako s pravoslavnim svećenicima pjeva pjesmu u kojoj se veliča Đujić.

Ovdje nema potrebe izmišljati išta što nije snimljeno.

I nema potrebe čitatelja uvjeravati da ne vjeruje vlastitim očima i ušima.

Porfirije sudjeluje u pjevanju četničke pjesme. To je činjenica zabilježena videosnimkom.

Kada tu snimku danas stavimo uz riječi koje je isti čovjek izgovorio nad odrom Ratka Mladića, legitimno je postaviti pitanje o odnosu vrha Srpske pravoslavne crkve prema jednom dijelu srpskog nacionalističkog i ratnog nasljeđa.

Ali Mladić nije početak priče

Pogrešno bi bilo današnji sprovod promatrati kao izolirani događaj.

Jer institucionalni odnos Srbije prema četničkom pokretu nije nastao 7. rujna 2026.

Proces traje desetljećima.

Srbija je 2004. zakonom izjednačila Ravnogorski pokret s partizanima

Dana 21. prosinca 2004. Narodna skupština Srbije usvojila je izmjene zakona kojima su pripadnici Ravnogorskog pokreta u pravima izjednačeni s partizanima.

Ponovno, ovo nije hrvatsko tumačenje.

Podatak je objavila Vlada Republike Srbije.

Za zakon su glasala 174 zastupnika.

Vladina službena stranica navodi da je njime određeno da će status boraca Narodnooslobodilačkog rata imati i pripadnici Jugoslavenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta od travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

To nije učinio čovjek s kokardom na ulici.

To je napravio parlament Republike Srbije.

To je upravo ono što nazivamo institucionalnim činom.

Draža Mihailović rehabilitiran je odlukom Višeg suda u Beogradu

Sljedeći veliki korak dogodio se 2015.

Viši sud u Beogradu rehabilitirao je Dragoljuba Dražu Mihailovića.

Presuda iz 1946. u dijelu koji se odnosio na njega proglašena je ništavnom, kao i njezine pravne posljedice.

Sudac je nakon donošenja odluke izričito rekao:

„Dragoljub Mihailović smatra se neosuđivanim.“

Odluka je bila konačna.

Pravno treba biti precizan: postupak rehabilitacije nije novo povijesno suđenje svim djelima četničkog pokreta i sam po sebi ne dokazuje da četničke snage nisu počinile zločine.

Ali jednako je nepošteno pretvarati se da sudska rehabilitacija čovjeka koji je simbol Ravnogorskog pokreta nema nikakvu društvenu i političku težinu.

I opet:

nije riječ o navijačima.

Riječ je o sudu Republike Srbije.

Četnički vojvoda postao je predsjednik Republike Srbije

Još jedan podatak često zvuči toliko nevjerojatno da ga vrijedi dokazati izvornim dokumentom.

Tomislav Nikolić, predsjednik Republike Srbije od 2012. do 2017., bio je proglašen četničkim vojvodom.

Imamo arhivski izvor iz vremena kada se događaj zbio.

Beogradska Borba od 1. lipnja 1993., na 11. stranici, izvještava o proglašenju osamnaest novih četničkih vojvoda.

Među imenima izrijekom je naveden:

Tomislav Nikolić.

Borba također bilježi da su proglašenje, svečana zakletva i „miropomazanje“ održani na Romaniji 13. svibnja 1993.

Nikolić je devetnaest godina poslije izabran za predsjednika Republike Srbije.

Treba li išta dodati?

Zamislimo samo obrnutu situaciju.

Zamislimo obrnutu situaciju: da je u Hrvatskoj devedesetih neki političar javno dobio počasnu titulu kojom se izravno identificira s ustaškim pokretom, a da je devetnaest godina poslije postao predsjednik Republike Hrvatske.

Možemo li ozbiljno zamisliti kakve bi reakcije iz Srbije stizale svakoga dana?

U Srbiji se, međutim, četnički vojvoda doista popeo do najviše državne funkcije.

To je povijesna činjenica.

I onda Srbiju slušamo kako Hrvatskoj objašnjava što je „civilizacijska razlika“

Upravo zato današnje izjave iz Beograda zaslužuju ozbiljnu analizu.

Aleksandar Vučić Hrvatskoj govori o „nacističkim pozdravima“.

Ana Brnabić tvrdi da se službeni Zagreb poistovjećuje s vrijednostima NDH.

Vučić dva dana prije Mladićeva pokopa poručuje da on „nikada neće slaviti nacizam“ i govori o „civilizacijskoj razlici“ između sebe i hrvatskih političara.

