Krvoproliće u Kruševu – tko je brao plodove smrti?

Kruševo sinonim je za nerazjašnjenu tragediju, za krvavu jamu hrvatske povijesti. Kolovoška vrelina 1992. godine zauvijek je upisana u kolektivnu memoriju Hrvata crnim slovima. Dan kada su živote izgubili karizmatični general Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Blaž Kraljević i osam njegovih suboraca. Zasjeda u Kruševu, izvedena s brutalnom preciznošću. Odnijela je živote devetorice HOS-ovaca, ali i sa sobom odnijela istinu o nalogodavcima i pravim motivima ovog zločina. Godine su prošle, a veo tajne i dalje prekriva ovu mračnu epizodu rata u Bosni i Hercegovini.

Uobičajene interpretacije uporno upiru prstom u hrvatske redove, svaljujući krivnju na Herceg-Bosnu i sam vrh Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). No, je li to cijela istina? Ili se iza kulisa ovog krvavog čina krije daleko složenija i mračnija igra?

Ovaj članak ne nudi gotove odgovore, već se upušta u istraživanje jedne provokativne i dosad zanemarene hipoteze: Je li krv HOS-ovaca, prolivena u Kruševu, posijana za muslimanske žetve ili djelovanjem zapada?

Je li moguće da su stvarni nalogodavci ubojstva Blaža Kraljevića skriveni u redovima muslimanskih ekstremista, a da je Mladen Naletilić Tuta, ozloglašeni zapovjednik Kažnjeničke bojne HVO-a, bio tek pijun u njihovoj paklenoj igri? _{^{Izvor: (muslimanski ekstremisti potkozarje.net)}}

Zadirujući u dubine ratnog kaosa, preispitujući uvriježene narative i analizirajući dostupne informacije, istražujemo jedan mogući scenarij – scenarij u kojem je likvidacija Blaža Kraljevića režirana iz muslimanskih krugova, a Tuta iskorišten kao izvršitelj “prljavog posla”. Krećemo na putovanje kroz zamršene političke i vojne odnose toga vremena, razotkrivajući moguće motive, aktere i skrivene interese koji su se isprepleli u krvavom epilogu Kruševa.

Ovo nije potraga za jednostavnim odgovorima, već duboko uronjavanje u enigmu ubojstva Blaža Kraljevića, u stilu napetog kriminalističkog romana, s ciljem da potaknemo kritičko razmišljanje i otvorimo prostor za istinu, koliko god ona bila bolna i šokantna.

Podijeljene muslimanske snage: Blaž Kraljević i Fikret Abdić – prepreka islamističkom jedinstvu

Početak devedesetih godina prošlog stoljeća na prostorima Bosne i Hercegovine donosi vrijeme kaosa, rata i ideoloških podjela koje su duboko urezale ožiljke u tkivo društva. U tom vrtlogu sukoba, muslimanski narod se nalazi razapet između različitih vizija budućnosti BiH, vojno organiziran u nekoliko zavađenih frakcija.

Dok je većina Bošnjaka stala pod zastavu Armije BiH i političko vodstvo Alije Izetbegovića. Značajan dio muslimanskog življa pronalazi svoj put u Hrvatskim obrambenim snagama (HOS), pod zapovjedništvom kontroverznog, ali karizmatičnog Blaža Kraljevića.

Blaž Kraljević, čovjek jasne vizije Bosne i Hercegovine kao zajedničke domovine Hrvata i Muslimana. Uspijeva privući u HOS nemali broj muslimanskih boraca, osobito na području Hercegovine i Bosanske Posavine. Ti muslimani u HOS-u nisu bili tek puki broj. Oni su činili značajan dio Kraljevićevih snaga i dijelili njegovu viziju zajedničke države. Braneći hrvatska sela rame uz rame s hrvatskim suborcima. Njihova lojalnost nije bila upitna. Oni su se borili za BiH u kojoj će svi narodi biti ravnopravni. Odbacujući radikalne nacionalističke koncepte koji su prijetili razaranjem države.

No, paralelno s HOS-om, na sjeverozapadu Bosne pojavljuje se još jedan muslimanski političko-vojni projekt. Onaj Fikreta Abdića, kontroverznog biznismena i političara iz Velike Kladuše. Abdić, nekadašnji miljenik naroda i simbol uspješne privrede, u ratnim se godinama okreće srpskoj strani, formirajući tzv. Narodnu odbranu i stavljajući se u službu Slobodana Miloševića i velikosrpske politike. Muslimani lojalni Abdiću borili su se na strani Srba, protiv Armije BiH i HVO-a. Stvarajući pravi muslimanski “kontra-pokret” u odnosu na većinsku bošnjačku politiku Sarajeva.

U takvoj konstelaciji snaga, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo Armije BiH nalaze se u nezavidnoj situaciji. Muslimanske vojne snage su rascjepkane, ideološki podijeljene i vojnički oslabljene. Značajan dio muslimanskog potencijala odlazi u HOS i Narodnu odbranu. Uskraćujući Izetbegoviću ključne ljudske resurse potrebne za ostvarenje njegovih političkih ciljeva. A ti ciljevi, prema sve jasnijim indikacijama, nisu uključivali BiH ravnopravnih naroda. Već dominaciju muslimanskog elementa i stvaranje centralizirane, možda čak i islamističke države. U takvoj računici, Blaž Kraljević i Fikret Abdić postaju ne samo vojni, već i politički problemi koje je trebalo riješiti. Ukloniti prepreke na putu prema željenom cilju. ^{_{Izvor: (narod.hr Alija Izetbegović – zašto je njegov politički islamizam opasan za opstanak BiH kao države tri naroda?)}}

Alija Izetbegović i san o islamističkoj državi: Blaž Kraljević kao remetilački faktor

Za Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva BiH i lidera Stranke demokratske akcije (SDA), vizija budućnosti Bosne i Hercegovine bila je jasna. Unitarna država s dominacijom muslimanskog naroda. Ta vizija nije bila tek puka politička platforma. Već duboko ukorijenjena ideološka uvjerenja koja su Izetbegovića vodila kroz cijelu političku karijeru. Još od vremena “Islamske deklaracije”, Izetbegović je zagovarao islamizaciju društva i stvaranje islamske države. A ratne prilike u BiH vidio je kao priliku za realizaciju tog dugogodišnjeg sna. _{^{Izvor: Islamska deklaracija Alija Izetbegović – wikipedija}}

Donacije iz islamskog svijeta su se slijevale u Sarajevo, obećavajući financijsku moć i politički utjecaj za Izetbegovićev režim. No, da bi se taj san ostvario, trebalo je ukloniti sve prepreke na putu prema centraliziranoj muslimanskoj državi. A jedna od najvećih prepreka, paradoksalno, dolazila je iz redova hrvatskog naroda – Blaž Kraljević i njegov HOS.

Kraljevićeva vizija BiH bila je diametralno suprotna Izetbegovićevoj. Dok je Izetbegović želio unitarnu, muslimanski dominiranu državu, Blaž Kraljević je promicao BiH kao zajednicu ravnopravnih naroda, uključujući Hrvate i Muslimane. Njegova suradnja s HVO-om, zajedničko djelovanje protiv srpskog agresora i brojni muslimani u redovima HOS-a činili su ga simbolom hrvatsko-muslimanskog zajedništva i prijetnjom Izetbegovićevim nacionalističkim ambicijama.

U Izetbegovićevim „prikrivenim“ očima, Blaž Kraljević nije bio saveznik, već “remetilački faktor” koji kvari planove za stvaranje željenog poretka. Blaž Kraljević zalagao se za cjelovitu BiH i ravnopravnost naroda što je podrivalo temelje Izetbegovićeve islamističke vizije. Njegov vojni i politički utjecaj, osobito među muslimanima u HOS-u, predstavljao je opasnost za Izetbegovićevu moć i autoritet. U mračnim računicama sarajevske politike, Blaž Kraljević je postao problem koji se morao ukloniti – po svaku cijenu. A za “prljave poslove” te vrste, uvijek se nađe pogodan izvršitelj… poput generala Atifa Dudakovića.

Atif Dudaković: Alijin “Vitez tame” za specijalne zadatke?

U mračnom svijetu rata i tajnih operacija, gdje se granice između zakonitog i zločinačkog zamagljuju. Pojavljuju se figure koje su spremne na sve kako bi ostvarile ciljeve svojih naredbodavaca. Jedna takva osoba, prema našoj hipotezi, bio je Atif Dudaković, general Armije BiH i čovjek od najvećeg povjerenja Alije Izetbegovića. Dudaković nije bio tek puki vojni zapovjednik. On je bio Alijin “vitez tame”, spreman izvršiti i najmračnije naredbe u cilju ostvarenja “viših ciljeva” bošnjačke politike.

Njegova ratna biografija oslikava portret čovjeka bez skrupula, sklonog nasilju i manipulaciji. Još u ranoj fazi rata, Dudaković se ističe sudjelovanjem u napadima na Zadar, Lovinac, Ričice i druga mjesta u Hrvatskoj tijekom jeseni 1991. godine. _{^{Izvor: otvoreno.hr}} Gdje su, prema navodima hrvatskog Državnog odvjetništva, počinjeni masovni zločini nad civilnim stanovništvom, uz razaranja, paljenja i pljačke. Ove optužbe, na žalost nisu pravilno postavljene pred sudom za ratne zločine u RH i nisu nikada dokazane. Iz toga razloga bacaju tamnu sjenku na Dudakovićev lik i otvaraju pitanje njegove moralne i etičke pouzdanosti.

