Hrvati i Bugari kroz povijest: zaboravljene veze

Uvod: povijest koja se rijetko spominje

Hrvati i Bugari dva su naroda čiji se povijesni odnosi u hrvatskoj javnosti rijetko sustavno obrađuju. U školskim programima, javnim raspravama i popularnim prikazima povijesti mnogo se češće govori o velikim silama, ratovima i političkim podjelama, dok se stariji dodiri slavenskih naroda često ostavljaju na marginama.

Ipak, povijest Hrvata i Bugara pokazuje da između ta dva naroda postoje duboki i zanimljivi tragovi. Oni nisu uvijek bili jednostavni, niti se smiju prikazivati kao romantična priča bez sukoba i proturječja. Ali postoje povijesni primjeri koji pokazuju da su Hrvati i Bugari stoljećima imali dodire, trgovačke veze, političke sporazume, kulturne sličnosti i razdoblja međusobnog razumijevanja.

Ovaj tekst nije pokušaj stvaranja novog mita. Njegova je svrha podsjetiti na povijesne činjenice koje su često ostale izvan šire javne svijesti.

Hrvati i Bugari nisu se upoznali tek u novijoj povijesti

Prijateljski i povijesni odnosi između Hrvata i Bugara ne mogu se svesti samo na novije političke okolnosti, zajednička iskustva u 20. stoljeću ili protivljenje srpskom političkom pritisku u pojedinim razdobljima. Ti su odnosi stariji, složeniji i dublji.

Bugarska i hrvatska povijest susreću se još u srednjem vijeku. Ti susreti nisu uvijek bili neposredni u današnjem nacionalnom smislu, jer srednjovjekovni identiteti nisu bili jednaki modernim nacionalnim identitetima. Ipak, dokumenti, trgovački ugovori i migracije pokazuju da su prostori Hrvatske, Dubrovnika, Bugarske, Bosne, Slavonije i širega Balkana bili povezani mnogo više nego što se danas često pretpostavlja.

Posebno važno mjesto u tim odnosima zauzima Dubrovnik. Iako je Dubrovnik imao vlastitu političku i diplomatsku povijest, on je u širem smislu bio jedan od najvažnijih hrvatskih kulturnih i trgovačkih prostora. Upravo preko Dubrovnika mogu se pratiti neki od najstarijih i najzanimljivijih dokumenata koji povezuju bugarske vladare i hrvatski povijesni prostor.

Povelja Ivana Asena II. Dubrovčanima

Oko 1230. godine bugarski car Ivan Asen II. izdao je poznatu povelju Dubrovčanima. Riječ je o vladarskom dokumentu kojim se dubrovačkim trgovcima potvrđuju prava slobodnog kretanja, trgovanja, kupovanja i prodavanja po bugarskim zemljama.

Ta povelja nije važna samo kao trgovački dokument. Ona pokazuje da su odnosi između Bugarske i Dubrovnika bili uređeni, priznati i politički važni. Bugarski vladar Dubrovčane u povelji naziva svojim dragim i vjernim gostima te im omogućuje trgovačku sigurnost na velikom prostoru tadašnje bugarske države.

U povelji se spominju područja i gradovi koji pokazuju širinu bugarskoga političkog prostora u 13. stoljeću. Dubrovčani su dobivali mogućnost trgovanja u različitim oblastima, od područja uz Crno more do unutrašnjosti Balkana. Takav dokument svjedoči o razvijenim gospodarskim vezama, ali i o međusobnom povjerenju.

Za hrvatsku povijesnu svijest posebno je važno da se Dubrovnik u tom dokumentu ne pojavljuje kao rubni ili nevažni trgovački partner. Naprotiv, dubrovački trgovci imali su status koji je bugarski vladar smatrao vrijednim posebne zaštite.

Ugovor Mihaila Asena i Dubrovnika iz 1253. godine

Još je zanimljiviji ugovor iz 1253. godine, sklopljen između bugarskog cara Mihaila Asena i Dubrovnika. Taj ugovor dodatno potvrđuje da su veze između bugarskog i dubrovačkog prostora bile ozbiljne i višeslojne.

U njemu nisu uređena samo trgovačka pitanja. Spominju se i političke odredbe, među kojima se osobito ističe saveznički odnos usmjeren protiv srpskog kralja Uroša I. To pokazuje da su u 13. stoljeću Dubrovnik i Bugarska imali zajedničke interese u odnosu prema srpskoj politici toga vremena.

