Etiketiranje Hrvatske kao fašističke šteti istini o Domovinskom ratu
Piše: Ivan Vohrić
Uoči rukometne utakmice Gruzija – Hrvatska u Malmöu puštena je pjesma Marka Perkovića Thompsona “Ako ne znaš što je bilo”. Ubrzo nakon toga Europska rukometna federacija (EHF) zabranila je puštanje Thompsonovih pjesama u dvoranama do kraja prvenstva u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj. Švedski mediji prenijeli su uobičajeni okvir: Thompson je “kontroverzan”, “optužuje ga se za fašizam”, a njegovi stihovi “navodno” veličaju ustaštvo i ratne zločine.
Problem nije u tome što se o glazbi raspravlja. Problem je što se Hrvatsku, hrvatskog branitelja i hrvatsku borbu za slobodu već godinama pokušava svesti na jednu riječ – fašizam.
A ta riječ nije argument. Ona je etiketa. I vrlo često političko oružje.
Kad sud šuti, a mediji presuđuju
U pravnoj državi postoje jasna pravila: kaznena djela se dokazuju, optužbe se procesuiraju, a presude donose sudovi. No u javnom prostoru već dugo vrijedi drukčiji sustav: dovoljno je nekoga proglasiti “kontroverznim”, i presuda je praktički izrečena.
Ono što posebno boli hrvatske branitelje nije to hoće li se negdje pustiti neka pjesma, nego činjenica da se bez ozbiljnog dokazivanja stvara slika da je hrvatska borba za državu i slobodu nešto sramotno, ekstremno i opasno.
Ako je netko fašist – gdje je postupak?
Gdje su dokazi?
Gdje je presuda?
Ako toga nema, onda govorimo o nečemu drugom: o narativu.
Narativ je moćniji od činjenica
Narativ ne treba sud. Narativu ne treba dokaz. Narativu je dovoljna sugestija: “optužuje ga se”, “povezuje ga se”, “navodno”.
Upravo se tako godinama tretira dio hrvatske javnosti: kao da je domoljublje samo po sebi sumnjivo, kao da je zastava problem, kao da je spominjanje rata “radikalizam”, a spominjanje obrane vlastite kuće “ekstremizam”.
U toj logici nije bitno što piše u tekstu pjesme. Bitno je tko pjeva. Bitno je kako će netko to interpretirati. Bitno je hoće li se netko uvrijediti. I bitno je hoće li se netko politički okoristiti.
Pjesma kao izgovor, a cilj je identitet
Kad se kaže da je pjesma “sporna”, najčešće se ne navodi konkretno: koja rečenica? koja riječ? koji poziv na mržnju? koje veličanje totalitarizma?
U pjesmi “Ako ne znaš što je bilo” teško je pronaći sadržaj koji bi razuman čovjek mogao proglasiti fašističkim. Ako se domoljublje proglašava ekstremizmom, onda se zapravo ne napada pjesma – nego identitet.
A identitet hrvatskog branitelja i hrvatske države je upravo ono što smeta onima koji Hrvatsku nikad nisu doživjeli kao svoju.
Najglasniji danas su oni koji su tada šutjeli
Ovo je rečenica koju branitelji dobro razumiju.
U vrijeme kad se Hrvatska branila, mnogi su bili tihi. Neki su otvoreno bili protiv hrvatske države. Neki su “čekali da vide tko će pobijediti”. Neki su radili protiv obrane kroz propagandu, laži i relativizaciju agresije.
Danas, trideset godina kasnije, isti krugovi imaju prostor, institucije, medije, platforme i političku zaštitu. I koriste ih da hrvatsku pobjedu pretvore u moralnu sumnju, a hrvatsku obranu u navodni ekstremizam.
To nije slučajno. To je dugoročan proces.
Domovinski rat nije bio ideologija, nego nužna obrana
Hrvatski branitelj nije išao u rat da bi provodio ideologiju. Branitelj je išao u rat jer je morao – da bi zaštitio:
- obitelj
- kuću
- grad
- narod
- pravo na postojanje države
Domovinski rat nije bio “projekt mržnje”. Bio je obrambeni rat protiv agresije, protiv nasljeđa totalitarnog jugoslavenskog sustava i protiv politike koja je Hrvatsku htjela zadržati u okvirima koji su već jednom povijesno propali.