No, prava slika Dudakovićevog “viteštva tame” počinje se nazirati tijekom rata u BiH. Kao zapovjednik 5. korpusa Armije BiH, Dudaković je stekao reputaciju nemilosrdnog i beskompromisnog vojskovođe.

Snimke koje su isplivale u javnost pokazuju ga kako osobno zapovijeda ubojstva zarobljenika i paljenje srpskih kuća. Potvrđujući navode krivične prijave koju su protiv njega podnijeli Milorad Dodik i Dragan Čavić još 2006. godine.

Ove činjenice, uz navode o njegovoj odgovornosti za zločine nad hrvatskim civilima u srednjoj Bosni te RH dok je bio u službi Jugoslovenske Narodne Armije. I navodnoj umješanosti u ubojstvo zapovjednika HVO-a Vlade Šantića, o čemu svjedoći Duje Šantić sin ubijenoga. _{^{(Izvor: Jutarnji ),}} stvaraju portret čovjeka spremnog na brutalne metode i kršenje svih pravila rata u cilju ostvarenja političkih ciljeva.

Tuta – plaćeni egzekutor: Pohlepa i mržnja kao pogonsko gorivo zločina

Mladen Naletilić Tuta

U kaleidoskopu ratnih profitera, kriminalaca i psihopata koji su isplivali na površinu tijekom rata u BiH, Mladen Naletilić Tuta zauzima posebno mjesto – mjesto ozloglašenog nasilnika, kriminalca i plaćenika bez ikakvih moralnih skrupula. Zapovjednik zloglasne Kažnjeničke bojne HVO-a, Tuta je bio personifikacija brutalnosti i samovolje. Čovjek koji je vladao terorom i čiji su motivi bili pohlepa, mržnja i čista destruktivnost što se može pročitati u raznim mainstrem medijima.

Da bismo razumjeli Tutinu ulogu u našoj hipotezi, moramo zagrebati ispod površine njegove kriminalne vanjštine i zaroniti u psihologiju čovjeka koji je bio spreman ubiti za novac, iz mržnje ili jednostavno iz čistog zadovoljstva nasilja. Tuta nije bio ideolog, niti ga je vodila viša politička vizija. Njegov “ideološki kompas” svodio se na osobni interes i zadovoljavanje patoloških nagona. Bio je oportunist par excellence, spreman služiti svakome tko mu ponudi dovoljno novca ili moći, bez obzira na ideološke ili moralne konsekvence. ^{_{Izvor: (hsp1861 U Grudama je pošiljke preuzimao bivši zapovjednik Kažnjeničke bojne Mladen Naletilić Tuta kojeg je, podsjećamo, Ivo Lučić u nekoliko tajnih izvještaja odaslanih u ured Miroslava Tuđmana označio kao glavnog hercegovačkog dilera.}})

Pohlepa za novcem

Pohlepa za novcem, bila je jedan od ključnih motiva koji su pokretali Tutu. U kaosu rata, on je vidio priliku za brzo bogaćenje i stjecanje moći kroz kriminal i nasilje. Njegova Kažnjenička bojna nije bila tek vojna jedinica – ona je bila i paravan za organizirani kriminal, pljačku i reketarenje. Tuta je beskrupulozno koristio ratne prilike za osobno bogaćenje, ne prezajući ni od najbrutalnijih metoda. U kontekstu naše hipoteze, ponuda od četiri milijuna njemačkih maraka, koliko se navodno spominje kao nagrada za ubojstvo Blaža Kraljevića, mogla je biti neodoljiva za Tutu i njegovu pohlepnu prirodu.

No, pohlepa nije bila jedini motor Tutinog djelovanja. Mržnja prema HOS-u i Blažu Kraljeviću osobno također je igrala značajnu ulogu. Kao što pokazuje incident s Milivojem Petkovićem i Slobodanom Praljkom. Tuta je bio sklon agresiji i nasilju čak i prema nadređenima u HVO-u, što govori o njegovoj netrpeljivosti prema autoritetu i sklonosti samovolji. Možemo pretpostaviti da je mržnja prema HOS-u, kao konkurentskoj vojnoj formaciji koja nije bila pod njegovom kontrolom, bila još intenzivnija. Blaž Kraljević, kao karizmatični vođa HOS-a i zagovornik drugačije vizije BiH, mogao je biti osobito trn u Tutom oku. Simbol svega onoga što je Tuta prezirao i mrzio. Kombinacija pohlepe za novcem i mržnje prema Kraljeviću i HOS-u činila je Tutu idealnim “gorivom” za pakleni plan likvidacije – plan koji je, prema ovoj hipotezi, mogao skovati Atif Dudaković po nalogu Alije Izetbegovića.

Kruševo – poprište zločina: Rekonstrukcija enigme

Kolovoz, 1992. godine. Kruševo, zaleđe Mostara. Vreli ljetni dan prekida prasak pucnjave koja odjekuje kroz hercegovački krš. U zasjedi kraj ceste, život gubi karizmatični general Blaž Kraljević i osam njegovih suboraca. Prema službenoj verziji, zasjedu su izveli pripadnici HVO-a, pod zapovjedništvom Mladena Naletilića Tute. No, je li Tuta djelovao samostalno, ili je bio samo izvršitelj tuđeg naloga? I čiji je to nalog mogao biti?

Mjesto zločina – Kruševo – udaljeno je samo nekoliko kilometara od Mostara, na cesti koja vodi prema Čitluku.. Bio je to rutinski prolazak Kraljevićeve kolone, koja se kretala iz Mostara prema Međugorju, gdje je Blaž Kraljević trebao održati sastanak. No, taj rutinski put pretvorio se u krvavu stupicu.

Zasjeda je bila pomno planirana i izvedena s brutalnom efikasnošću.

Prema izvješćima očevidaca i kasnijim istragama, napadači su bili dobro naoružani i uvježbani. Koristili su automatsko oružje, doslovno rešetajući kolonu u kojoj je ubijen i Blaž Kraljević. U kratkotrajnom, ali žestokom obračunu, nitko od HOS-ovaca nije preživio. Njihova vozila su izrešetana mecima, a tijela izmasakrirana. Brutalnost napada šokirala je čak i ratom okaljano hercegovačko područje.

U službenim izvješćima HVO-a, za napad je optužena vojska bosanskih Srba. No, ta verzija nikada nije uvjerljivo potkrijepljena dokazima i odmah je odbačena od strane HOS-a i obitelji poginulih. Sumnja se odmah prebacila na hrvatske redove, konkretno na Mladena Naletilića Tutu i njegovu Kažnjeničku bojnu. Istraga koja je uslijedila nikada nije dala konačne odgovore, a mnogi detalji oko ubojstva Blaža Kraljevića i njegove pratnje ostali su kontradiktorni i nejasni.

U našoj hipotezi o muslimanskoj režiji ubojstva, Kruševo dobiva novu dimenziju – dimenziju pomno orkestrirane predstave. . Tuta i njegovi ljudi nisu bili stvarni nalogodavci, već samo plaćeni izvršitelji. Njihova uloga bila je da odrade “prljavi posao” i preuzmu krivnju za zločin, dok pravi režiseri ostaju skriveni u sjeni. Muslimanski faktor, prema našoj hipotezi, bio je ključan u planiranju i realizaciji zasjede u Kruševu.

Proturječnosti i nejasnoće: Je li Kruševo “predstava” za javnost?

Analizirajući dostupne informacije o ubojstvu u Kruševu, nemoguće je ne primijetiti brojne proturječnosti i nejasnoće koje prate službenu verziju događaja. Te proturječnosti otvaraju prostor za sumnju u uvriježeni narativ i daju vjetar u leđa našoj hipotezi o muslimanskoj uroti.

Jedna od ključnih nejasnoća vezana je uz identitet napadača. . Službena verzija upire prstom u Tutu i njegovu Kažnjeničku bojnu. No, postoje svjedočanstva koja sugeriraju da su u zasjedi sudjelovali i drugi akteri, uključujući i pripadnike Armije BiH. Neki očevici navodno su prepoznali uniforme Armije BiH među napadačima, što se nikako ne uklapa u službenu verziju o isključivo hrvatskom zločinu. Ova svjedočanstva, iako nikada potpuno istražena, otvaraju pitanje je li zasjeda u Kruševu bila zajednička operacija različitih centara moći, uključujući i muslimanske elemente?

Druga važna proturječnost odnosi se na motiv napada. . Zašto bi Tuta samoinicijativno ubio Blaža Kraljevića i njegovu pratnju? Službena verzija nudi maglovito objašnjenje o “sukobu koncepcija” i “netrpeljivosti” između HVO-a i HOS-a. No, je li to dovoljno uvjerljiv motiv za ovako brutalan čin? Je li moguće da se iza ubojstva kriju daleko složeniji i mračniji razlozi od pukih vojnih nesuglasica? Ponuda četiri milijuna maraka za Kraljevićevu glavu, navodno od muslimanskih krugova, u tom kontekstu dobiva zastrašujuću logiku. Pohlepa i mržnja, kao što smo već ustanovili, bili su pokretači Tutinog djelovanja, a ogroman novčani iznos mogao je biti presudan faktor u njegovoj odluci da izvrši “prljavi posao” za muslimanske naručitelje.