A zatim u Beogradu pravomoćno osuđenog počinitelja genocida ispraćaju uz pripadnike Vojske Srbije, prisutnost ministara Vlade Srbije i riječi patrijarha o „dubokoj zahvalnosti“ velikog dijela naroda.

Europska povjerenica za proširenje Marta Kos zbog glorifikacije koja je pratila Mladićevu smrt otkazala je svoj posjet Srbiji.

Posebno je kritizirala činjenicu da je Vlada Srbije svojim zrakoplovom prevezla Mladićevo tijelo u Beograd te poručila da glorifikacija ratnih zločinaca nije spojiva s vrijednostima pomirenja i poštovanja prema žrtvama koje predstavljaju sastavni dio procesa pristupanja Europskoj uniji.

Dakle, kritika ne dolazi samo iz Zagreba ili Sarajeva.

Dolazi iz same Europske unije kojoj Srbija tvrdi da želi pristupiti.

A kakav je službeni odnos Republike Hrvatske prema NDH?

Tu dolazimo do dijela koji se u srbijanskim političkim napadima gotovo nikada ne spominje.

Pogledajmo Ustav Republike Hrvatske.

U Izvorišnim osnovama Ustav temelje hrvatske državne suverenosti tijekom Drugog svjetskog rata smješta u odluke ZAVNOH-a i to izričito:

„nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)“.

Dakle, najviši pravni akt Republike Hrvatske vlastiti državnopravni kontinuitet u Drugom svjetskom ratu ne temelji na NDH nego ga izričito postavlja nasuprot NDH.

To nije moja interpretacija.

To doslovno piše u hrvatskom Ustavu.

Ustav dalje Republiku Hrvatsku određuje kao demokratsku državu slobodnih i ravnopravnih građana te jamči ravnopravnost pripadnicima nacionalnih manjina.

To je službeni ustavni identitet Republike Hrvatske.

A što 2026. radi Vlada Republike Hrvatske?

Dana 22. travnja 2026. predsjednik Vlade Andrej Plenković i članovi Vlade ponovno su sudjelovali na službenoj komemoraciji u Spomen-području Jasenovac.

Vlada je samu komemoraciju naslovila:

„Sjećanje na žrtve ustaškog režima“.

Plenković je tom prilikom rekao da je komemoracija prilika za osudu zločina ustaškog režima, izražavanje pijeteta prema žrtvama i jačanje kulture sjećanja.

Vladino izaslanstvo potom je položilo vijenac na Romskom groblju Uštica.

To je službena politika Republike Hrvatske 2026. godine.

I ona se može kritizirati.

Može se raspravljati je li hrvatska država dovoljno dosljedna kod svakog pojedinačnog incidenta.

Može se raspravljati o zakonima, sudskoj praksi, pozdravima i simbolima.

Ali iz toga se ne može pošteno izvesti Vučićeva i Brnabićkina tvrdnja da se službena Republika Hrvatska poistovjećuje s NDH.

Njezin Ustav govori upravo suprotno.

Njezina Vlada govori upravo suprotno.

I njezine službene državne komemoracije govore upravo suprotno.

Tu prestaje lažna jednakost

Zato ne treba pristati na propagandnu konstrukciju prema kojoj su Hrvatska i Srbija u ovom pitanju jednostavno „dvije iste strane“.

Nisu.

Ne zato što su Hrvati bolji ljudi od Srba.

Nisu.

Ne zato što u Hrvatskoj nema ekstremista.

Ima ih.

I ne zato što bi svaki građanin Srbije podržavao Ratka Mladića ili četništvo.

Ne podržava.

Razlika koju ovdje analiziramo nije biološka, nacionalna ni etnička.

Razlika je institucionalna.

U Hrvatskoj pojedinac može uzvikivati ustaški pozdrav.

Ali hrvatski Ustav temelje državnosti iz Drugog svjetskog rata postavlja nasuprot NDH, a Vlada službeno komemorira žrtve i osuđuje zločine ustaškog režima.

U Srbiji je parlament zakonom izjednačio Ravnogorski pokret s partizanima u boračkim pravima.

Srbijanski je sud rehabilitirao Dražu Mihailovića.

Čovjek koji je 1993. proglašen četničkim vojvodom poslije je izabran za predsjednika Republike Srbije.

A 7. rujna 2026. Ratko Mladić pokopan je uz vojne počasti, prisutnost ministara i riječi patrijarha o zahvalnosti naroda.

