Škabrnja 1991. godine bila je poprište jednog od najtežih ratnih zločina tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Trideset pet godina poslije, svjedočanstva preživjelih, dokumenti JNA, kriminalističke obrade i sudske presude otvaraju pitanja o identitetu sudionika napada, odgovornosti zapovjednog vrha i saznanjima koja nisu dobila konačan pravosudni epilog. Što je utvrđeno, što su institucije poduzele i koja su pitanja ostala otvorena?
Autor: Ivan Vohrić
Škabrnja 1991. – prvi iskazi preživjelih
Dana 18. studenoga 1991. Škabrnju su napale snage JNA, Teritorijalne obrane Benkovac i pridruženi srpski oružani sastavi.
Nakon sloma obrane uslijedila su ubojstva civila i zarobljenih hrvatskih branitelja, zlostavljanja, pljačke i razaranje mjesta.
Događaji u Škabrnji nisu završili 18. studenoga. Tijekom okupacije nastavljena su stradavanja stanovništva, a zločini su počinjeni i u obližnjem Nadinu.
Preživjeli su već neposredno nakon napada počeli iznositi informacije o događajima i mogućim počiniteljima.
Neki su napadače osobno poznavali. Stanovnici susjednih mjesta, nekadašnji poznanici i ljudi koji su prije rata živjeli jedni pokraj drugih našli su se na suprotnim stranama.
Međutim, identitet pojedinaca nije se utvrđivao samo neposrednim prepoznavanjem.
Informacije su dolazile i od drugih branitelja, izbjeglica, zarobljenika, stanovnika susjednih sela te osoba koje su pripadale protivničkim vojnim formacijama.
Takva saznanja mogla su predstavljati početne indicije, ali za podizanje i održavanje optužnice trebalo ih je provjeriti i potkrijepiti dokazima.
Svjedoci vremena – sjećanja koja su postala sudski dokazi
Među osobama čiji su iskazi korišteni u postupcima pred međunarodnim sudovima nalaze se Marko Miljanić, Luka Brkić, Neven Šegarić i Tomislav Šegarić.
U presudi protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića iz 2021. njihova su svjedočanstva razmatrana zajedno s vojnim dokumentima, izvješćima i drugim dokazima.
Posebno potresno svjedočanstvo dao je Tomislav Šegarić, koji je opisao događaje tijekom izvlačenja civila iz podruma u kojem su potražili zaklon.
Prema njegovu iskazu, naoružani pripadnici napadačkih snaga izdvajali su i ubijali pojedine stanovnike. Među stradalima bili su članovi njegove obitelji.
Za povijesnu rekonstrukciju važni su i iskazi ljudi koji su poznavali osobe viđene među napadačima.
Međutim, potrebno je razlikovati svjedoka koji je osobu neposredno prepoznao od svjedoka koji je njezin identitet naknadno saznao od drugih.
Ni jednu vrstu saznanja ne treba automatski odbaciti, ali se ne mogu predstavljati kao jednako pouzdani dokazi.
Zato su posebno dragocjena najranija svjedočanstva, nastala dok su događaji još bili svježi u sjećanju preživjelih.
Dokumenti JNA otkrivaju da se za zločine znalo već u studenome 1991.
Jedan od najvažnijih dijelova istraživanja odnosi se na dokumentaciju nastalu unutar same JNA.
Dana 23. studenoga 1991., samo pet dana nakon napada, major Branislav Ristić iz 180. motorizirane brigade razgovarao je s pripadnicima vojne policije Nenadom Živanovićem i Draganom Mitrovićem.
U zapisnicima tih razgovora opisani su slučajevi ubojstava i zlostavljanja civila koje su vojnici pripisivali pripadnicima Teritorijalne obrane i dobrovoljačkim sastavima.
Jedan od iskaza odnosio se na korištenje civila kao živog štita ispred tenka.
Prema dokumentima koje je razmatrao međunarodni sud, Ristić je upozorio na zločine počinjene pod zaštitom tenkova JNA i predložio da se takve postrojbe više ne angažiraju.
Ti dokumenti u haaškom su spisu označeni kao dokazni predmeti P1206 i P1207.
Dodatno, vojna policija u Benkovcu 1. prosinca 1991. sastavila je službenu bilješku o prikupljenim informacijama o stradalima u Škabrnji i Nadinu.