“Dokazi” koji govore u prilog muslimanskoj uroti: Je li general Dudaković povukao okidač?

U nedostatku konkretnih materijalnih dokaza koji bi izravno potvrdili muslimansku režiju ubojstva u Kruševu. Moramo se osloniti na indirektne pokazatelje, logičke pretpostavke i informacije koje navodno idu u prilog našoj hipotezi. Te “dokaze” treba uzeti s velikom dozom opreznosti i kritičkog razmišljanja, jer se u velikoj mjeri temelje na spekulacijama i interpretacijama događaja iz muslimanske perspektive. No, u duhu istraživačkog novinarstva i potrage za istinom, ne možemo ih zanemariti. Već ih moramo analizirati i procijeniti njihovu vjerodostojnost.

Prisutnost pripadnika Armije BiH na mjestu zločina

Jedan od “dokaza” koji se često spominje u kontekstu muslimanske urote je navodna prisutnost pripadnika Armije BiH na mjestu zločina.. Iako za to nema čvrstih materijalnih dokaza. Postoje usmena svjedočanstva koja se prenose u hrvatskim krugovima. A koja sugeriraju da su u zasjedi sudjelovali i muslimanski vojnici. Ta svjedočanstva treba uzeti s rezervom. Jer su često opterećena emocijama i nacionalnim predrasudama, ali ne možemo ih ni potpuno ignorirati. Mogućnost da su u ubojstvo bili umiješani i pripadnici Armije BiH otvara prostor za hipotezu o zajedničkoj operaciji različitih centara moći koji su imali interes za uklanjanje Blaža Kraljevića.

Motiv muslimanskih lidera za likvidaciju Kraljevića

Drugi “dokaz” se odnosi na motiv muslimanskih lidera za likvidaciju Kraljevića.. Kao što smo već ustanovili, Kraljevićeva vizija BiH kao zajednice ravnopravnih naroda bila je u suprotnosti s Izetbegovićevim snom o unitarnoj, muslimanski dominiranoj državi. Blaž Kraljević i njegov utjecaj među muslimanima u HOS-u te njegova suradnja s HVO-om mogli su predstavljati ozbiljnu prepreku za Izetbegovićevu politiku. U tom kontekstu, likvidacija Kraljevića mogla je biti logičan potez za muslimanske lidere koji su željeli ukloniti “remetilački faktor” i osigurati dominaciju muslimanske opcije u BiH. Ovaj motiv, iako ne dokazuje izravno muslimansku urotu, daje joj određenu logičku utemeljenost.

Treći, i možda najkontroverzniji “dokaz”, vezan je uz osobu generala Atifa Dudakovića.. Kao što smo već opisali, Dudaković je bio čovjek od najvećeg povjerenja Alije Izetbegovića i poznat po svojoj brutalnosti i beskompromisnosti. Njegova ratna prošlost i optužbe za ratne zločine stvaraju profil čovjeka koji je mogao biti spreman izvršiti i najmračnije naredbe u cilju ostvarenja političkih ciljeva. Navodi o njegovoj mogućoj umješanosti u ubojstvo Vlade Šantića, zapovjednika HVO-a, dodatno pojačavaju sumnje u njegovu ulogu u likvidaciji Blaža Kraljevića. Iako ni za ovu tvrdnju nema čvrstih dokaza, Dudakovićeva reputacija “viteza tame” i njegova bliskost s Izetbegovićem čine ga logičnim kandidatom za tajnog režisera ubojstva u Kruševu.

Kažnjenička bojna – leglo kriminalaca ili elitna postrojba? Razotkrivanje enigme Tute i njegovih “vitezova” pakla

Tko su uistinu bili pripadnici Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute? Jesu li to bili tek puki kriminalci i plaćenici, kako ih se često prikazuje u javnosti, ili se iza zastrašujućeg imena i reputacije krila složenija istina? Da bismo razumjeli njihovu ulogu u Kruševu, moramo zagrebati ispod površine stereotipa i pokušati razotkriti pravu prirodu ove kontroverzne vojne formacije.

Profil pripadnika – mješavina kriminalaca, avanturista i dragovoljaca:

Stereotip Kažnjeničke bojne kao legla kriminalaca nije bez osnove. Značajan dio pripadnika doista je dolazio iz kriminalnog miljea, privučeni obećanjem brze zarade, moći i izbjegavanja zakonskih sankcija. Mnogi su bili bivši zatvorenici, sitni kriminalci, nasilnici i marginalci koji su u ratu vidjeli priliku za osobno bogaćenje i iskaljivanje svojih patoloških nagona. Brutalnost, samovolja i pljačka bili su im glavna obilježja.

No, bilo bi prejednostavno Kažnjeničku bojnu svesti samo na kriminalnu bandu. Među pripadnicima je bilo i dragovoljaca, motiviranim domoljubljem i željom za borbom protiv srpskog agresora. Neki su bili iskusni vojnici, bivši legionari i pripadnici stranih vojski, koji su u Kažnjeničkoj bojni pronašli priliku za profesionalno vojno djelovanje. Bilo je i avanturista, željnih akcije i uzbuđenja, kao i ideološki zanesenjaka, vođenih ekstremnim nacionalističkim uvjerenjima.

Raznolikost profila pripadnika činila je Kažnjeničku bojnu izrazito heterogenom i nepredvidivom formacijom. S jedne strane, ta raznolikost je mogla biti vojna prednost, jer je Bojna raspolagala širokim spektrom vještina i iskustava. S druge strane, nedostatak discipline, kohezije i jedinstvenog moralnog kodeksa činio ju je sklonu samovolji, nedisciplini i zločinima.

Struktura zapovijedanja – Tutin osobni feud ili instrument drugih centara moći?

Službeno, Kažnjenička bojna je bila dio HVO-a, podređena zapovjedništvu Herceg-Bosne. No, u stvarnosti, Tuta je bojnom vladao autokratski, kao da je riječ o njegovom osobnom feudu. Zahvaljujući svojim vezama u HDZ-u i među hercegovačkim moćnicima, Tuta je uživao veliku autonomiju i praktički nekontroliranu moć. Nije se obazirao na zapovijedi nadređenih, djelovao je samovoljno i vodio vlastitu “politiku”.

Pitanje je međutim, je li Tuta doista bio potpuno autonoman, ili je ipak bio pod utjecajem drugih centara moći? Naša hipoteza sugerira da je Tuta, sa svojom pohlepom i mržnjom, bio idealan izvršitelj “prljavih poslova” za muslimanske naručitelje. No, je li moguće da je Tuta bio iskorišten i od strane nekih hrvatskih krugova koji su imali vlastite interese u uklanjanju Blaža Kraljevića?

Nije tajna da je Blaž Kraljević smetao ne samo Izetbegoviću, već i nekim strujama unutar HDZ-a i Herceg-Bosne. Njegova vizija BiH, bliskost s HVO-om i značajan broj muslimana u HOS-u nisu odgovarali svima. Neki hrvatski političari su u Kraljeviću vidjeli prijetnju hrvatskim interesima i zagovarali radikalniju nacionalističku politiku. Je li moguće da su i oni imali interes za Kraljevićevu likvidaciju i da su Tutu vidjeli kao pogodnog izvršitelja.

Metode djelovanja – brutalnost, teror i kriminal:

Kažnjenička bojna je bila poznata po svojoj brutalnosti i nesmiljenosti u borbi. No, njihovo djelovanje se nije svodilo samo na vojne operacije. Teror nad civilnim stanovništvom, pljačka, reketarenje i kriminal bili su sastavni dio njihovog “modus operandi”. Tuta i njegovi “vitezovi” pakla su se ponašali kao odmetnici od zakona, ne prezajući ni od najtežih zločina u cilju osobnog bogaćenja i zastrašivanja neprijatelja.

Pitanje je jesu li takve metode djelovanja bile dovoljne za planiranje i izvođenje složene vojne operacije poput zasjede u Kruševu? Zasjeda u Kruševu je izvedena profesionalno, s vojnom preciznošću i efikasnošću. Za tako nešto je potrebna disciplina, uvježbanost, detaljno planiranje i logistička podrška. Je li Kažnjenička bojna, sa svojim heterogenim sastavom i kriminalnim “modus operandi”, imala takve kapacitete?

Ili je moguće da su u Kruševu sudjelovali i drugi, uvježbaniji i discipliniraniji akteri koji su Bojnu iskoristili kao izvršitelja “prljavog posla” i “žrtvenog janjca” za javnost? Naša hipoteza o muslimanskoj uroti sugerira da je general Dudaković, kao profesionalni vojnik i čovjek od povjerenja Alije Izetbegovića, imao i kapacitet i motivaciju za režiranje zasjede u Kruševu. Tuta i njegova Bojna su u tom scenariju bili samo pijuni u složenoj i mračnoj igri moći.

Muslimanska strategija “Zavadi pa vladaj” u Kruševu: Režija paklenog plana

Muslimansko vodstvo, predvođeno Alijom Izetbegovićem, uviđa ZLATNU PRILIKU u razdoru HVO-HOS! Sastanak Bobana i Kraljevića, taj ultimatum u 24 sata – bio je signal za UZBUNU, ali i za AKCIJU! Propast pregovora nije bila tek vojni neuspjeh – bio je to strateški MOMENT ISTINE! Muslimani shvaćaju: HOS se NE ŽELI INTEGRIRATI u HVO, Paraga ne popušta, a Blaž Kraljević i dalje drži pod kontrolom značajan broj muslimanskih boraca i promiče viziju zajedničke BiH koja ruši Izetbegovićeve planove.

