Zoran Madžarac i Logorište ponovno su u središtu javne rasprave zbog natpisa na njegovu spomeniku „našeg sina Zorana ubiše ustaše u kasarni Logorište u Karlovcu“ i tvrdnji koje se šire društvenim mrežama.
Ovo nije tekst protiv mrtvog Zorana Madžarca.
Naprotiv.
Zoran Madžarac imao je samo 21 godinu kada je 4. studenoga 1991. izgubio život. Imao je majku, oca, brata, rodbinu i ljude kojima je njegovom smrću ostala praznina koju nikakav dokument i nikakva povijesna analiza neće popuniti.
Njegov je život imao vrijednost.
Ali imao je vrijednost i moj.
I ja sam 1991. imao 22 godine. Imao sam tek rođenog sina.
I moji prijatelji iz djetinjstva koji su poginuli imali su roditelje, braću, sestre, djevojke, žene i djecu.
I zato nakon toliko godina moram postaviti pitanje koje očito još uvijek nekima smeta:
Jesmo li mi bili manje mladi?
Je li moj život vrijedio manje zato što sam bio hrvatski branitelj?
Je li moj tek rođeni sin imao manje pravo na oca?
Jesu li majke mojih poginulih prijatelja manje plakale zato što su njihovi sinovi nosili hrvatsku odoru?
I jesu li oni, samo zato što su branili hrvatske položaje, automatski postali — „ustaše“?
Ne.
Upravo zato ovaj tekst postoji.
Na grobu piše jedno. Dokumenti govore nešto drugo.
Na nadgrobnom spomeniku Zorana Madžarca na groblju u Blatuši kod Gline stoji vrlo određena tvrdnja:
„4. 11. 1991. god. našeg sina Zorana ubiše ustaše u kasarni Logorište u Karlovcu.“
U komentarima ispod nedavne objave o tom spomeniku već se pojavila i nadogradnja te priče.
Piše se o „momku na vojnom roku“, o čovjeku koji je navodno bio „na odsluženju vojnog roka“, o mladiću „ubijenom u kasarni“.
To više nije pitanje mišljenja.
Za to postoje dokumenti.
I upravo dokumenti ruše najvažnije dijelove takve priče.
Zoran Madžarac nije bio običan vojnik na redovnom služenju vojnog roka
Najvažniji dokaz nije hrvatski izvor.
Nije hrvatski portal.
Nije svjedočenje hrvatskog branitelja.
To je Službeni vojni list SFRJ.
U broju 12 od 13. lipnja 1991., na stranicama 420–421, objavljen je Ukaz broj 1/14 Predsjedništva SFRJ od 13. svibnja 1991.
Pod naslovom:
„SA DANOM 28. DECEMBRA 1990. GODINE“
slijedi kategorija:
„REZERVNI MLADI OFICIRI, koji su završili LXXXIX klasu Škole rezervnih oficira artiljerije“
a zatim:
„u čin rezervnog artiljerijskog potporučnika“.
Među imenima doslovno se nalazi:
„MADŽARAC Dušana Zoran, 18. IV 1970, SO Vrginmost“.
Primarni vojni dokument Službeni vojni list SFRJ / SIstory Službeni vojni list SFRJ, br. 12, 13. lipnja 1991., str. 420–421 Ukaz Predsjedništva SFRJ navodi Zorana Madžarca, sina Dušana, rođenog 18. IV 1970. na području Vrginmosta, među pripadnicima 89. klase Škole rezervnih oficira artiljerije proizvedenima u čin rezervnog artiljerijskog potporučnika s danom 28. prosinca 1990. Otvori primarni vojni dokument
Dakle, više od deset mjeseci prije pogibije Zoran Madžarac službeno je imao čin rezervnog artiljerijskog potporučnika.
Naravno da je kao mladi čovjek prethodno prošao vojni rok i vojnu obuku. Ali to nije isto što i tvrdnja da je 4. studenoga 1991. bio obični ročni vojnik koji se slučajno našao u vojarni.
Ista dob nije isto što i isti vojni status.
To je prva činjenica koju bi morao znati svatko tko danas piše o „djetetu na redovnom služenju vojnog roka“.
Četiri dana nakon smrti i beogradska „Borba“ ga naziva potporučnikom
Postoji i izvor nastao praktički istoga trenutka.
