Suverenitet Hrvatske često se svodi na formu, a ne na sadržaj. Hrvatska jest članica EU i NATO-a, ali mnogi građani ne osjećaju stvarnu kontrolu nad smjerom države.
Autor: Ivan Vohrić
Hrvatska je formalno suverena država, članica EU i NATO-a. No velik dio javnosti i dalje osjeća da se ključne odluke donose pod snažnim utjecajem izvanjskih političkih i gospodarskih okvira. U tom raskoraku nastaje frustracija: imamo institucije, izbore i demokratski poredak, ali mnogi građani ne osjećaju stvarnu kontrolu nad smjerom države.
Ovaj tekst nije poziv na rušenje sustava, nego pokušaj da se opiše raspoloženje dijela društva: kako izgleda kad se suverenitet svodi na formu, a ne na sadržaj.
Suverenitet Hrvatske i demokracija bez povjerenja
Kada ljudi izgube povjerenje u politički proces, izborni rezultat prestaje biti doživljen kao “volja naroda”, a postaje doživljen kao proizvod medijske moći, stranačke infrastrukture i interesnih mreža. U takvom ozračju lako se razvije dojam da “vlade dolaze izvana”, čak i kad su formalno izabrane.
Tu treba biti oprezan: ozbiljna kritika ne smije počivati na teorijama i etiketama, nego na mjerljivim činjenicama. No jedno je teško osporiti: povjerenje u institucije u Hrvatskoj je nisko, a bez povjerenja demokracija postaje prazna procedura.
Zapad ili Istok: lažna dilema
U hrvatskoj javnosti često se postavlja pitanje: biramo li između Zapada i Istoka, između EU/NATO-a i Rusije? No ta dilema je često pojednostavljena.
- Zapad donosi sigurnosni kišobran, tržište i pravila.
- Istok nudi drugi model moći, često s manje transparentnosti i manje prostora za slobodu.
Ali ključni problem nije samo “tko je bolji”. Ključni problem je ovo: možemo li kao mala država voditi politiku koja polazi od vlastitog interesa, umjesto da stalno reagiramo na pritiske i očekivanja drugih.
Povijest kao upozorenje, ne kao izgovor
Hrvatska povijest je puna razdoblja u kojima je politički prostor bio sužen. Zato danas postoji osjetljivost na sve što nalikuje tutorstvu ili nametanju. Ipak, povijest ne smije biti izgovor za trajni cinizam i odustajanje, nego upozorenje da je državu najlakše izgubiti kad je društvo unutra posvađano i dezorijentirano.
Umjesto svađe oko simbola i starih podjela, korisnije je postaviti jednostavna pitanja:
- Jesmo li sposobni izgraditi institucije koje rade bez obzira tko je na vlasti?
- Možemo li zaštititi strateške resurse i javni interes?
- Imamo li razvojni model koji neće pretvoriti zemlju u izvoznu bazu radne snage?
EU kao obitelj: lijepa ideja, teška praksa
Suverenitet Hrvatske jača kad država ulazi u EU procese s jasnim ciljevima.
EU se često predstavlja kao “obitelj naroda”. U idealnom slučaju, to bi značilo solidarnost i ravnopravan tretman. U praksi, države članice imaju različite moći i interese. Veliki imaju veću pregovaračku snagu, mali često dobivaju prostor samo ako su dobro pripremljeni, uporni i organizirani.
Problem Hrvatske nije to što je u EU, nego što prečesto izgleda kao da je u EU bez jasne strategije: ulazimo u procese, a ne izlazimo s rezultatima. A kada nema rezultata, raste osjećaj poniženja i “drugorazrednosti”.
Zašto ljudi odlaze?
Najkonkretnija posljedica svega je demografija. Ljudi masovno odlaze ondje gdje vide stabilnije institucije, predvidljivije tržište rada i pravedniji sustav. To je najveća politička optužnica današnjice.
Ako država ne može zadržati vlastite građane, tada sve rasprave o ideologiji postaju sekundarne.
Zaključak: suverenitet se ne dobiva – gradi se
Suverenitet nije slogan. Nije ni članstvo u organizacijama. Suverenitet je sposobnost države da donosi odluke u korist svojih građana i da ih provede kroz institucije koje funkcioniraju.
Ako želimo manje frustracije i više dostojanstva, onda treba manje urlanja i više rada: bolji zakoni, manje korupcije, jasna industrijska i demografska politika, i politička kultura koja se ne hrani ponižavanjem vlastitog naroda.
To je teži put. Ali jedini koji dugoročno ostaje.
About the Author