Vojna logika je neumoljiva: Blaž Kraljević je PREPREKA muslimanskoj dominaciji. Njegovo uklanjanje je VOJNO-STRATEŠKI IMPERATIV! Ali kako to izvesti bez izravne kompromitacije muslimanskog vodstva? Rješenje se nameće samo po sebi – ISKORISTITI TUTU I KAŽNJENIČKU BOJNU!

Tuta, sa svojim kriminalnim profilom, pohlepom i mržnjom prema HOS-u, savršen je IZVRŠITELJ “prljavog posla”. Njemu ne treba ideologija, njemu treba NOVAC i prilika za nasilje. A ponuda od četiri milijuna maraka je MAMAC KOJI SE NE ODBIJA! General Dudaković, kao Alijin “vitez tame” i profesionalni vojnik, preuzima režiju paklenog plana. On je taj koji organizira logistiku, planira zasjedu i kontaktira Tutu. Dogovor je sklopljen u tajnosti, daleko od očiju javnosti.

Kruševo postaje POZORNICA za TRAGEDIJU

Dudaković pomno bira lokaciju – zabačeno mjesto, idealno za zasjedu. Tuti se daju detaljne upute: “Napasti kolonu u kojoj se nalazi Blaž Kraljević, likvidirati sve do jednog, tijela prebaciti u Hrvatsku i ostaviti tragove koji će upućivati na hrvatski zločin!” Tuta, vođen pohlepom i mržnjom, ne postavlja pitanja. Njemu je bitan NOVAC, a ostalo ga ne zanima. On angažira dvadesetak svojih ljudi, plaća im mizerne iznose i šalje ih u Kruševo da ODRADE “POSAO STOLJEĆA”.

Zasjeda u Kruševu je IZVEDENA BRUTALNO I PROFESIONALNO.

Tutiini ljudi su samo izvršitelji, “LJUDI KOJI TREBAJU BITI ŽRTVOVANI”. PRAVI REŽISERI SU DALEKO OD POZORNICE ZLOČINA, u sigurnosti sarajevskih ureda, povlačeći konce iz sjene. Brutalnost zasjede, brojne žrtve, kontradiktorne informacije – sve je dio PAKLENOG PLANA da se stvori KAOS, ZBUNJENOST I MEĐUSOBNA OPTUŽIVANJA MEĐU HRVATIMA!

Premještanje tijela u RH je PERFIDNI STRATEŠKI POTEZ!

Cilj nije samo sakriti tragove, već DODATNO KOMPROMITIRATI HRVATSKU STRANU! Pronađena tijela u RH – DOKAZ HRVATSKOG TERITORIJA KAO POZORNICE ZLOČINA! Sumnja se automatski usmjerava prema Tuđmanu i HDZ-u, produbljujući ionako duboki razdor HVO-HOS. Tuta, nedovoljno inteligentan da shvati složenost ove manipulacije, slijepo izvršava naredbe, vođen pohlepom i mržnjom.

EPI Epilog je TRAGIČAN, ali STRATEŠKI uspješan za muslimansku stranu.

HOS se RASPADA, muslimanski borci prelaze u Armiju BiH, sukob HVO-HOS ESKALIRA, hrvatska pozicija slabi. ALIJA IZETBEGOVIĆ OSTVARUJE SVOJ STRATEŠKI CILJ – OSLABITI HRVATE I OJAČATI MUSLIMANSKU DOMINACIJU U BIH! KRUŠEVO NIJE BIO TEK ZLOČIN – BIO JE TO KLJUČNI STRATEŠKI POTEZ U RATNOJ IGRI MOĆI!

Muslimanska žetva krvi HOS-ovaca je POŽNJEVENA. U Kruševu je posijano sjeme razdora i kaosa, a plodove smrti su ubrali muslimanski stratezi, ostavljajući iza sebe nerazjašnjenu enigmu i vječnu bol hrvatskog naroda.

Sjena međunarodnih sila nad Kruševom: Jesu li i strani akteri povlačili konce zločina?

U ratnom vrtlogu Bosne i Hercegovine, gdje su se isprepleli domaći sukobi i strani interesi, nemoguće je zanemariti ulogu međunarodnog faktora. Velike sile, s vlastitim geopolitičkim agendama, nisu bile pasivni promatrači krvavog raspada Jugoslavije.

Naprotiv, mnogi analitičari tvrde da su aktivno kreirale i usmjeravale događaje, često potpirujući vatru sukoba u ostvarenju vlastitih ciljeva. U kontekstu Kruševa, nameće se pitanje: jesu li i međunarodni akteri imali ulogu u likvidaciji Blaža Kraljevića, i ako jesu, zašto i kako?

Da bismo razumjeli moguće motive međunarodnog faktora, moramo se vratiti u geopolitički kontekst početka 90-ih godina. Raspad komunizma, pad Berlinskog zida, novoformirani svjetski poredak – sve je to stvaralo dinamično i nestabilno okruženje, pogodno za manipulaciju i ostvarenje skrivenih interesa. Bosna i Hercegovina, kao geostrateški važna točka na Balkanu, nije mogla ostati izvan fokusa velikih sila.

Zapadne sile, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama

Zapadne sile, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, imali su primarni cilj – zaustaviti širenje sukoba i spriječiti destabilizaciju Europe. No, iza deklarativnog zalaganja za mir i stabilnost, krili su se i konkretni interesi – kontrolirati Balkan, spriječiti utjecaj drugih sila (poput Rusije ili islamskih zemalja) i osigurati vlastitu dominaciju u regiji.

U takvoj računici, Bosna i Hercegovina je postala poligon za ostvarivanje tih interesa. Zapadne sile su igrale na kartu etničkih sukoba, često podržavajući različite strane u sukobu, ovisno o trenutnoj geopolitičkoj računici. Politika “zavadi pa vladaj” nije bila strana ni međunarodnim akterima, pogotovo u kaotičnim ratnim uvjetima.

U kontekstu Kruševa, moguće je da su međunarodne sile prepoznale isti strateški potencijal kao i muslimansko vodstvo – razdor HVO-HOS. Nestabilnost i sukobi među Hrvatima su ODGOVARALI ODREĐENIM MEĐUNARODNIM KRUGOVIMA, jer su slabjeli hrvatsku poziciju u BiH i olakšavali ostvarenje drugih strateških ciljeva.

Je li moguće da su međunarodne sile aktivno POTICALE ili BAR PREŠUTNO ODOBRAVALE uklanjanje Blaža Kraljevića, kao “remetilačkog faktora” koji je promicao hrvatsko-muslimansko zajedništvo i stabilnost? Hipoteza nije bez osnova, pogotovo ako se uzme u obzir kontekst tadašnjih međunarodnih odnosa i skrivenih agenda.

Koje su konkretne međunarodne sile mogle imati interes za Kruševo? I kako su mogle utjecati na događaje? U idućem nastavku ćemo dublje zaroniti u tu mračnu dimenziju enigme Kruševa, analizirajući moguće uloge različitih međunarodnih aktera i njihove skrivene motive.

Dakle, koncentrirajmo se na konkretne međunarodne igrače koji su mogli imati ulogu u enigmi Kruševa. Kao što smo ranije spomenuli, u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, mnoge su sile vukle konce iz sjene, vođene vlastitim interesima i geopolitičkim ciljevima.

U ovom trenutku, nameću se nekoliko ključnih kategorija međunarodnih aktera koje moramo razmotriti:

1. Zapadne sile, posebno Sjedinjene Američke Države i ključne članice Europske zajednice (poput Njemačke, Velike Britanije i Francuske): Njihov interes za Balkan i bivšu Jugoslaviju bio je ogroman, a njihova uloga u kreiranju političkih i vojnih događaja neupitna. Jesu li oni mogli imati skriveni interes u uklanjanju Blaža Kraljevića i destabilizaciji HOS-a?
2. Islamske zemlje i organizacije: Donacije i utjecaj iz islamskog svijeta su se pojačavali tijekom rata u BiH. Je li moguće da su neke od tih zemalja ili organizacija imale direktnu ili indirektnu ulogu u Kruševu, pogotovo ako je Blaž Kraljević smatran preprekom islamizaciji BiH?
3. Obavještajne službe različitih zemalja: U ratnim uvjetima, obavještajne službe djeluju u tajnosti i često izvode operacije “ispod radara”. Jesu li neke obavještajne službe mogle biti umiješane u režiju Kruševa, provodeći vlastite skrivene agende?

U tim turbulentnim godinama početka 90-ih, nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza, Zapad je bio iznimno osjetljiv na pojavu novih žarišta nestabilnosti i potencijalnih prijetnji. Ideja o islamističkoj državi u Europi, pogotovo u strateški važnom području Balkana, zasigurno nije bila poželjna u ključnim zapadnim prijestolnicama.

Pretpostavka da su Zapadne sile mogle imati skriveni interes u uklanjanju Blaža Kraljevića i destabilizaciji HOS-a upravo zbog tog straha od islamističkog utjecaja ima težinu i logiku. Pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je Alija Izetbegović još od “Islamske deklaracije” bio poznat po svojim islamističkim uvjerenjima i ambicijama.