Sve je to obrađeno u prvostupanjskoj presudi Stanišiću i Simatoviću iz 2013., odlomci 297.–301..
Izvješće iz ožujka 1992. koje nije proslijeđeno vojnom tužitelju
U ponovljenom sudskom postupku razmatrano je i izvješće JNA od 8. ožujka 1992.
Prema sadržaju tog izvješća, za ubojstva u Škabrnji i Nadinu identificirane su skupine povezane sa specijalnim jedinicama TO Benkovac, srpskim dobrovoljcima i Opačićevom skupinom.
Sud je u odlomku 80. presude iz 2021. naveo da, prema izvedenim dokazima, rezultati tog izvješća nisu bili proslijeđeni vojnom tužitelju.
To je osobito značajno.
Informacije o zločinima nisu postojale samo među preživjelima i hrvatskim braniteljima. Prikupljane su i unutar vojnog sustava čije su postrojbe sudjelovale u napadu.
Pitanje što se dogodilo s tim informacijama i tko je odlučivao o daljnjem postupanju ostaje važna tema za povijesna istraživanja.
Škabrnja 1991. – prve istrage, optužnice i presude
Činjenice koje proizlaze iz službene dokumentacije ne podupiru pojednostavljenu tvrdnju da hrvatska policija, državno odvjetništvo i sudovi nisu poduzimali ništa radi procesuiranja zločina u Škabrnji.
Kazneni predmeti otvarani su već početkom devedesetih.
Dana 22. kolovoza 1994. tadašnje Okružno državno odvjetništvo u Zadru podiglo je optužnicu protiv 22 osobe, kojoj su tijekom 1995. pridružene optužnice protiv još četvorice okrivljenika.
Županijski sud u Zadru 11. prosinca 1995. izrekao je presudu, a Vrhovni sud 16. lipnja 1998. potvrdio je prvotnu presudu kojom je bilo obuhvaćeno 18 osuđenih osoba.
Međutim, kasniji razvoj postupaka promijenio je pravosudnu evidenciju.
Prema službenom izvješću DORH-a iz 2017., nakon obnovljenih postupaka, oslobađanja, obustava i odustajanja od daljnjeg progona evidentirano je 15 pravomoćno osuđenih osoba.
Od daljnjeg progona osmorice okrivljenika odustalo se, među ostalim, zbog nedovoljno prikupljenih dokaza ili činjenica koje su dovele do drukčije kaznenopravne ocjene.
Time je dokumentirana vrlo važna razlika između početnih sumnji, podignutih optužnica i pravomoćno utvrđene krivnje.
Pritom broj prvotno osuđenih nije nužno jednak broju osoba čija je osuda ostala na snazi nakon kasnijih postupaka.
U novijem odgovoru DORH-a koji je u studenome 2026. prenio portal Narod.hr navodi se 16 pravomoćno osuđenih. Za potpuno usklađenje tih podataka potrebno je usporediti pojedinačne naknadne sudske odluke.
Izostanak pravomoćne osude ne znači da istražitelji nisu raspolagali nikakvim informacijama. Ali ni postojanje sumnje ne znači da je kaznena odgovornost određene osobe dokazana.
Kriminalistička istraživanja nastavljena su desetljećima nakon zločina
Posebno značajan primjer predstavljaju rezultati dugotrajnog kriminalističkog istraživanja koje je Policijska uprava zadarska predstavila 17. siječnja 2019.
Istraživanje se odnosilo na tada 59-godišnjeg muškarca povezanog sa zapovijedanjem 2. specijalnim vodom TO Benkovac, poznatim kao Dobrovoljački vod.
Javni izvještaji identificirali su osumnjičenika kao Zorana Tadića.
Na konferenciji su sudjelovali načelnik zadarske policije Anton Dražina, voditelj Službe kriminalističke policije Bore Mršić i voditelj Odjela ratnih zločina Ivan Gambiraža.
Policija je iznijela rezultate istraživanja kojima je osumnjičenika povezala s događajima u predjelu Ambar i ubojstvima civila i zarobljenih branitelja.
Policijsko priopćenje od 17. siječnja 2019. pokazuje da je kaznena prijava bila rezultat opsežnog prikupljanja i provjeravanja informacija.
Nakon istrage DORH je 25. travnja 2022. podigao optužnicu protiv Z. T., potvrđenu 15. srpnja iste godine.
Ovaj primjer pokazuje da su policijski službenici i državni odvjetnici nastavili istraživati zločine i kada su od njihova počinjenja prošla desetljeća.