Beogradska Borba od 8. studenoga 1991., samo četiri dana nakon njegove smrti, izvještava o gubicima tijekom „akcije evakuisanja kasarne“ Logorište.
Među poginulima navodi:
„potporučnik Zoran Mađarac“.
Suvremeni novinski izvor Borba / Pretraživa digitalna biblioteka Borba, 8. studenoga 1991., str. 3 Beogradska Borba četiri dana nakon Zoranove smrti prenosi podatke o gubicima tijekom akcije evakuacije Logorišta i poimence navodi potporučnika Zorana Mađarca. Pregledaj novinski izvor
Dakle, čak ga ni tadašnji beogradski novinski izvještaj ne predstavlja kao ročnog vojnika. Njegovu smrt stavlja u kontekst borbene operacije izvlačenja iz Logorišta.
Vrijedi primijetiti i jezik tadašnjeg izvještavanja. Borba hrvatske snage naziva „ustašama“.
To je važan kontekst.
Riječ „ustaše“ kojom su hrvatski branitelji i hrvatske snage tada označavani nije dokaz da su ljudi na hrvatskoj strani doista bili pripadnici ustaškog pokreta.
Ratna etiketa nije povijesna činjenica samo zato što je poslije ponovljena ili uklesana u kamen.
Zapovjednik Logorišta: ročni vojnici na jednoj, Zoran na drugoj strani popisa
Još je zanimljiviji popis koji je objavio ratni zapovjednik Logorišta Boro Ercegovac.
U knjizi Logorište – Koranski most objavio je „Spisak boraca na dan 21.9.1991.“
U njemu postoji posebna kategorija:
„VOJNICI KOJI SU SLUŽILI VOJNI ROK (u tadašnjoj JNA)”
Nakon poimeničnog popisa tih ljudi počinje zasebna kategorija:
„REZERVISTI – DOBROVOLJCI (nepotpun spisak)“.
A gdje se nalazi Zoran Madžarac?
Ne među ročnim vojnicima.
Među rezervistima.
Uz njegovo ime stoji:
„Rez. Poručnik Madžarac Zoran (poginuo)“.
Popis ljudstva Logorišta Boro Ercegovac Logorište – Koranski most Ratni zapovjednik Logorišta u objavljenom popisu ljudstva zasebno razdvaja vojnike na redovnom služenju vojnog roka od rezervista-dobrovoljaca te Zorana Madžarca navodi među rezervistima kao rezervnog poručnika. Otvori knjigu i provjeri popis
Ercegovčeva knjiga objavljena je mnogo godina nakon događaja i zato joj ne treba davati dokaznu težinu službenog vojnog dokumenta iz 1991.
Ali ovdje imamo nešto vrlo jednostavno.
Službeni vojni list kaže: rezervni artiljerijski potporučnik.
Borba 1991. kaže: potporučnik.
Njegov zapovjednik odvaja ročne vojnike od rezervista i Zorana stavlja među rezerviste kao pričuvnog poručnika.
Koliko nam još dokumenata treba da prestanemo ponavljati priču o „ročnom vojniku“?
A je li doista „ubijen u kasarni“?
Tu dolazimo do drugoga dijela natpisa.
I ponovno ne moramo pitati hrvatsku stranu.
Možemo pogledati što je zapisao Lazo Pekeč, rezervni časnik i sudionik događaja sa srpske strane.
Pekeč vrlo jasno razdvaja ljude koji su poginuli „u krugu kasarne“, one poginule pri prelasku Korane i one koji su poginuli „prilikom proboja obruča“.
U skupinu poginulih u krugu vojarne navodi Dušana Oreščanina, Slobodana Ivankovića i Stanka Smrzlića.
A među poginule „prilikom proboja obruča“ poimence stavlja:
Živorada Vidovića, Milana Vučkovića, Milana Končalovića, Nikolu Končalovića, Željka Ležajića, Milu Malića, Marka Manojlovića i Zorana Madžarca.
Svjedočenje sudionika sa srpske strane Lazo Pekeč / Veritas Lazo Pekeč povodom teksta Miroslava Lazanskog o operaciji Logorište Pekeč zasebno razdvaja poginule u krugu vojarne, pri prelasku Korane i tijekom proboja obruča te Zorana Madžarca poimence svrstava među poginule prilikom proboja obruča. Pročitaj izvor
Pekeč zasebno govori i o mladićima koji su bili na odsluženju redovnog vojnog roka.
Zorana ne svrstava među njih.