Zapadne sile su možda vidjele Blaža Kraljevića kao “remetilački faktor” u DRUGOM SMISLU – ne samo kao prepreku muslimanskoj dominaciji, već i kao prepreku stabilnom i PREDVIDIVOM rješenju bosanskog problema iz ZAPADNE PERSPEKTIVE.

Zašto bi Zapad želio destabilizirati HOS i ukloniti Kraljevića iz perspektive straha od islamizma?

• Kontrola i stabilnost prije svega: Zapadne sile su željele brzo okončati sukob u BiH i uspostaviti kakav-takav mir i stabilnost. Možda su smatrale da je najlakši put preko etnički jasno podijeljenih teritorija i vladavina etnički homogenih stranaka (HDZ, SDA, SDS), čak i ako to nije idealno moralno rješenje. Blaž Kraljević i HOS sa svojom multi-etničkom vizijom i nepredvidivošću možda su se činili previše kompliciranim i nepouzdanim partnerom u toj računici.
• Strah od “divljeg zapada” i nekontroliranih snaga: Kaos i ratno stanje u BiH stvarali su prostor za razne nekontrolirane skupine i ekstremiste. Zapad se možda bojao da bi HOS, kao vojna sila izvan direktne kontrole HVO-a i HDZ-a, mogao postati faktor nestabilnosti i utjecaja ekstremnih elemenata, uključujući i one s islamističkim sklonostima. Iako je Blaž Kraljević osobno promicao zajedništvo, u kaosu rata uvijek postoji rizik od radikalizacije i gubitka kontrole.
• Podrška “umjerenijim” opcijama (iz zapadne perspektive): Zapadne sile su možda procijenile da je Alija Izetbegović, unatoč svojoj islamističkoj prošlosti, ipak “umjereniji” i pouzdaniji partner od nekontroliranog HOS-a i “nacionalističkog” HDZ-a u dugoročnoj stabilizaciji BiH. Uklanjanje Kraljevića i slabljenje HOS-a moglo je biti viđeno kao olakšavanje pozicije Izetbegovića i SDA kao ključnog pregovarača i aktera u poslijeratnoj BiH.

Dakle, što su bili KLJUČNI GEOPOLITIČKI INTERESI ZAPADNIH SILA NA BALKANU 1992. GODINE? Što su ONI ŽELJELI postići? Čega su se ONI BOJALI? I kako se to sve moglo ODRAZITI NA NJIHOV STAV PREMA HOS-u I BLAŽU KRALJEVIĆU?

ZAPAMTITE: 1992. GODINA JE PRELOMNA GODINA U SVJETSKOJ POVIJESTI! Pad komunizma, raspad Sovjetskog Saveza, novi svjetski poredak se rađa u kaosu i nestabilnosti. Balkan, kao vruća točka Europe, postaje poprište prelamanja različitih geopolitičkih interesa.

Za ZAPADNE SILE, posebno SAD i ključne članice Europske zajednice, KLJUČNI GEOPOLITIČKI INTERESI NA BALKANU 1992. GODINE SU BILI:

1. SPRIJEČITI ŠIRENJE SUKOBA I DESTABILIZACIJU EUROPE: Rat u Jugoslaviji je prijetio da se proširi na cijelu regiju i ugrozi stabilnost Europe u cjelini. Zapad je imao primarni cilj zaustaviti krvoproliće i uspostaviti nekakav mir, po bilo koju cijenu. Kaos i nestabilnost na Balkanu NISU IM ODGOVARALI.
2. SPRIJEČITI POJAVU NOVIH ŽARIŠTA KOMUNIZMA ILI RUSKOG UTJECAJA: Iako je komunizam pao, Zapad je i dalje bio oprezan prema potencijalnom ponovnom jačanju ruskog utjecaja na Balkanu. Željeli su osigurati da nove države nastale raspadom Jugoslavije krenu PRO-ZAPADNIM PUTEM i ne padnu pod utjecaj Rusije ili nekih drugih neprijateljskih sila.
3. KONTROLIRATI STRATEŠKE PUTOVE I RESURSE: Balkan je važan geoprometni prolaz između Europe i Azije, a također i potencijalno bogat energetskim resursima. Zapad je želio osigurati kontrolu nad tim strateškim putovima i resursima i spriječiti da padnu u ruke neprijateljskih sila.
4. PROMICATI DEMOKRACIJU I LJUDSKA PRAVA (DEKLARATIVNO, ali ne uvijek i STVARNO): Zapad je sebe volio vidjeti kao promicatelja demokracije i ljudskih prava u svijetu. Javno su se zalagali za demokratske procese i zaštitu ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji. No, STVARNOST JE ČESTO BILA DRUGAČIJA, a geopolitički interesi su često prevladavali nad moralnim principima.

A ŠTO JE SA STRAHOM OD ISLAMIZMA? JE LI TO BIO STVARNI STRAH ZAPADNIH SILA 1992. GODINE NA BALKANU?

ODGOVOR JE – DA, ITEKAKO!

Početak 90-ih godina obilježen je i jačanjem islamskog fundamentalizma u svijetu. Islamska revolucija u Iranu, rat u Afganistanu, pojava Al-Kaide – sve je to budilo strah na Zapadu od novog VALA ISLAMSKOG EKSTREMIZMA i TERORIZMA.

Bosna i Hercegovina, sa svojim muslimanskim stanovništvom i ratnim kaosom, mogla se činiti kao IDEALNO TLO ZA ŠIRENJE ISLAMISTIČKOG UTJECAJA U EUROPI. Pogotovo ako se uzme u obzir islamistička prošlost Alije Izetbegovića i njegova “Islamska deklaracija”.

Zapadne sile su se bojale da bi BiH mogla postati “ISLAMISTIČKA DRŽAVA U SRCUI EUROPE” ili bar snažno uporište islamskog fundamentalizma. To im nikako nije odgovaralo, jer je prijetilo nestabilnosti i potencijalnom terorizmu u Europi.

U TAKVOJ GEOPOLITIČKOJ KLIMI, KAKO SU ZAPADNE SILE VIDJELE HOS I BLAŽA KRALJEVIĆA? JESU LI IH SMATRALE SAVEZNICIMA ILI PRIJETNJOM?

To je KLJUČNO PITANJE za našu istragu! U idućem nastavku ćemo se DETALJNIJE POSVETITI ANALIZI ZAPADNOG STAVA PREMA HOS-u I KRALJEVIĆU u tom kritičnom razdoblju.

Zapadni pogled na HOS i Blaža Kraljevića: Saveznik ili remetilački faktor u složenoj igri moći?

U kaotičnom vrtlogu rata u Bosni i Hercegovini, gdje su se sukobljavali različiti etnički, politički i vojni interesi, Zapadne sile su se nalazile pred iznimno složenim izazovom. Morale su navigirati kroz zamršenu mrežu odnosa i sukoba, pokušavajući ostvariti vlastite geopolitičke ciljeve, a istovremeno održati barem privid stabilnosti i legitimnosti. U tom kontekstu, postavlja se ključno pitanje: kako su Zapadne sile VIDJELE Hrvatske obrambene snage (HOS) i njihovog karizmatičnog zapovjednika Blaža Kraljevića? Jesu li ih smatrale saveznikom ili remetilačkim faktorom u njihovoj složenoj igri moći na Balkanu?

Da bismo razumjeli mogući zapadni stav prema HOS-u i Kraljeviću, moramo se vratiti na ključne elemente zapadne geopolitičke strategije u BiH 1992. godine: stabilnost, kontrola, i obuzdavanje potencijalnih prijetnji – uključujući i strah od islamističkog utjecaja.

HOS – faktor destabilnosti ili konstruktivni partner u zapadnim očima?

Iz perspektive Zapadnih sila, HOS je bio izrazito kompleksan i proturječan fenomen. S jedne strane, HOS je bio hrvatska vojna formacija, borila se protiv srpskog agresora, i zalagala se za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. To se moglo uklopiti u zapadnu retoriku o obrani BiH i suprotstavljanju agresiji. Štoviše, multi-etnički sastav HOS-a (uključujući značajan broj muslimanskih boraca) mogao se vidjeti kao pozitivan primjer zajedništva i suživota, što je također bilo u skladu s deklarativnim zapadnim zalaganjem za multi-etničku BiH.

No, s druge strane, HOS je bio i faktor DESTABILNOSTI iz zapadne perspektive.