Ujedno pokazuje koliko je važna razlika između identifikacije mogućeg počinitelja i prikupljanja dokaza potrebnih za pokretanje kaznenog postupka.
Za potpun prikaz pravosudnog epiloga tog predmeta potrebno je potvrditi njegov najnoviji status pred nadležnim sudom.
Zapovjedna odgovornost – zašto su postupci pokretani godinama poslije?
Odgovornost za zločine u Škabrnji ne može se promatrati samo kroz postupanje neposrednih izvršitelja.
Haaški dokumenti potvrđuju djelovanje 9. korpusa JNA, 180. motorizirane brigade i drugih postrojbi uključenih u napad.
U dokumentaciji se pojavljuju Ratko Mladić i Tripko Čečović, kao i drugi časnici povezani sa zapovjednom strukturom.
Županijsko državno odvjetništvo u Splitu 31. prosinca 2013. pokrenulo je istragu protiv osmorice osumnjičenika zbog zapovjedne odgovornosti za zločine na širem zadarskom području.
Dana 17. studenoga 2015. podignuta je optužnica protiv visokorangiranih zapovjednika, a njezino je potvrđivanje uslijedilo 8. srpnja 2020.
DORH je u ažuriranom izvješću iz 2022. naveo da je rasprava u tom postupku bila zakazana za srpanj 2023.
Izvješće DORH-a iz 2022. potvrđuje da se istraživanje zapovjedne odgovornosti odvijalo dugo nakon prvih presuda.
Ipak, optužnica nije dokaz krivnje, a najnoviji status i konačan ishod tog postupka zahtijevaju zasebnu potvrdu.
Ratko Mladić pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor zbog zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, ali ta presuda nije obuhvatila njegovu individualnu kaznenu odgovornost za zločin u Škabrnji.
Marko Miljanić i njegove javne tvrdnje
Ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić godinama javno govori o odgovornosti zapovjednika JNA i pojedinaca za koje smatra da su sudjelovali u napadu.
Na obilježavanju 35. obljetnice stradanja Škabrnje, 18. studenoga 2026., ponovno je iznio niz ozbiljnih tvrdnji.
Među njima posebno se ističu navodi o dvojici braće Milorada Pupovca, koje povezuje s dovođenjem padobranaca i vođenjem tenkovske kolone prema Škabrnji.
Te izjave predstavljaju važan povod za povijesno istraživanje.
Miljanić je bio neposredni sudionik obrane, zapovjednik i svjedok pred međunarodnim sudom. Međutim, ni ratni zapovjednik nije morao osobno vidjeti svaku vojnu aktivnost o kojoj kasnije govori.
Njegova saznanja mogla su potjecati od drugih branitelja, stanovnika okolnih mjesta, vojnih izvora ili osoba koje su poznavale pripadnike napadačkih postrojbi.
To je razlog zbog kojeg je takve informacije potrebno istražiti, a ne unaprijed prihvatiti ili odbaciti.
VIDEO – Marko Miljanić o odgovornosti za zločine u Škabrnji
Izvor: Televizija Jadran. Snimka javne izjave Marka Miljanića povodom 35. obljetnice stradanja Škabrnje.
Napomena: Videozapis dokumentira što je Miljanić javno izjavio. Iznesene osobne optužbe nisu samim prikazivanjem snimke potvrđene kao sudski utvrđene činjenice.
Što govore dostupni podaci o Vojislavu i Mladenu Pupovcu?
U razgovoru za Večernji list od 30. rujna 2018. Vojislav Pupovac, brat Milorada Pupovca, potvrdio je da je za vrijeme rata bio mobiliziran u vojsku takozvane SAO Krajine.
Za brata Mladena izjavio je da je radio kao tehničko osoblje u benkovačkom garnizonu.
Pritom je osporio tvrdnje da je Mladen bio pripadnik postrojbe Kapetana Dragana.
Te su izjave važne jer predstavljaju neposredno očitovanje jednog od članova obitelji o njihovu ratnom angažmanu.
Međutim, pripadnost određenoj vojnoj formaciji nije isto što i sudjelovanje u konkretnom napadu, a još manje automatski dokaz počinjenja ratnog zločina.
S druge strane, sama činjenica da protiv određene osobe nije podignuta optužnica ne otkriva jesu li o njezinu djelovanju postojala ranija saznanja.