Dakle, ponovno ista razlika.
I ponovno iz izvora sa srpske strane.
Čak se ni srpske evidencije ne slažu da je mjesto smrti bila vojarna
U materijalu koji je Srbija podnijela Međunarodnom sudu pravde u predmetu Croatia v. Serbia Zoran se nalazi pod brojem 1874:
MADŽARAC — DUŠAN — ZORAN — 18-04-1970 — TOPUSKO — SOLDIER — 04-11-1991 — KARLOVAC — KORDUN.
Materijal predan Međunarodnom sudu pravde Međunarodni sud pravde — Croatia v. Serbia Popis žrtava priložen u predmetu Croatia v. Serbia U materijalu predanom Međunarodnom sudu pravde Zoran Madžarac vodi se kao SOLDIER, s datumom smrti 4. studenoga 1991. i lokacijom Karlovac – Kordun. Zapis ne navodi da je bio ročnik niti da je pogubljen u vojarni. Otvori dokument ICJ-a
Važno je i ono što ovaj zapis ne govori.
Ne piše „conscript“.
Ne piše „regular military service“.
Ne piše „executed“.
Ne piše „killed in barracks“.
Ne navodi ni uzrok smrti.
Piše samo SOLDIER – KARLOVAC.
U popisu Muzeja žrtava genocida ponovno se pojavljuje Zoran Madžarac, ali uz lokaciju Logorište i široku statusnu oznaku vojnika.
Srpski popis žrtava Muzej žrtava genocida Spisak žrtava Republike Hrvatske i bivše RSK Zoran Madžarac, sin Dušana, rođen 18. travnja 1970., naveden je kao vojnik poginuo 4. studenoga 1991., uz lokaciju Logorište. Pregledaj popis
Već iz toga vidimo da ni srpske evidencije ne daju potpuno jedinstvenu mikrolokaciju njegove smrti.
Karlovac.
Logorište.
A zatim se u novijoj Documentinoj evidenciji pojavljuje — Kamenolom.
Zato natpis na grobu sam po sebi ne može biti neovisni dokaz tvrdnje da je Zoran ubijen upravo unutar vojarne.
Od „Ubojstva“ do „smrti kao posljedice ranjavanja“ i Kamenoloma
Posebno je zanimljivo pratiti kako se mijenjao Documentin zapis o Zoranu Madžarcu.
U starijoj evidenciji stajalo je:
status: Vojnik
vrsta stradanja: Ubojstvo
lokacija: Karlovac
datum: 4. 11. 1991.
Starija evidencija žrtava Documenta / Glas žrtava Evidencija ljudskih gubitaka 1991.–1995. U starijoj verziji evidencije Zoran Madžarac vodi se kao vojnik, uz vrstu stradanja Ubojstvo, lokaciju Karlovac i datum 4. studenoga 1991. Otvori stariju evidenciju
U kasnijoj verziji evidencije opis smrti više nije „Ubojstvo“, nego:
„Smrt kao posljedica ranjavanja“, i dalje uz Karlovac.
Kasnija Documentina evidencija Documenta — Centar za suočavanje s prošlošću Popis žrtava za područje Siska i Moslavine U ovoj verziji evidencije Zoran Madžarac i dalje se vodi uz Karlovac i datum 4. studenoga 1991., ali je vrsta smrti navedena kao smrt kao posljedica ranjavanja. Otvori Documentin popis
U novijoj verziji iz 2023. podatak je dodatno preciziran:
Zoran Madžarac
otac Dušan
majka Milka
18. 4. 1970.
Donja Čemernica
Karlovac – Kamenolom
4. 11. 1991.
Smrt kao posljedica ranjavanja.
Novija evidencija s mikrolokacijom Documenta — Centar za suočavanje s prošlošću Popis žrtava, ažurirana evidencija 2023. Noviji Documentin zapis uz Zorana Madžarca navodi mikrolokaciju Karlovac – Kamenolom te vrstu smrti Smrt kao posljedica ranjavanja. Otvori noviju evidenciju
Neću napisati da je Documenta „priznala laž“.
Za takvu tvrdnju nemamo dokument.
Ali možemo napisati upravo ono što izvori pokazuju:
zapis je tijekom vremena mijenjan, dopunjavan i preciziran.
Od:
„Ubojstvo – Karlovac“
preko:
„smrt kao posljedica ranjavanja – Karlovac“
do:
„Kamenolom – smrt kao posljedica ranjavanja“.