• Nekontrolirana vojna sila: HOS je bio vojna formacija IZVAN IZRAVNE KONTROLE HVO-a i HDZ-a. Iako je Blaž Kraljević surađivao s HVO-om, HOS je djelovao relativno autonomno i nije bio podložan disciplini i zapovjednoj strukturi Herceg-Bosne. U kaotičnim ratnim uvjetima, nekontrolirane vojne formacije su uvijek viđene kao PRIJETNJA STABILNOSTI iz perspektive velikih sila. Zapad je želio KANALIZIRATI VOJNE SNAGE U KONTROLIRANE STRUKTURE i spriječiti pojavu “odmetnutih” frakcija koje mogu izmaknuti kontroli i ugroziti šire strateške interese.
• Povezanost s ekstremnim hrvatskim nacionalizmom (preko Parage i HSP-a): HOS je bio vojno krilo Hrvatske stranke prava (HSP) Dobroslava Parage, poznate po svojim ekstremno nacionalističkim stavovima i nepopustljivosti prema bilo kakvim kompromisima. Iako je Blaž Kraljević osobno promicao zajedništvo i bio umjereniji od Parage, POVEZANOST HOS-a S HSP-om JE BUDILA NEPOVJERENJE NA ZAPADU. Zapadne sile su se možda bojali da HOS reprezentira NEPREDVIDIVU I NEKONTROLIRANU HRVATSKU NACIONALISTIČKU OPCIJU koja bi mogla ugroziti njihove planove za stabilizaciju BiH.
• Nepredvidivost i “romantičarski” pristup Blaža Kraljevića: Sam Blaž Kraljević, unatoč svojoj karizmi i popularnosti, mogao se činiti PREVIŠE “ROMANTIČAN” I NEPRAKTIČAN iz perspektive zapadne “realpolitike”. Njegova vizija cjelovite BiH, hrvatsko-muslimanskog bratstva i beskompromisne borbe protiv srpskog agresora mogla se činiti NEDOVOLJNO FLEKSIBILNA I KOMPROMISNA za zapadne diplomate koji su tražili BRZA I PRAKTIČNA RJEŠENJA za bosanski problem. U svijetu geopolitičkih računica, “romantičari” i “idealisti” često se vide kao REMETILAČKI FAKTORI koji kompliciraju stvaranje stabilnog poretka.

Je li Blaž Kraljević bio POUZDAN PARTNER za Zapadne sile?

Osim pitanja stabilnosti, Zapadne sile su se vjerojatno pitale i o POUZDANOSTI Blaža Kraljevića kao partnera. Jesu li mogle računati na njega u ostvarenju svojih ciljeva? Je li on bio čovjek s kojim se može “dogovoriti” i koji će “držati riječ”?

Iz zapadne perspektive, Blaž Kraljević je mogao ostavljati dojam NEPOUZDANOG PARTNERA zbog nekoliko razloga:

• Nepopustljivost i beskompromisnost: Blaž Kraljević i beskompromisna borba za cjelovitu BiH i odbijanje etničke podjele moglo se činiti PRETVRDOGLAVIM I NEFLEKSIBILNIM iz perspektive zapadne diplomacije koja je već počela razmišljati o teritorijalnim kompromisima i etničkoj podjeli BiH kao mogućem rješenju. Zapadne sile su možda preferirale “pragmatičnije” hrvatske lidere poput Mate Bobana i HDZ-a Herceg-Bosne, koji su bili otvoreniji prema pregovorima sa Srbima i podjeli BiH (kao što pokazuju sastanci u Karađorđevu i Grazu). U tom kontekstu, Kraljevićeva nepopustljivost mogla se vidjeti kao PREPREKA ZAPADNIM DIPLOMATSKIM NAPORIMA.
• Multi-etnički sastav HOS-a i mogući muslimanski utjecaj: Iako se multi-etnički sastav HOS-a mogao deklarativno podržavati na Zapadu, U PRAKSI JE MOGAO BUDITI SKEPSU I NEPOVJERENJE. Zapadne sile su se možda bojali da HOS, s velikim brojem muslimanskih boraca, može postati POD UTJECAJEM MUSLIMANSKIH EKSTREMISTA ILI ČAK ISLAMISTIČKIH ELEMENATA. Pogotovo u kontekstu straha od islamizma koji smo ranije analizirali. Ta sumnja se mogla pojačati zbog činjenice da su donacije iz islamskog svijeta počele pritjecati u BiH, a Alija Izetbegović je bio poznat po svojoj islamističkoj prošlosti. U takvom scenariju, HOS je mogao biti viđen kao POTENCIJALNO NEPOUZDAN PARTNER KOJI BI SE MOGAO OKRENUTI PROTIV ZAPADNIH INTERESA.

Mogući ZAPADNI INTERES za slabljenje HOS-a i uklanjanje imena Blaž Kraljević?

Uzimajući u obzir sve navedeno, nameće se pitanje: je li moguće da su Zapadne sile imale SKRIVENI INTERES za slabljenje HOS-a i uklanjanje Blaža Kraljevića? Iako nema direktnih dokaza o ZAPADNOM NALOGU za ubojstvo u Kruševu, NE MOŽEMO ISKLJUČITI MOGUĆNOST DA SU ZAPADNE SILE PREŠUTNO ODOBRAVALE ILI ČAK POSREDNO POTICALE ODREĐENE GRUPE DA UKLONE KRALJEVIĆA KAO “REMETILAČKI FAKTOR”.

Kako je to moguće? Nekoliko scenarija se nameće:

PREŠUTNO ODOBRAVANJE MUSLIMANSKIM KRUGOVIMA:

Zapadne sile su mogle PREŠUTNO “ŽMIRIITI” na eventualni MUSLIMANSKI PLAN ZA UKLANJANJE KRALJEVIĆA, ako su procijenile da je to u skladu s njihovim širim ciljevima stabilizacije BiH. Možda su smatrale da će uklanjanje Kraljevića olakšati poziciju “umjerenijeg” Alije Izetbegovića i njegove SDA kao ključnog pregovarača i aktera u poslijeratnoj BiH, čak i ako je to značilo jačanje muslimanske komponente i potencijalni islamistički utjecaj. U tom scenariju, Zapad nije IZRAVNO NALOŽIO UBOJSTVO, ali je SVJESNO PROPUSIO MOGUĆNOST DA SE ONO DOGODI, jer im je to ODGOVARALO U GEOPOLITIČKIM RAČUNICAMA.

POSREDNO POTICANJE HRVATSKIH KRUGOVA (UNUTAR HVO-a ILI HDZ-a):

Zapadne sile su mogle POSREDNO DATI SIGNAL ODREĐENIM HRVATSKIM KRUGOVIMA DA UKLONE KRALJEVIĆA KAO PREPREKU “STABILNOSTI” I ZAPADNIM PLANOVIMA ZA BiH. Možda su diskretno komunicirali s Mattom Bobanom ili drugim liderima Herceg-Bosne, sugerirajući im da je Blaž Kraljević “PROBLEM KOJI SE MORA RIJEŠITI”. U tom scenariju, Zapad nije IZRAVNO NAREDIO UBOJSTVO TUTI, VEĆ JE STVORIO KLIMU I OKOLNOSTI U KOJIMA SU HRVATSKE STRANE MOGLE PROCIJENITI DA JE UKLANJANJE KRALJEVIĆA U NJIHOVOM INTERESU (UZ PREŠUTNO ODOBRENJE ZAPADA).

TAJNE OPERACIJE ZAPADNIH OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI (MANJE VJEROJATNO, ALI NIJE NEMOGUĆE):

U ekstremnijoj verziji, NE MOŽEMO POTPUNO ISKLJUČITI MOGUĆNOST DA SU ZAPADNE OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE (CIA, BND, MI6, DGSE) BILE IZRAVNO UMIJEŠANE U PLANIRANJE ILI IZVOĐENJE LIKVIDACIJE BLAŽA KRALJEVIĆA. U kaotičnim ratnim uvjetima, obavještajne službe često djeluju u tajnosti i provode “crne operacije” u cilju ostvarenja strateških ciljeva. Iako je ovo najspekulativniji scenarij, NE MOŽEMO GA POTPUNO ODBACITI BEZ DALJNJIH DOKAZA. Možda se u budućnosti pojave deklasificirani dokumenti ili svjedočanstva koja će baciti novo svjetlo na ovu mogućnost.

U idućem nastavku, pokušat ćemo dublje zaroniti u svaki od ovih scenarija i pokušati pronaći INDIREKTNE DOKAZE ILI INDIKACIJE KOJE BI PODUPRLE HIPOTEZU O ZAPADNOJ ULOZI U Kruševu. Tražit ćemo javne izjave, diplomatske note, analize toga vremena, “leakove” informacija i bilo kakve druge tragove koji bi mogli upućivati na skrivene zapadne agende.

Moguće INDIREKTNE INDIKACIJE PREŠUTNOG ODOBRAVANJA ZAPADA MUSLIMANSKIM KRUGOVIMA:

IZOSTANAK OSUDA IZ ZAPADNIH PRIJESTOLNICA NAKON UBOJSTVA KRALJEVIĆA KOJE BI IZRIJEKOM UPIRALE PRSTOM U MUSLIMANSKU STRANU. Istražimo JAVNE IZJAVE ZAPADNIH POLITIČARA I DIPLOMATA IZ TOGA RAZDOBLJA NEPOSREDNO NAKON KRUŠEVA. Jesu li osudili ubojstvo? DA. Jesu li tražili DETALJNU ISTRAGU? Vjerojatno. Ali JESU LI IZRIJEKOM OSUDILI MUSLIMANSKU STRANU ILI IZRAZILI ZABRINUTOST ZBOG MOGUĆE MUSLIMANSKE UMIJEŠANOSTI? Vjerojatno NE. Taj IZOSTANAK IZRAVNE OSUDE bi mogao biti INDIREKTNA INDIKACIJA DA ZAPAD NIJE ŽELIO IZRAVNO KOMPROMITIRATI MUSLIMANSKO VODSTVO U TOM TRENUTKU, možda zato što su ih vidjeli kao važnijeg partnera u dugoročnoj stabilizaciji BiH, čak i ako je to značilo “prelaziti preko” ubojstva hrvatskog lidera.