U javnosti su se pojavljivali i navodi o ratnim evidencijama braće Pupovac, no za odgovornu povijesnu analizu potrebno je provjeriti izvornost takvih dokumenata, njihov datum, sadržaj i okolnosti nastanka.
U pregledanoj javno dostupnoj dokumentaciji nismo pronašli pouzdanu potvrdu da su Vojislav i Mladen Pupovac bili optuženi ili ispitani u kaznenom postupku za zločine u Škabrnji.
To ne dokazuje da nikada nisu bili obuhvaćeni policijskim provjerama. Takve provjere ne moraju biti javno dostupne.
Što je potvrđeno o padobrancima iz Niša?
Jedan dio Miljanićeve izjave moguće je usporediti s konkretnim nalazom međunarodnog suda.
U odlomku 81. presude Stanišiću i Simatoviću iz 2021. sud navodi da su u napadu na Škabrnju, uz 180. motoriziranu brigadu JNA, Teritorijalnu obranu Benkovac i srpske dobrovoljce, sudjelovali i pripadnici 63. zračno-desantne postrojbe JNA iz Niša.
Sud također navodi sudjelovanje pripadnika specijalne policijske postrojbe iz Benkovca obučavanih u Golubiću.
Dakle, sudjelovanje pripadnika padobranske postrojbe iz Niša ima dokumentarnu potvrdu.
Ono što iz tog sudskog nalaza ne proizlazi jest potvrda Miljanićeve tvrdnje da je upravo jedan od Pupovčeve braće zapovijedao tim padobrancima ili ih doveo u napad.
Isto vrijedi za tvrdnju o zapovijedanju tenkovskom kolonom.
Za takvu identifikaciju potrebni su dodatni dokazi, primjerice zapovijedi, vojni rasporedi, iskazi sudionika ili drugi vjerodostojni izvori.
Izostanak optužnice – što se iz toga smije zaključiti?
Ovdje dolazimo do jednog od ključnih pitanja ovog istraživanja.
Ljudi mogu raspolagati saznanjima o tome tko je sudjelovao u određenim događajima, ali takve informacije nisu uvijek dovoljne za kazneni postupak.
Saznanja se mogu temeljiti na neposrednom opažanju, prepoznavanju poznate osobe ili informacijama koje su prenijeli drugi ljudi.
U procesu kriminalističkog istraživanja potrebno je provjeriti vjerodostojnost tih informacija, pronaći izvore i prikupiti dokaze.
Pojedini svjedoci mogu umrijeti, dokumenti mogu biti uništeni ili nedostupni, a sjećanja s vremenom postati manje precizna.
Također je moguće da neka saznanja nakon provjere ne budu potvrđena.
Zbog toga izostanak optužnice protiv neke osobe ne znači automatski da ranija saznanja nisu postojala. Ali jednako tako ne predstavlja dokaz da je ta osoba sudjelovala u zločinu.
Kod Miljanićevih tvrdnji pitanje nije samo jesu li one točne, nego i jesu li nadležne institucije ikada raspolagale informacijama na kojima se temelje te jesu li ih provjeravale.
Na to pitanje ne možemo dati pouzdan odgovor bez uvida u relevantnu dokumentaciju ili službenog očitovanja nadležnih tijela.
Što su napravile hrvatske institucije?
Pregled službene dokumentacije pokazuje da su policija, državno odvjetništvo i sudovi tijekom proteklih desetljeća poduzimali značajne radnje radi utvrđivanja kaznene odgovornosti za Škabrnju.
Provođena su kriminalistička istraživanja, identificirani osumnjičenici, podizane optužnice i izricane presude.
Pojedini postupci obnavljani su nakon što su ranije nedostupne osobe postale dostupne hrvatskom pravosuđu.
Druge istrage otvorene su desetljećima poslije zločina.
U tome su sudjelovali brojni policijski službenici, državni odvjetnici, suci, stručnjaci i svjedoci.
Taj rad nije opravdano zanemariti niti se može tvrditi da nije ništa učinjeno.
Istodobno, iz dostupne dokumentacije ne proizlazi da su svi mogući sudionici napada identificirani, svi pojedinačni navodi provjereni ili sva pitanja zapovjedne odgovornosti dobila konačan pravosudni epilog.
Zato bi bilo pogrešno izjednačiti činjenicu da su neki počinitelji ostali nekažnjeni s tvrdnjom da nije bilo nikakvog rada institucija.
