Kako je sportska radost postala politički sukob
Doček rukometaša u Zagrebu, umjesto očekivane sportske radosti, prerastao je u institucionalni i politički sukob.
Autor: Ivan Vohrić
Doček hrvatske rukometne reprezentacije nakon osvajanja brončane medalje na Europskom prvenstvu trebao je biti rutinski, svečani i ujedinjujući događaj. Hrvatska javnost na to je navikla desetljećima – od nogometnih uspjeha do rukometa, vaterpola i drugih sportova koji su redovito nadilazili političke, ideološke i svjetonazorske razlike.
Umjesto toga, svjedočili smo eskalaciji političkog sukoba između gradske vlasti Zagreba i Vlade Republike Hrvatske, medijskom dramatiziranju te retorici koja je u jednom trenutku počela ozbiljno ugrožavati ono najvažnije: osjećaj zajedništva i povjerenja među građanima.
Ovaj tekst ne bavi se glazbenim ukusima, niti obranom bilo kojeg izvođača. On se bavi institucijama, pravom, političkom odgovornošću i granicom iza koje politika prestaje služiti građanima, a počinje ih razdvajati.
Početak problema: kada simboli zamijene razum
Sukob nije započeo zbog sigurnosnih razloga, niti zbog objektivnih zapreka za održavanje dočeka. Počeo je onog trenutka kada je politička odluka gradske vlasti u Zagrebu protumačena kao zabrana svjetonazorskog izraza koji je za dio sportaša i građana emocionalno važan.
U demokratskom društvu, svatko ima pravo na kritiku, neslaganje i osobni stav. No jednako tako, demokracija pretpostavlja i sposobnost institucija da razlikuju osobni svjetonazor od javnog interesa. Doček sportaša nije politički skup, nego društveni ritual zahvale onima koji su državu predstavljali na međunarodnoj sceni.
U tom trenutku politika je zakoračila tamo gdje joj nije mjesto – u prostor emocije, identiteta i zajedničke radosti.
Sukob nadležnosti: što je zapravo sporno?
Ključno je razumjeti da se u ovom slučaju miješaju dvije potpuno različite pravne razine:
- Pravo na javno okupljanje – koje se prijavljuje policiji i regulira Zakonom o javnom okupljanju.
- Korištenje javne površine – koje je u nadležnosti jedinice lokalne samouprave i regulira se komunalnim propisima.
Javni skup je bio prijavljen, osiguran i nije predstavljao sigurnosni problem. Policija nije imala zakonsku osnovu za zabranu, niti je došlo do narušavanja javnog reda i mira.
S druge strane, Grad Zagreb imao je formalnu osnovu reagirati isključivo u dijelu koji se odnosi na postavljanje bine i opreme bez odgovarajućeg rješenja. To je prekršaj administrativne naravi, bez ikakvih kaznenih ili ustavnih implikacija.
Sve izvan toga – govor o “uzurpaciji”, “državi u državi” ili “rušenju ustavnog poretka” – predstavlja političku hiperbolu, a ne pravnu stvarnost.
Uloga Vlade Republike Hrvatske
Vlada Republike Hrvatske ima pravo biti organizator javnog događaja, osobito kada je riječ o događaju od nacionalnog značaja. To pravo ne proizlazi iz političke samovolje, nego iz ustavne uloge države kao nositelja suvereniteta.
To, naravno, ne znači da država smije ignorirati tehničke i komunalne procedure. No jednako tako, tehnički propusti ne mogu i ne smiju biti korišteni kao alat političke blokade ili simboličkog kažnjavanja.
U konačnici, upravo se to i dogodilo: institucije su djelovale svaka u svom okviru, doček je održan, građani su bili sigurni, a eventualna odgovornost svedena je na prekršajni postupak protiv organizatora.
To je definicija funkcioniranja pravne države.
Izjava predsjednika Republike: teške riječi bez pravnog temelja
Posebno zabrinjava retorika u kojoj se govori o “piratstvu”, “otimanju države” i “destrukciji ustavnog poretka”. Takav rječnik, kada dolazi s najviših državnih pozicija, ne doprinosi pravnoj jasnoći, nego dodatno podiže tenzije.
Ako postoji sumnja u neustavnost ili nezakonitost postupanja, postoje jasni institucionalni mehanizmi: sudovi i Ustavni sud. Javne objave s teškim kvalifikacijama, bez pokretanja pravnih postupaka, više nalikuju političkom performansu nego odgovornom državničkom ponašanju.
U ovom slučaju nije došlo do suspenzije Ustava, nije ograničeno pravo okupljanja i nije prekršena podjela vlasti. Došlo je do administrativnog spora koji je medijski pretvoren u krizu.
Mediji i dio političke ljevice: gdje prestaje kritika, a počinje podjela
Najproblematičniji aspekt cijelog slučaja nije bio institucionalni, nego društveni. Dio političke scene i medija svjesno je ili nesvjesno gradio narativ u kojem se obične građane etiketiralo, dijelilo i dovodilo u sukob.
Umjesto smirivanja, potencirale su se zabrane. Umjesto dijaloga, koristio se moralni prijezir. Time se nije branila demokracija, nego se proizvodila netrpeljivost.
Ironija je potpuna u činjenici da su se, unatoč svim upozorenjima i dramatiziranjima, na dočeku okupili građani različitih svjetonazora, bez incidenata, bez nasilja, s jasnom porukom da sport i zajedništvo još uvijek imaju snagu povezivanja.
Zaključak: lekcija koja ne bi smjela biti propuštena
Ovaj slučaj pokazao je nekoliko stvari:
- institucije Republike Hrvatske funkcioniraju
- lokalna samouprava ima ovlasti, ali ne suverenitet
- politička retorika ima posljedice
- građani su zreliji od dijela političke elite
Najvažnije od svega: pokazalo se da se društvo može podijeliti samo ako se podjele sustavno proizvode. Kada se ljudima ostavi prostor za zajedničku radost, oni ga znaju ispuniti bez mržnje.
Hrvatska je preživjela i veće krize. Ne bi smjela posrnuti na simbolima i zabranama. Sport je uvijek bio mjesto okupljanja – i to bi trebao ostati.
Ovo nije pobjeda jedne politike nad drugom. Ovo je podsjetnik da politika mora znati kada se povući korak unatrag, kako bi društvo moglo ići naprijed.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić za Res Publica Post
About the Author
Komunisti, anarhisti, ateisti, antikristi – sotonina sljedba koja nas tlači i želi upravljati nama Hrvatima domoljubima / zaboravljaju mnogi da smo mi Hrvati domoljubi – najbolji ratnici na svijetu i uvijek spremni za boj za narod svoj 🇭🇷🤛🏼