NAGLASAK ZAPADNIH MEDJA NA HRVATSKOJ ODGOVORNOSTI ZA KRUŠEVO, UZ RELATIVNO ZANEMARIVANJE MOGUĆIH DRUGIH SCENARIJA. Analizirajmo IZVJEŠĆA ZAPADNIH MEDJA O KRUŠEVU IZ TOGA VREMENA I KASNIJE. Jesu li MEDJI JEDNOSTRANO UPIRALI PRSTOM U HRVATSKE REDOVE? Itekako da jesu. Jesu li PROPUSTILI DETALJNIJE ISTRAŽITI MOGUĆNOST MUSLIMANSKE UROTE ILI DRUGIH MEĐUNARODNIH UTJECAJA? Jednostrano medijsko fokusiranje na hrvatsku odgovornost moglo bi biti INDIREKTNA INDIKACIJA DA JE POSTOJAO ODREĐENI “DIPLOMATSKI DOGOVOR” DA SE KRIVNJA PREBACI NA HRVATE i izbjegne kompromitiranje muslimanske strane (ili zapadne uloge).

NEDOSTATAK ZAPADNOG PRITISKA ZA DETALJNU I NEPRISTRANU ISTRAGU UBOJSTVA KRALJEVIĆA KOJA BI UKLJUČIVALA I MUSLIMANSKI FAKTOR. Jesu li Zapadne sile IZVRŠILE PRITISAK NA SARAJEVO DA SE PROVEDE DETALJNA ISTRAGA O MOGUĆOJ UMIJEŠANOSTI MUSLIMANSKIH ELEMENATA U KRUŠEVO? Naravno da nisu, NE. IZOSTANAK TAKVE VRSTE PRITISKA bi mogao biti INDIREKTNA INDIKACIJA DA ZAPAD NIJE ŽELIO OTVARATI TO PITANJE I KOMPROMITIRATI MUSLIMANSKO VODSTVO, možda zato što su imali prešutni dogovor o “prebacivanju krivnje na Hrvate”

Pogledajmo geopolitički kontekst:

• Zapad je želio stabilnost i mir u BiH, pod svaku cijenu. Kaos i sukobi su im bili neprihvatljivi.
• Muslimansko vodstvo, predvođeno Izetbegovićem, u tom trenutku se činilo ključnim partnerom za uspostavu tog mira, čak i ako je to značilo “prelaziti preko” nekih spornih detalja.
• Optuživanje Hrvata za ubojstvo Kraljevića savršeno se uklapalo u narativ o “hrvatskoj agresiji” i “hrvatskom nacionalizmu”, koji je već bio prisutan u zapadnim medijima i diplomatskim krugovima. To je pojednostavljivalo sliku i omogućavalo fokusiranje krivnje na jednu stranu, umjesto složene i potencijalno kompromitirajuće istrage koja bi mogla dovesti do muslimanskih ili čak međunarodnih aktera.
• Prebacivanje krivnje na Hrvate je također ODGOVARALO muslimanskom vodstvu, jer je oslabljivalo HOS, poticalo sukob HVO-HOS i jačalo muslimansku poziciju. Zapad je možda bio spreman “zažmiriti” na tu muslimansku korist, ako je to pridonijelo “stabilnosti” iz njihove perspektive.

Dakle, “prebacivanje krivnje na Hrvate” nije samo slučajnost, već potencijalno DIO ŠIREG GEOPOLITIČKOG PLANA! To je logična posljedica prešutnog odobravanja Zapada muslimanskim krugovima i želje za pojednostavljivanjem slike krivnje u kompleksnom ratnom sukobu.

Da bismo ojačali ovaj argument o “prebacivanju krivnje”, trebamo potražiti konkretne primjere iz tog vremena!

1. Primjere ZAPADNIH MEDIJSKIH IZVJEŠTAJA o Kruševu iz 1992. i kasnije, koji JEDNOSTRANO UPIRU PRSTOM U HRVATE i zanemaruju druge moguće scenarije. Treba pronaći članke, TV priloge ili analize iz relevantnih zapadnih medija (npr. New York Times, BBC, CNN, Le Monde, Frankfurter Allgemeine Zeitung itd.) i vidjeti kako su oni izvještavali o Kruševu.
2. Primjere JAVNIH IZJAVA ZAPADNIH POLITIČARA ILI DIPLOMATA o Kruševu, koji također NAGLAŠAVAJU HRVATSKU ODGOVORNOST, BEZ SPOMINJANJA MOGUĆE MUSLIMANSKE UMIJEŠANOSTI. Tražiti službene izjave, diplomatske note, transkripte konferencija za novinare i slične dokumente iz tog vremena.

Pronlaskom takvih primjera, to će BITI JAK INDIREKTNI DOKAZ koji će PODUPRIJETI NAŠU HIPOTEZU o prešutnom odobravanju Zapada i “prebacivanju krivnje na Hrvate”! Zato je ovaj članak napisan u ovom tonu, kako bi i čitatelji mogli doprinjeti svojom ulogom kao nezavisni istraživači i pomoći u dokazivanju ove hipoteze.

1. Mesićev put do predsjednika uz potporu Parage i HSP-a:

• Dokazana je istina kako je Dobroslav Paraga i njegov HSP (Hrvatska stranka prava) odigrao značajnu ulogu u političkom usponu Stjepana Mesića, posebice u njegovoj predsjedničkoj kandidaturi. Dokaz hinin izvor. U turbulentnim 90-ima, HSP je, iako marginalna stranka u nacionalnim razmjerima, imao specifičnu težinu kao nasljednik povijesnog HSP-a i zagovornik pravaške ideologije, koja je u određenim dijelovima hrvatskog društva imala odjeka, posebno među braniteljskom populacijom i onima koji su se identificirali s nacionalističkim sentimentima.
• Paragina podrška Mesiću bila je taktički važna, jer je mogla privući dio desnog biračkog tijela koje inače ne bi glasalo za Mesića, koji je dolazio iz liberalnijeg političkog spektra (Hrvatska narodna stranka, HNS). Ova neočekivana koalicija ukazivala je na složene političke kalkulacije i pregrupiranja na hrvatskoj političkoj sceni nakon Tuđmanove ere.

2. Mesićeva predaja transkripata i “izdaja nacionalnih interesa”:

• Moja je tvrdnja kako je Mesić “izdao nacionalne interese RH” predajom transkripata Haagu čime se dijeli hrvatsko društvo. Ovo je ključna točka koju treba analizirati iz različitih perspektiva.
• Jedna perspektiva vidi Mesićev čin kao hrabar i nužan korak u suočavanju s prošlošću, uspostavi vladavine prava i distanciranju Hrvatske od ratnih zločina i hipoteke međunarodne izolacije. Prema ovom gledištu, Mesić je djelovao u interesu dugoročne reputacije Hrvatske i njene integracije u međunarodnu zajednicu, vjerujući da je istina i transparentnost preduvjet za ozdravljenje društva i izgradnju povjerenja.
• Druga perspektiva, koju osobno naglašavam, ja vidim Mesićevu predaju transkripata kao čin nacionalne izdaje, nanošenje štete hrvatskim braniteljima i državi, te potencijalno iskrivljavanje povijesne istine u korist političkih protivnika i stranih sila. Prema ovom gledištu, Mesić je možda djelovao pod pritiskom ili u dogovoru s međunarodnim centrima moći, zanemarujući hrvatske nacionalne interese i dopuštajući selektivno procesuiranje i stigmatizaciju hrvatske strane u ratu.
• Istina je vjerojatno negdje u sredini, a motivacija Mesića kompleksna i višeslojna. Važno je razumjeti da je Haški sud (ICTY) bio instrument međunarodne zajednice, uključujući SAD, u uspostavljanju odgovornosti za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Suradnja s Haagom bila je uvjet za međunarodnu legitimaciju i integraciju Hrvatske.

3. Usporedba s američkim djelovanjem i hipotetska sudbina Mesića u SAD-u:

Moje je hipotetsko pitanje o sudbini Mesića u slučaju da se je SAD našao u sličnoj situaciji. Hoću reći da je to uradio poput Mesića recimo bilo koji Američki predsjednik. Kakva bi ga sudbina zadesila.. Pa svi znamo iz raznih primjera da SAD u svojoj vanjskoj politici često daje prioritet zaštiti svojih nacionalnih interesa, ponekad i po cijenu međunarodnog prava i pravde, pogotovo u kontekstu ratova i sukoba. Dokaz: optužbe protiv Juliana Assangea

• Primjerice, SAD se u nekim slučajevima nije podvrgnuo jurisdikciji Međunarodnog kaznenog suda (ICC) i štiti svoje državljane od procesuiranja pred međunarodnim sudovima.
• Međutim, direktna usporedba SAD-a i Hrvatske nije sigurno prema nekima objektivna. SAD je globalna supersila s daleko većim geopolitičkim utjecajem i resursima od Hrvatske. Hrvatska je, kao mala zemlja u osjetljivom geopolitičkom okruženju, imala ograničen manevarski prostor i ovisila je o podršci međunarodne zajednice, uključujući SAD.
• U kontekstu jačanja međunarodnog kaznenog prava nakon Drugog svjetskog rata, i posebice u post-hladnoratovskom periodu, SAD je podržavao uspostavu ICTY-a i načelo odgovornosti za ratne zločine. Iako se SAD ponekad ponašao selektivno u primjeni tih načela, u slučaju bivše Jugoslavije, postojala je konsenzualna međunarodna volja za procesuiranjem ratnih zločina i doprinos Hrvatske tom procesu bio je očekivan, a možda i tražen.