Postojanje kriminalističkih istraživanja i sudskih postupaka dokumentirana je činjenica. Njihova potpunost i učinkovitost zasebna su pitanja koja zahtijevaju dodatne dokaze.
Povijesna istina i sudska odgovornost nisu uvijek isto
Sudska presuda utvrđuje kaznenu odgovornost konkretne osobe na temelju zakona i dokaza provedenih u sudskom postupku.
Povijesno istraživanje ima širi zadatak.
Ono nastoji rekonstruirati događaje proučavanjem svjedočanstava, vojnih dokumenata, arhivske građe, fotografija, forenzičkih nalaza i svih drugih relevantnih izvora.
Neki će se iskazi potvrditi, neki djelomično potvrditi, a neki će se pokazati netočnima.
No povijesno istraživanje ne bi smjelo odbacivati svjedočanstva samo zato što njihov sadržaj nije obuhvaćen određenom sudskom presudom.
Jednako tako, ne bi smjelo pretvarati neprovjerene glasine i optužbe u povijesno utvrđene činjenice.
Upravo su usmena svjedočanstva u mnogim povijesnim razdobljima sačuvala podatke koji nisu bili zabilježeni u službenim dokumentima.
Kasnija istraživanja pojedine su priče potvrdila, dok su druge zahtijevale preispitivanje.
Zato je važno sačuvati i dokumentirati ono što govore ljudi koji su neposredno proživjeli određene događaje, ali i jasno zabilježiti granice njihovih saznanja.
Zaključak – sačuvati sjećanja i činjenice za buduće generacije
Pokolj u Škabrnji ostaje jedan od najtežih zločina počinjenih tijekom agresije na Republiku Hrvatsku.
Trideset pet godina poslije raspolažemo brojnim svjedočanstvima, sudskim presudama, vojnim dokumentima i rezultatima kriminalističkih istraživanja.
Ti izvori pokazuju da je za zločine vođeno više kaznenih postupaka i da su određene osobe osuđene.
Pokazuju također da su neka pitanja ostala nerazjašnjena ili bez potpunog pravosudnog epiloga.
Javne izjave Marka Miljanića dio su tog šireg povijesnog konteksta.
Njegova saznanja ne treba unaprijed osporavati, ali ni predstavljati kao konačan dokaz nečije krivnje.
Na nadležnim institucijama jest da, kada za to postoje zakonske pretpostavke, provjeravaju informacije o mogućim počiniteljima kaznenih djela.
Na povijesnim istraživačima ostaje drukčija, ali također važna zadaća.
Sačuvati svjedočanstva, prikupiti dokumente, usporediti činjenice i ostaviti budućim generacijama tragove na temelju kojih će moći nastaviti istraživanje.
Jer kazneni postupak može završiti, ali time ne mora završiti i povijesno istraživanje.
Povezana analiza
O pitanjima povijesnih interpretacija, ratnih događaja i javnog predstavljanja odgovornosti pisali smo i u ranijoj analizi „Savo Štrbac i Crno brdo – činjenice koje ruše njegovu tezu”.
Izvori i dokumentacija
- DORH – Ratni zločini počinjeni u Škabrnji i Nadinu, 15. studenoga 2017.
- DORH – Ažurirano izvješće o kaznenim postupcima, 10. studenoga 2022.
- MUP RH – Rezultati kriminalističkog istraživanja zločina u Škabrnji, 17. siječnja 2019.
- DORH – Priopćenje o prvotnim osudama za Škabrnju, 19. studenoga 2008.
- MKSJ – Presuda Stanišić i Simatović, 30. svibnja 2013., posebno odlomci 297.–301.
- Međunarodni rezidualni mehanizam – Presuda Stanišić i Simatović, 30. lipnja 2021., posebno odlomci 70.–82.
- Večernji list – Razgovor s Vojislavom Pupovcem, 30. rujna 2018.
- Fond za humanitarno pravo – Kaznena prijava za Škabrnju i Nadin podnesena u Srbiji, 21. studenoga 2017.
Napomena autora: Ovaj rad razlikuje pravomoćno utvrđene činjenice, navode optužnica, svjedočanstva i javno iznesena saznanja. Njegova svrha nije utvrđivanje individualne kaznene odgovornosti, nego dokumentiranje povijesnih izvora i otvorenih istraživačkih pitanja.
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.