To je činjenica koju se ne smije zanemariti.
A što se 4. studenoga događalo kod Kamenoloma?
Tu dolazimo do još jednog važnog dokumentarnog traga.
Povjesničar Davor Marijan u znanstvenom radu o Logorištu rekonstruira borbe i proboj mješovite posade JNA i srpskih snaga iz vojarne kroz hrvatske položaje.
Za 4. studenoga 1991. opisuje kretanje oklopne skupine.
Četiri tenka krenula su preko Banjskog Sela prema Barilovačkom Leskovcu i Bariloviću.
A zatim navodi:
„Kod kamenoloma ispred Barilovačkog Leskovca…“
na njih je djelovala hrvatska protuoklopna skupina 137. brigade.
Tenkovi su zaustavljeni.
Vojna rekonstrukcija borbi Davor Marijan / Hrčak Borbe za vojarnu Logorište 1991. Znanstveni rad rekonstruira proboj iz Logorišta i borbe 4. studenoga 1991., uključujući djelovanje hrvatske protuoklopne skupine na četiri tenka kod kamenoloma ispred Barilovačkog Leskovca. Otvori znanstveni rad
I sada tri međusobno odvojena podatka dolaze gotovo na isto mjesto.
Pekeč: Zoran Madžarac poginuo je prilikom proboja obruča.
Documenta: Kamenolom — smrt kao posljedica ranjavanja.
Vojna rekonstrukcija: 4. studenoga tijekom proboja vodi se borba oklopne skupine upravo kod kamenoloma ispred Barilovačkog Leskovca.
To još uvijek nije dokaz da je Zoran Madžarac bio u jednom od četiri tenka.
Nije dokaz ni da ga je pogodila određena protuoklopna raketa.
Mogao je biti uz oklop, u pješaštvu, zapovijedati dijelom ljudstva ili biti ranjen na drugom dijelu te mikrolokacije.
I zato to nećemo pretvarati u činjenicu.
Jer razlika između istraživanja i propagande mora biti upravo u tome:
ono što ne znamo — nećemo izmisliti.
Ali ono što znamo — nećemo prešutjeti.
I ja sam imao 22 godine
I ovdje za mene prestaje hladna arhivska priča.
Zoran je imao 21 godinu.
Ja sam imao 22.
On je imao roditelje.
Ja sam imao roditelje.
Ja sam već imao i tek rođenog sina.
Zato ne prihvaćam argument kojim se jedna strana pokušava moralno razoružati rečenicom:
„Bio je mlad.“
Naravno da je bio mlad.
I mi smo bili mladi.
Mladi hrvatski policajci, gardisti i dragovoljci nisu rođeni kao četrdesetogodišnji profesionalni ratnici.
Bili smo nečiji sinovi.
Neki od nas već su bili i nečiji očevi.
I mnogi se nikada nisu vratili.
Zato pitam:
Čiji su životi trebali vrijediti više?
Je li 21-godišnji rezervni potporučnik imao pravo sudjelovati u borbenom proboju vojne formacije, a 22-godišnji hrvatski branitelj nije imao pravo taj proboj zaustaviti?
Ako prema hrvatskim položajima ide vojna kolona s oklopom, što bi branitelji trebali učiniti?
Spustiti oružje zato što su ljudi s druge strane nečija djeca?
Pa i mi smo bili nečija djeca.
Pitajte one koji su ga poslali u borbu
Ne želim roditeljima Zorana Madžarca pripisivati odluku koju ne mogu dokumentirati.
Ne znam jesu li oni željeli da njihov sin bude tamo.
Ne znam što im je nakon njegove smrti rečeno.
I upravo zato pitanja treba postaviti onima koji su ga imali u vojnom sustavu i pod zapovjedništvom:
Tko je rezervnog artiljerijskog potporučnika Zorana Madžarca rasporedio u Logorište?
Tko ga je uključio u borbenu formaciju?
Tko je donio odluku o proboju?
Tko je njegovoj obitelji rekao gdje je i kako poginuo?
Na temelju kojega dokumenta nastala je tvrdnja da su ga „ustaše ubile u kasarni“?
To su prava pitanja.
Ne hrvatskom branitelju koji je stajao s druge strane.
Nego zapovjednom i političkom sustavu koji je mladog čovjeka doveo na bojište.
A što je s našim mrtvima?