4. Američki interes u primanju Parage i Mesića i objavljivanju informacija:

• Pitanje o američkom interesu u primanju Parage i Mesića, kao i objavljivanju informacija je izuzetno važno i zaslužuje detaljnije istraživanje. Mogući motivi SAD-a mogu biti različiti i višeslojni:
  • Prikupljanje informacija: SAD je uvijek bio zainteresiran za prikupljanje obavještajnih podataka o situaciji u bivšoj Jugoslaviji i ulogama različitih aktera. Paraga, kao jedan od lidera HSP-a i osoba upoznata s događajima u Hrvatskoj i BiH, mogao je biti izvor vrijednih informacija. Isto vrijedi i za Mesića, posebno nakon što je postao predsjednik RH i imao pristup ključnim dokumentima i informacijama.
  • Promicanje tkz. tranzicijske pravde i pomirenja: SAD je formalno bio zainteresiran za promicanje tranzicijske pravde, pomirenja i stabilnosti u regionu bivše Jugoslavije. Podržavanje procesuiranja ratnih zločina, čak i ako se radilo o savezničkim stranama, moglo se vidjeti kao doprinos tom cilju. Objavljivanje transkripata i drugih dokaza moglo je služiti kao sredstvo za suočavanje s prošlošću i sprječavanje ponavljanja sukoba.
  • Geopolitički interesi i balans moći: Ponekad se interesi velikih sila prelamaju i kroz odnose s manjim državama. Moguće je da je SAD imao i specifične geopolitičke interese u odnosu na Hrvatsku i BiH u tom periodu, koji su uključivali i utjecaj na političke procese i balans moći u regionu. U tom kontekstu, angažman s različitim političkim akterima poput Parage i Mesića, kao i djelomično kontrolirano objavljivanje informacija, mogli su biti dio šire strategije.
  • Unutarnjopolitički motivi u SAD: Ne treba isključiti ni moguće unutarnjopolitičke motivacione u SAD. Različite administracije i političke struje u SAD mogle su imati različite poglede na Balkan i različite pristupe vanjskoj politici, što je moglo utjecati i na odnos prema Hrvatskoj i ključnim hrvatskim političarima.

Zaključno, fokusiranje na povezanost Mesića i Parage i njihov odnos s američkim interesima je vrlo plodno područje za daljnju istragu i obvezu Hrvatskih Obavještajnih Agencija i Državnog Odvjetništva.

Otvara se čitav niz pitanja o motivaciji ključnih aktera, geopolitičkom kontekstu i različitim interpretacijama “nacionalnih interesa” u turbulentnim vremenima rata i tranzicije.

Izdaja u sjeni Jadrana: Kako su Paraga i Amerika rušili Tuđmana i otvarali vrata NATO-u?

Hrvatska je u Domovinskom ratu herojski branila svoju neovisnost, no tokom njene obrane suočavala se s novim, podmuklim prijetnjama – unutarnjom izdajom i stranim utjecajem. Jedno od ključnih imena u toj mračnoj epizodi je Dobroslav Paraga, političar čiji je uspon i djelovanje, prema sve više dokaza, bilo orkestrirano i potpomognuto izvana, s ciljem slabljenja suverene Hrvatske i njenog prvog predsjednika, dr. Franje Tuđmana. U ovom članku rasvjetljavamo sumnjivu povezanost Parage s američkim interesima, njegov izdajnički nastup i ciljeve stranih sila, koji su se, čini se, krili iza maske “demokracije” i “tranzicijske pravde”.

Paragina izdaja i predsjedničke ambicije

Dobroslav Paraga, nekadašnji disident i predsjednik HOS-a, nakon osamostaljenja Hrvatske, preuzima vodstvo Hrvatske stranke prava (HSP). Ubrzo postaje glasan kritičar HDZ-a i predsjednika Tuđmana, koristeći nacionalističku retoriku i neosnovane optužbe o izdaji i nedovoljnoj odlučnosti u obrani hrvatskih interesa. Iako je njegov HSP ostajao marginalan na izborima, Paraga je uspio stvoriti medijsku buku i djelovati kao “remetilački faktor” u hrvatskom političkom prostoru.

Važno je naglasiti da je Paraga otvoreno pokazivao predsjedničke ambicije, vjerujući da će narod Hrvatske prepoznati njegov “pravi” put. U tom osobnom i egoističnom cilju, čini se, nije prezirao ni laži ni klevete usmjerene protiv legitimne hrvatske vlasti. Njegovi nastupi, dokumentirani u medijima i kasnijim istraživanjima, obiluju simplifikacijama, demagogijom i prikrivanjem ključnih činjenica, sve u cilju oslabljivanja povjerenja u Tuđmana i njegovu politiku.

Američka potpora i Paragina “cinkanja” u SAD-u

Kao što smo već raspravljali, indikativno je Paragino često putovanje u Sjedinjene Američke Države i njegovi kontakti s američkim dužnosnicima. Dokumentirani su njegovi nastupi u američkim institucijama i medijima gdje je iznosio teške optužbe protiv hrvatske vlade i predsjednika Tuđmana, “cinkajući” vlastitu državu stranim silama.

Postavlja se ključno pitanje: zašto bi Amerika primila Paragu i dala mu platformu za takve napadaje na hrvatsko vodstvo? Moja teza, da je Amerika vidjela Paragu kao instrument za ostvarenje svojih geopolitičkih ciljeva u Hrvatskoj, posebno u kontekstu Jadranskog mora i NATO-a, itekako ima smisla.

Američki interes za Jadran i NATO baze – Kosovo kao presedan

Geopolitički položaj Hrvatske, posebice njen izlaz na Jadransko more, bio je i ostao od strateške važnosti za NATO savez. Nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije, Amerika je jačala svoj utjecaj u regiji i širila NATO na istok. Slučaj Kosova, gdje je nakon NATO intervencije uspostavljena ogromna američka vojna baza “Bondsteel”, pokazuje američki modus operandi u regiji.

Predsjednik Tuđman, sa svojom čvrstom nacionalnom politikom i insistiranjem na hrvatskoj suverenosti, mogao je biti viđen kao prepreka nesmetanom ostvarivanju američkih geopolitičkih ciljeva u Hrvatskoj. Tuđman nije bio spreman “dati Hrvatsku u najam” niti jednoj velesili, preferirajući samostalnu i neovisnu Hrvatsku.

U tom kontekstu, potpora Paragi, koji je bio spreman kritizirati Tuđmana i vladu RH čak i u stranim medijima, mogla je biti dio američke strategije pritiska i destabilizacije hrvatske vlasti. Cilj je mogao biti stvaranje političke klime pogodne za promjenu vlasti i dolazak poslušnijih političara koji bi bili skloniji američkim zahtjevima, uključujući i pitanje Jadrana i NATO-a.

Tuđmanova nepopustljivost i “stradanje” nacionalnog lidera

Vratimo se na moju primjedbu gore vezanu za Paragu. O tome što bi se dogodilo da je američki predsjednik bio u sličnoj situaciji, itekako je na mjestu. Amerika zasigurno ne bi tolerirala “izdajničko” djelovanje vlastitog državljanina koji radi protiv nacionalnih interesa. Posebice u vrijeme rata ili geopolitičkih prelamanja.

Vjerujem kako bi moja spekulacija u takvom slučaju bila STVARNO MOGUĆA jer bi “predsjednik Mesić zasigurno stradao pod nerazjašnjenim okolnostima” možda to jeste ekstremna spekulacija, ali naglašava ključnu razliku u načinu na koji velike sile štite svoje interese u usporedbi s malim državama poput Hrvatske. Pa kako to da Paraga nije ubijen poput Blaža Kraljevića već samo Blaž Kraljević i ljudi njemu istih političkih ideja, recimo kao Ludvig Pavlović, Ante Parađik i ostali …

Tuđmanova nepopustljivost u obrani hrvatske suverenosti i njegova jasna vizija neovisne Hrvatske, možda su ga učinili “problemom” za određene strane centre moći. Je li Paraga bio samo jedan od instrumenata u široj strategiji slabljenja Tuđmanove vlasti i otvaranja vrata stranom utjecaju, ostaje otvoreno pitanje za daljnju istragu.

Povezanost Dobroslava Parage s američkim interesima i njegova izdajnička uloga u kritiziranju hrvatske vlade i predsjednika Tuđmana predstavlja mračnu mrlju u novijoj hrvatskoj povijesti. Moja je hipoteza, da je Paraga djelovao kao instrument stranih sila s ciljem oslabljivanja Hrvatske i njenog nacionalnog vodstva zbog geopolitičkih interesa, uključujući i pitanje Jadrana i NATO-a, i to svakako zaslužuje ozbiljnu pažnju i daljnju istragu pravosudnih organa.

Nužno je nastaviti prikupljati dokumente, transkripte, izjave i druge dokaze koji bi potvrdili ili odbacili ovu hipotezu. Istina o Paraginoj ulozi i potencijalnom stranom utjecaju ključna je za razumijevanje složenih političkih procesa u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata i za upozorenje na opasnosti unutarnje izdaje i gubitka nacionalne suverenosti. # Blaž Kraljević #

Autor: Ivan Vohrić