To nisu isti fenomeni.

I nema nikakve potrebe praviti se da jesu kako bi se zadovoljila nekakva umjetna „ravnoteža“.

Hrvatska je prošla europski put koji Srbija još nije

Postoji i vrlo konkretno vanjsko mjerilo.

Republika Hrvatska članica je Europske unije od 1. srpnja 2013.

Od 1. siječnja 2023. članica je Schengenskog prostora i europodručja.

To ne znači da je Hrvatska savršena država.

Članstvo u Europskoj uniji nije potvrda da država više nikada neće pogriješiti niti da nema problema s korupcijom, pravosuđem, govorom mržnje ili drugim društvenim pojavama.

Ali znači nešto vrlo konkretno:

Hrvatska je prošla puni proces pristupnih pregovora, prilagodbe europskoj pravnoj stečevini i institucionalne integracije te danas sudjeluje u političkom i pravnom sustavu Europske unije.

Srbija je kandidat za članstvo od 2012., a pristupne pregovore vodi od 2014.

Do danas je otvorila 22 od 35 pregovaračkih poglavlja, a privremeno zatvorila samo dva.

Još važnije, Europska komisija u izvješću o Srbiji za 2025. izričito navodi da ukupni tempo pregovora ovisi o reformama u području vladavine prava i normalizaciji odnosa s Kosovom.

Komisija navodi da su stvarni tempo provedbe reformi znatno usporio te traži vjerodostojne reforme, posebno u temeljnim područjima pristupnog procesa.

Europska komisija Srbiji bilježi probleme koje Hrvatska nije izmislila

Komisijino izvješće o vladavini prava za Srbiju navodi ozbiljne probleme s neovisnošću regulatora za elektroničke medije, uređivačkom autonomijom javnih servisa, transparentnošću financiranja medija i sigurnošću novinara.

U posebnom izvješću o Srbiji Komisija navodi da je okruženje za slobodan i neovisan rad medija ograničeno te da su povećane prijetnje, zastrašivanje, govor mržnje i nasilje prema novinarima, dok izjave visokih državnih dužnosnika mogu imati zastrašujući učinak na slobodu izražavanja.

Europska komisija također traži od Srbije da hitno zaustavi nazadovanje u slobodi izražavanja i jača vladavinu prava i neovisnost pravosuđa.

To nisu hrvatski uvjeti za pristupanje Srbije Europskoj uniji.

To su europski kriteriji.

Zato Hrvatskoj treba odati priznanje tamo gdje ga zaslužuje

U Hrvatskoj smo često toliko navikli kritizirati vlastitu državu da ponekad izgubimo iz vida koliko je dalek put prošla od rata devedesetih do današnjeg položaja članice Europske unije, Schengena i europodručja.

Vlade Republike Hrvatske mijenjale su se.

Mijenjali su se predsjednici.

Mijenjale su se parlamentarne većine.

Ali temeljni smjer države ostao je euroatlantski, demokratski i ustavno jasno odvojen od NDH.

Zbog toga u ovom pitanju treba odati priznanje i sadašnjoj Vladi Republike Hrvatske.

Ne zato što se s njom mora politički slagati u svemu.

Nego zato što je pristojno priznati činjenicu kada ona postoji.

To je standard odgovorne države.

Možemo tražiti da bude još viši.

Ali ne možemo prihvatiti da nam država koja Dražu Mihailovića rehabilitira sudskom odlukom, Ravnogorski pokret rehabilitira zakonom, četničkog vojvodu bira za predsjednika, a Ratka Mladića ispraća uz vojsku i ministre – objašnjava kako se službeni Zagreb poistovjećuje s NDH.

Činjenice to jednostavno ne potvrđuju.

Problem nisu Srbi

Ovo nije tekst protiv srpskog naroda.

Takav tekst ne bi imao ni moralnog ni činjeničnog smisla.

U Srbiji postoje ljudi koji se protive veličanju Ratka Mladića.

Postoje novinari, organizacije za ljudska prava, povjesničari, građani i političari koji odbacuju četničku rehabilitaciju i nacionalističku mitologiju. O dubokom nezadovoljstvu dijela srbijanskog društva politikom vlasti svjedočili su i veliki prosvjedi u Srbiji, od Novog Sada do Slavije, o kojima smo ranije detaljno pisali.

Njih upravo treba razlikovati od politike koju kritiziramo.

Kolektivna krivnja naroda ne postoji.

Ali politička odgovornost institucija postoji.

Kada parlament donese zakon – odgovorna je politika koja ga je donijela.