Oni koji danas pokušavaju Hrvatsku prikazati kao fašističku, zapravo pokušavaju postići sljedeće: da se hrvatska pobjeda više ne slavi, nego opravdava. Da se branitelj ne poštuje, nego objašnjava. Da se država ne doživljava kao izborena sloboda, nego kao “problematičan projekt”.
Zašto je to opasno?
Zato što nije riječ o Thompsonu. Danas je Thompson, sutra je:
- hrvatska zastava
- himna
- spomen na Vukovar
- spomen na Oluju
- spomen na poginule
Ako se dopusti da se domoljublje izjednači s fašizmom, onda će se vrlo brzo stvoriti društvo u kojem će se Hrvati sramiti vlastite države. A to je, realno, cilj svakog političkog projekta koji Hrvatsku nikad nije želio.
Vrijeme je da se stvari nazivaju pravim imenom
Nitko razuman ne brani ekstremizam. Nitko razuman ne brani totalitarne režime. Ali isto tako nitko razuman ne bi smio pristati na to da se hrvatska obrana i hrvatsko domoljublje proglašavaju fašizmom bez dokaza i bez postupka.
Jer kad netko kaže “fašizam” bez činjenica, to nije analiza – to je propaganda.
A propaganda je uvijek uvod u poništavanje istine.
Zaključak: Hrvatska se ne smije braniti šutnjom
Branitelji su Hrvatsku obranili oružjem kad je trebalo. Danas se Hrvatska brani riječima, argumentima i istinom.
Ne tražimo privilegije. Ne tražimo šutnju drugih. Ne tražimo zabranu tuđeg mišljenja.
Tražimo samo jedno: poštenu istinu.
A istina je da Hrvatska nije nastala iz fašizma, nego iz obrane.
Da nije nastala iz mržnje, nego iz potrebe da preživimo.
I da hrvatski branitelj nije problem – nego temelj države.
Etiketiranje Hrvatske kao fašističke i zabrana pjesama
1) Je li EHF sud i može li odlučivati tko je “fašist”?
Ne. EHF nije sud niti vodi kaznene postupke. EHF kao sportska organizacija donosi odluke prema vlastitim pravilima i procjeni rizika, ali to nije isto što i sudsko utvrđivanje krivnje.
2) Može li se nekoga optuživati za fašizam bez kaznene prijave i presude?
Može u medijskom i političkom prostoru, ali to nije isto kao pravna odgovornost. U pravu vrijede dokazi i postupak, dok u javnosti često prevlada dojam i narativ.
3) Je li domoljublje isto što i fašizam?
Ne. Domoljublje je osjećaj pripadnosti i poštovanja prema vlastitoj državi, dok je fašizam totalitarna ideologija. Izjednačavanje domoljublja s fašizmom najčešće je politička manipulacija, a ne argument.
4) Zašto se Hrvatsku i branitelje ponekad pokušava prikazati kao ekstremiste?
Najčešće zbog dugotrajnog medijskog i političkog okvira u kojem se pojedine osobe, pjesme ili simboli koriste kao izgovor za šire etiketiranje Hrvatske i Domovinskog rata, bez ozbiljne analize i bez dokaza.
5) Zašto je važno reagirati na etiketiranje Hrvatske kao fašističke?
Zato što takve etikete dugoročno stvaraju dojam da je hrvatska obrana bila nešto sramotno ili nelegitimno. To nije samo rasprava o glazbi, nego pitanje istine o Domovinskom ratu i identitetu države.
O ovoj temi pisali smo i ranije u analizi medijskog oblikovanja percepcije o Hrvatskoj.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić za Res Publica Post
About the Author
Zaboravlja se reći da je isti modus operandi i narativ primjenjen na Hrvatsku i hrvate nakon DSR do DR i danas. Nije slučajno više od pola milijuna hrvata ostalo poubijano i zakopano bez pijeteta do dana današnjeg!
Hvala na tekstu….ovo je jako vrijedno stivo… pitko..
I vuce na jos…!!!