U svijetu u kojem se granice između prava, sile i politike sve češće brišu, postaje nužno postaviti pitanje stvarne moći zakona.
U ovoj kolumni autor analizira kako američka jurisdikcija funkcionira izvan vlastitih granica, gdje prestaje međunarodno pravo, a gdje počinje realpolitika, te što to znači za pojam suvereniteta i pravde u suvremenom svijetu.
Tekst ne brani režime niti relativizira kriminal, već postavlja temeljno pitanje: što ostaje od prava kada ga prati isključivo moć?
Autor: Ivan Vohrić
Kad američki predsjednik izjavi da će stranom predsjedniku suditi u Sjedinjenim Američkim Državama, razumno pitanje nije političko, nego pravno:
tko mu je dao to pravo, po kojim zakonima i u čije ime?
Na razini međunarodnog prava odgovor je jasan: ne postoji univerzalni zakon koji jednoj državi daje ovlast hapsiti šefove drugih država i suditi im pred vlastitim sudovima. No u stvarnosti, odgovor je daleko neugodniji — jer pokazuje koliki je jaz između prava kakvo učimo i prava kakvo se primjenjuje.
Američki zakon ne vlada svijetom – ali američka moć često vlada
Sjedinjene Američke Države formalno ne provode međunarodnu pravdu, nego vlastite zakone. Američki predsjednik ne djeluje u ime čovječanstva, nego u ime američke države i njezinih interesa. No razlika između SAD-a i većine drugih država nije u zakonima, nego u sposobnosti njihove provedbe izvan vlastitih granica.
Američki pravni sustav već desetljećima počiva na jednoj jednostavnoj, ali presudnoj pretpostavci:
ako je osoba fizički dovedena pred američki sud — sud ima nadležnost, bez obzira na to kako je ta osoba dovedena.
To pravilo, utemeljeno u američkom presedanskom pravu, znači da otmica, kršenje suvereniteta druge države ili povreda međunarodnog prava ne sprječavaju kazneni postupak. Sud se time ne bavi; to se smatra političkim pitanjem izvan sudske nadležnosti.
Drugim riječima: sila prethodi pravu, a pravo se naknadno prilagođava sili.
Imunitet vrijedi – dok ga moć priznaje
Međunarodno pravo poznaje imunitet šefova država. No taj imunitet u praksi vrijedi samo ako ga priznaju najmoćnije države. Onog trenutka kada neka sila politički odluči da određenu vlast više ne smatra legitimnom, njezin čelnik u tom sustavu prestaje biti šef države, a postaje običan optuženik.
To nije sudska, nego politička odluka, ali američki sudovi je u pravilu prihvaćaju. Time se briše granica između vanjske politike i kaznenog progona, a pravni status osobe postaje ovisan o međunarodnim odnosima, ne o pravu.
Droga, Amerika i selektivna jurisdikcija
Američko opravdanje u ovakvim slučajevima često se temelji na tvrdnji da je riječ o kaznenim djelima koja štete američkom narodu, osobito kada je riječ o drogama. Argument glasi: ako se droga proizvodi ili distribuira izvan SAD-a, ali završava na američkom tržištu, tada SAD ima pravo suditi svakome tko je navodno sudjelovao u toj zavjeri.
No ovdje se otvara ozbiljno pitanje učinkovitosti i prioriteta kaznene politike.
Lakše je uhititi predsjednika druge države nego se sustavno obračunati s narko-kartelima unutar vlastitih granica.
Time se odgovornost za duboki društveni problem prebacuje prema van, a složena unutarnja kriza pretvara u međunarodni kazneno-politički spektakl.
Poruka svijetu nije pravna, nego geopolitička
Poruka ovakvih postupaka nije da je uspostavljena univerzalna pravda, nego da nitko nije nedodirljiv ako ga moćna država odluči kazniti. Ne zbog vladavine prava, nego zbog neravnoteže moći.
Međunarodno pravo u teoriji štiti suverenitet država, ali u praksi vrijedi onoliko koliko ga velike sile odluče poštivati. Razlika danas nije u metodi, nego u otvorenosti: ono što se nekad radilo tiho, danas se izgovara javno, jer se računa da nema stvarnog mehanizma koji bi to spriječio.
Zaključak
Ovdje nije riječ o obrani bilo kojeg režima, niti o poricanju kriminala. Riječ je o principu.
Ako jedna država može sama odlučiti:
- koga će proglasiti kriminalcem,
- koga će priznati ili ne priznati kao predsjednika,
- koga će silom dovesti pred svoj sud,
onda to više nije vladavina prava, nego vladavina mogućnosti.
A kad pravo postane funkcija sile, svi postajemo potencijalni optuženici — samo je pitanje koliko smo mali ili koliko smo slabi.
To nije presuda jednom čovjeku, nego presuda poretku u kojem pravo vrijedi samo dok ga prati moć.
Sva prava pridržana © Res Publica Post
About the Author
Da budemo iskreni tu se ne radi samo o kartelu Droge il nekoj maloj Ribi tu se radi o jednom sefu drzavniku i Bosu tog Drogeraskog Kartela a ujedno i jednom predsjedniku Socijalisticke Komunisticke drzave jednom Diktatoru kakav je bio Marsal Tito. Sa moje Tacke gledista potpuno opravdana akcija Americki Trupa i hapsenje Madura.
Mogli bi mi jos navesti neke Aspekte zasto je Tramp napao Venecuelu iz ekonomski na to mislim najveci Naftni rezervi Al Otom potom.