Kada sud donese odluku – ona postaje dio pravnog poretka države.

Kada predsjednik države ima dokumentiranu prošlost četničkog vojvode – to je relevantna politička činjenica.

Kada državni zrakoplov prevozi tijelo pravomoćno osuđenog počinitelja genocida, vojska sudjeluje u njegovu pokopu, a ministri mu dolaze odati počast – to je relevantna institucionalna činjenica.

I kada patrijarh nad njegovim odrom govori o dubokoj zahvalnosti naroda – to je relevantna činjenica o vrijednosnom stavu vrha Srpske pravoslavne crkve.

Jedan kriterij za sve

Ako netko vrijeđa srpske žrtve – osudimo ga.

Ako netko u Hrvatskoj nosi nacističku ikonografiju – neka za svoje postupke odgovara prema hrvatskim zakonima.

Tu nikakvog spora ne bi trebalo biti.

Ali upravo isti kriterij mora vrijediti i u drugom smjeru.

Ne može se od Hrvatske tražiti da joj svaki ekstremist na tribini predstavlja lice cijele države, a istodobno od Srbije tražiti da zaboravimo što rade njezin parlament, njezini sudovi, bivši predsjednik, ministri, vojska i vrh SPC-a.

To nije jednak kriterij.

To je propaganda.

Republika Hrvatska svojim je Ustavom državnost iz Drugoga svjetskog rata izrijekom postavila nasuprot NDH.

Republika Hrvatska službeno komemorira žrtve Jasenovca i osuđuje ustaški režim.

Republika Hrvatska završila je pristupne pregovore s Europskom unijom, postala članicom EU-a, Schengena i europodručja.

Srbija je i dalje kandidat za članstvo, s 22 otvorena i samo dva privremeno zatvorena pregovaračka poglavlja, dok joj Europska komisija i dalje traži napredak u temeljnim pitanjima vladavine prava, slobode medija i demokratskih institucija.

A danas, 7. rujna 2026., ta ista Srbija uz vojne počasti ispraća Ratka Mladića.

Srbija neće u Europu preko Draže i Mladića

Europska unija Srbiji ne postavlja uvjete zato što je Srbija srpska država.

Niti joj traži da se odrekne vlastitog naroda, pravoslavlja ili nacionalnog identiteta.

Traži nešto što je Hrvatska također morala prihvatiti na svojem putu prema članstvu:

vladavinu prava, funkcioniranje demokratskih institucija, poštivanje međunarodnih obveza, slobodne medije, prava manjina i odgovoran odnos prema ratnim zločinima.

Upravo zato reakcija europske povjerenice Marte Kos na glorifikaciju Ratka Mladića nije sporedna diplomatska epizoda.

Ona Srbiji pokazuje gdje leži problem.

Ne u Hrvatskoj.

Ne u Haagu.

Ne u „zavjeri Zapada protiv Srba“.

Nego u odluci hoće li suvremena Srbija svoju budućnost graditi na europskim standardima ili će se stalno vraćati Draži Mihailoviću, četničkim vojvodama i Ratku Mladiću.

Srbija sama bira.

Ali dok god njezini politički predstavnici Hrvatskoj drže lekcije o suočavanju s prošlošću, Hrvatska ima puno pravo položiti činjenice na stol.

Ne navijačke parole.

Ne propagandu.

Ne nacionalne mitove.

Nego dokumente.

Srbijanski zakon iz 2004.

Presudu Višeg suda u Beogradu iz 2015.

Beogradsku Borbu iz 1993.

Videosnimku Porfirija.

Pravomoćnu presudu Ratku Mladiću.

I slike iz Beograda 7. rujna 2026.

Tada usporedba postaje vrlo jednostavna.

Hrvatska treba nastaviti čistiti svaku mrlju u vlastitom dvorištu i ne dopustiti nikome da opravdava zločine počinjene u hrvatsko ime.

Ali isto tako nema nikakvu obvezu šutjeti dok joj politički vrh Srbije drži moralne lekcije koje sam nije spreman primijeniti u vlastitoj državi.

Jer moralni kriterij vrijedi samo onda kada vrijedi jednako za sve.

A Europa se ne gradi rehabilitacijom četništva niti vojnim počastima pravomoćno osuđenim počiniteljima genocida.

Gradi se upravo suprotno:

priznavanjem činjenica, poštivanjem žrtava i sposobnošću države da svoju budućnost prestane tražiti u vlastitim ratnim mitovima.

Res Publica Post