Posebno je važna činjenica da se taj dokument navodi kao jedan od ranih međunarodnih akata pisanih na slavenskom jeziku. U vremenu kada su latinski i grčki bili jezici diplomacije, prava i crkvenih struktura, upotreba slavenskog jezika u takvom dokumentu imala je veliko kulturno značenje.

Ovdje ne treba upadati u pretjerivanje, ali se smije reći da taj ugovor svjedoči o jednoj važnoj činjenici: slavenski jezik nije bio samo jezik naroda i svakodnevice, nego i jezik pravnih, političkih i diplomatskih odnosa.

Prvi hrvatsko-bugarski sukobi i brzo smirivanje odnosa

Hrvati i Bugari nisu kroz povijest uvijek bili saveznici. Prvi važniji dodir u srednjem vijeku bio je vezan uz vrijeme bugarskog cara Simeona i hrvatskoga kralja Tomislava. U tom razdoblju dolazi do sukoba bugarske vojske i Hrvatske.

Prema povijesnoj predaji, bugarska vojska doživjela je poraz u sukobu s Hrvatima. Ipak, taj sukob nije prerastao u trajno neprijateljstvo. Nakon Simeonove smrti i uz posredovanje crkvenih čimbenika, odnosi su se smirili.

To je važno naglasiti jer povijest nije crno-bijela. Narodi koji su se u jednom trenutku našli na suprotnim stranama nisu nužno ostali trajni neprijatelji. Srednjovjekovna politika bila je promjenjiva, a savezi su se često sklapali i raskidali prema interesima vladara, crkve i tadašnjih političkih okolnosti.

Vrijeme cara Samuila i hrvatsko-bugarske okolnosti

Drugi važan dodir hrvatske i bugarske povijesti vezan je uz vrijeme cara Samuila i hrvatskog kralja Stjepana Držislava. U tom razdoblju Bizant nastoji pronaći saveznike protiv bugarske države, a Hrvatska se pojavljuje kao jedan od čimbenika u toj široj političkoj igri.

Samuilova država imala je snažnu političku i vojnu ambiciju. Njezino središte bilo je u Ohridu, koji je postao važno crkveno i političko središte. Samuilo je širio svoju vlast i pokušavao izgraditi snažan državni okvir na prostoru Balkana.

Bizantski car Vasilije II. u toj je politici vidio ozbiljnu prijetnju. Zbog toga je tražio saveznike među okolnim vladarima, pa tako i među Hrvatima. Hrvatska je u tom trenutku imala svoje interese, osobito na dalmatinskom prostoru, te se u određenoj mjeri našla u savezu s Bizantom.

No taj savez nije značio duboko neprijateljstvo hrvatskoga naroda prema Bugarima. Bio je to prije svega politički savez uvjetovan tadašnjim okolnostima. Upravo kasniji događaji pokazuju da se odnosi Hrvata i Bugara nisu mogli svesti na taj trenutni politički sukob.

Propast Samuilove države i bijeg bugarskih velikaša

Nakon bitke kod Belasice 1014. godine Samuilova je država doživjela težak udarac. Bizantska pobjeda i okrutno osljepljivanje velikog broja zarobljenih bugarskih vojnika ostali su upamćeni kao jedan od najstrašnijih prizora srednjovjekovne balkanske povijesti.

Nakon Samuilove smrti borba se nastavila još neko vrijeme, ali je bugarska država postupno slomljena. Dio bugarskih velikaša prihvatio je sporazum s Bizantom, dok je drugi dio pokušao nastaviti otpor. Nakon konačnog sloma mnogi su morali birati između pokoravanja, prilagodbe ili odlaska.

U tom kontekstu posebno je zanimljiva predaja o bugarskim velikašima koji su utočište tražili na hrvatskom prostoru. U starijim tekstovima spominje se boljar Penčo, odnosno Pejčo, koji je nakon propasti Samuilove države došao u Hrvatsku i ondje dobio plemićka prava i posjed.

Takve predaje treba obrađivati oprezno, jer srednjovjekovni izvori nisu uvijek potpuni. Ipak, one su važne jer pokazuju kako su se u hrvatskoj i bugarskoj povijesnoj memoriji razvijale priče o prihvaćanju, utočištu i međusobnoj bliskosti.

Pejačevići, Parčevići i bugarski tragovi u hrvatskoj povijesti

Jedna od najzanimljivijih tema u hrvatsko-bugarskim vezama jest pitanje podrijetla i povijesnog kretanja obitelji Pejačević i srodnih obitelji. U literaturi se često spominju veze obitelji Parčević, Pejačević i Knežević s prostorom Čiprovca u Bugarskoj.