To pitanje gotovo potpuno nestaje u komentarima ispod fotografije spomenika.
Čitamo:
„ubili dečka na vojnom roku“
„ubili dijete“
„ustaše“
A ja pitam:
A tko je ubio naše dečke?
Tko je oplakivao hrvatskog branitelja od 19, 20, 21 ili 22 godine?
Tko pita za njihove roditelje?
Za njihove žene?
Za njihovu djecu?
Za moje prijatelje iz djetinjstva koji nisu dočekali mir?
Ako je Zoranova mladost argument koji moramo poštovati — a moramo — zašto mladost hrvatskog branitelja nije jednako vrijedan argument?
Ako je njegovoj majci dopušteno plakati za sinom — a naravno da jest — zašto bi majka hrvatskog branitelja još morala slušati da joj je sin bio „ustaša“ samo zato što je branio hrvatski položaj na kojem je poginuo?
Tu prestaje svaka moja spremnost na relativiziranje.
Zoranu Madžarcu ne treba oduzeti dostojanstvo da bi se osporila neistina
Zoran Madžarac zaslužuje grob.
Zaslužuje ime.
Zaslužuje da ga se njegova obitelj sjeća.
I zaslužuje da se njegova smrt istraži točno.
Ali upravo zato ne zaslužuje ni da ga se desetljećima koristi za priču koju dokumenti ne potvrđuju.
Poštovanje prema mrtvom čovjeku i osporavanje netočnog povijesnog navoda nisu suprotnosti.
Možemo žaliti zbog smrti 21-godišnjeg Zorana i istodobno reći:
nije dokumentirano da je 4. studenoga 1991. bio obični ročni vojnik;
službeni vojni dokument potvrđuje da je bio rezervni artiljerijski potporučnik;
njegov ratni zapovjednik stavlja ga među rezerviste, a ne među ročnike;
izvor sa srpske strane navodi ga među poginulima prilikom proboja obruča;
Documentina novija evidencija navodi Kamenolom i smrt kao posljedicu ranjavanja.
To nisu osjećaji.
To su dokumenti.
Ne rušim spomenik. Rušim neistinu dokumentima.
O tome treba li određeni natpis na groblju pravno ostati ili biti uklonjen postoje institucije i zakoni i neka oni o tome odlučuju.
Mene kao hrvatskog branitelja zanima nešto drugo.
Ne pristajem da me netko 35 godina poslije ponovno naziva ustašom zato što sam 1991. branio svoj dom, svoju obitelj i svoj život.
Ne pristajem ni da se naši mrtvi prijatelji pretvore u nevidljive statističke brojke dok se svaki poginuli s druge strane automatski prikazuje kao nevina žrtva hrvatskih „ustaša“.
Rat nije bajka u kojoj jedna strana ima roditelje, a druga nema.
Jedna ima djecu, a druga nema.
Jedna ima mladost, a druga se rodila s puškom u ruci.
I mi smo bili nečija djeca.
I mi smo se bojali.
I mi smo imali roditelje koji su čekali da se vratimo.
I mi smo imali djecu koju smo željeli ponovno zagrliti.
Ja sam imao 22 godine i tek rođenog sina.
I zato danas, nakon svih ovih godina, imam pravo postaviti vrlo jednostavno pitanje:
Ako sam trebao pustiti vojnu silu da prođe zato što su i ljudi s druge strane bili mladi — tko bi mojem sinu vratio oca da se ja nisam vratio?
I još jedno:
Zašto je smrt jednoga 21-godišnjaka tragedija — a obrana života drugoga 22-godišnjaka „ustaštvo“?
Na to pitanje neka odgovore oni koji i danas koriste isti rječnik.
Ja Zoranu Madžarcu ne oduzimam njegovu mladost.
Ne oduzimam mu život koji je mogao imati.
Ne oduzimam njegovoj obitelji pravo na tugu.
Tražim samo isto ono što tražim za svoje mrtve prijatelje i za sve hrvatske branitelje:
ime umjesto etikete, činjenicu umjesto propagande i jednaku vrijednost svakog ugašenog mladog života.
A na pitanje što se dogodilo Zoranu Madžarcu 4. studenoga 1991. ne trebaju odgovarati ni Facebook komentari ni nacionalne strasti.
Neka odgovore dokumenti.
A oni, zasad, govore mnogo drugačiju priču od one uklesane u kamen.
Autor: Ivan Vohrić
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