Čiprovac je bio važno središte katoličke zajednice u Bugarskoj, povezano s franjevcima, rudarstvom, trgovinom i širim vezama prema Dubrovniku, Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj. Nakon osmanskih pritisaka i osobito nakon kasnijih ustanaka i stradanja, dio tih obitelji selio se prema prostoru Habsburške Monarhije, uključujući Slavoniju i Srijem.

Pejačevići su u hrvatskoj povijesti postali jedna od najpoznatijih plemićkih obitelji. Njihov kasniji uspon u Slavoniji, povezanost s Našicama, Viroviticom i drugim mjestima, te njihova uloga u političkom, kulturnom i društvenom životu Hrvatske dobro su poznati.

Upravo ta obiteljska povijest pokazuje koliko su hrvatski, bosanski, dubrovački, bugarski i srednjoeuropski prostori bili međusobno isprepleteni. Povijest se ne može zatvoriti u današnje državne granice. Ljudi, obitelji, vjera, trgovina i politika stoljećima su prelazili granice koje mi danas promatramo kao čvrste.

Hrvatska kao prostor utočišta

U starijim prikazima hrvatsko-bugarskih odnosa često se naglašava da su bugarski velikaši i izbjeglice u kriznim vremenima utočište tražili upravo na hrvatskom prostoru. Takvu tvrdnju treba iznositi bez pretjerivanja, ali i bez odbacivanja.

Povijest Balkana obilježena je seobama. Ljudi su bježali pred ratovima, osvajanjima, vjerskim pritiscima, osmanskim prodorima, političkim osvetama i gubitkom povlastica. Hrvatski prostor, osobito u okviru Ugarske i kasnije Habsburške Monarhije, bio je jedno od područja na kojem su se naseljavale različite skupine iz susjednih zemalja.

Ako se u tom širem okviru promatraju bugarske katoličke obitelji i njihovo preseljenje prema Slavoniji, tada hrvatsko-bugarske veze dobivaju konkretnu povijesnu osnovu. One nisu samo osjećaj bliskosti, nego i stvarna povijest obitelji, migracija, plemićkih prava, vjerskih zajednica i kulturnih dodira.

Zašto su ove veze danas važne?

Povijest Hrvata i Bugara važna je zato što pokazuje da odnosi među narodima ne moraju biti određeni samo velikim sukobima, propagandom i modernim političkim podjelama. Postoje i drugi slojevi prošlosti: trgovina, diplomacija, crkvene veze, obiteljske migracije, zajednički protivnici, zajedničke patnje i međusobno prihvaćanje.

Ova tema važna je i zato što razbija pojednostavljene prikaze balkanske povijesti. Povijest se često prikazuje kao niz vječnih neprijateljstava. No dokumenti iz 13. stoljeća, dubrovačko-bugarski odnosi i kasnija povijest obitelji povezanih s bugarskim prostorom pokazuju mnogo složeniju sliku.

Hrvati i Bugari nisu narodi bez dodira. Njihove povijesti nisu udaljene i nepovezane. One se susreću na trgovačkim putovima, u diplomatskim dokumentima, u srednjovjekovnim ratovima, u migracijama velikaša i u katoličkim zajednicama koje su preživljavale između velikih carstava.

Zaključak: zaboravljena, ali vrijedna povijesna nit

Hrvati i Bugari kroz povijest su imali odnose koje vrijedi ponovno istražiti i predstaviti javnosti. Ti odnosi nisu bili uvijek jednostavni, ali su često bili obilježeni razumijevanjem, suradnjom i osjećajem bliskosti.

Povelja Ivana Asena II. Dubrovčanima, ugovor Mihaila Asena i Dubrovnika iz 1253. godine, srednjovjekovni politički dodiri, priče o bugarskim velikašima i kasnija povijest obitelji Pejačević samo su neki od tragova koji pokazuju da ova tema zaslužuje više pozornosti.

Nije potrebno stvarati mit o savršenom bratstvu. Dovoljno je vratiti se izvorima i priznati da su Hrvati i Bugari u pojedinim razdobljima imali važne, prijateljske i povijesno zanimljive veze.

U vremenu kada se povijest često koristi za podjele, ovakve teme mogu poslužiti drukčijoj svrsi: ne za stvaranje novih neprijateljstava, nego za razumijevanje složenih veza među narodima.

Povijest Hrvata i Bugara zato nije samo zaboravljena epizoda. Ona je podsjetnik da se među narodima mogu pronaći mostovi i onda kada ih službene povijesti prečesto prešućuju.