Rat u Ukrajini i događaji u Venezueli otvorili su pitanje koje se više ne može ignorirati: ima li međunarodno pravo još stvarnu snagu ili je postalo tek retorički okvir za opravdavanje sile.
U ovoj kolumni autor analizira kako se međunarodno pravo selektivno primjenjuje, kako dvostruki standardi razgrađuju njegovu univerzalnost i što to znači za svijet u kojem pravo sve češće popušta pred moći.
Tekst ne nudi jednostavne odgovore, ali jasno postavlja granicu između prava i politike — i pita što ostaje kada se ta granica izbriše.
Autor: Ivan Vohrić
Međunarodno pravo između pravila i moći
Rat u Ukrajini i događaji u Venezueli na prvi pogled nemaju mnogo zajedničkog. Jedan je otvoreni oružani sukob na europskom tlu, drugi kombinacija vojne sile, političkog pritiska i kaznenog progona u Latinskoj Americi. No ispod površine dijele istu, zabrinjavajuću činjenicu: međunarodno pravo u oba slučaja pokazuje se slabijim od moći onih koji odlučuju.
Pitanje više nije krši li se međunarodno pravo — to je očito. Pravo pitanje glasi: ima li ono još ikakvu stvarnu snagu ili je postalo samo jezik kojim se opravdavaju već donesene odluke?
Pravo kao pravilo ili kao iznimka
Nakon Drugog svjetskog rata međunarodni poredak počivao je na nekoliko temeljnih načela: zabrani uporabe sile, poštivanju suvereniteta država i rješavanju sporova mirnim putem. Ta pravila nisu bila savršena, ali su imala jednu ključnu svrhu — spriječiti da sila postane normalno sredstvo politike.
Ukrajina je pokazala kako ta pravila mogu biti otvoreno pogažena. Venezuela, s druge strane, pokazuje kako se ista pravila mogu zaobići, reinterpretirati ili selektivno primijeniti. Razlika je u metodi, ne u rezultatu.
U oba slučaja pravo se ne primjenjuje kao obvezujući okvir, nego kao opcija — koristi se kada odgovara, zanemaruje kada smeta.
Dvostruka mjerila i kraj univerzalnosti
Jedan od najvećih problema današnjeg međunarodnog prava nije to što se krši, nego tko ga krši i tko za to snosi posljedice. Male i slabe države podliježu sankcijama, presudama i političkoj izolaciji. Velike sile podliježu — raspravama, osudama i priopćenjima.
Time se gubi univerzalnost prava. Ono prestaje biti skup pravila za sve i postaje instrument moći, prilagođen interesima onih koji ga tumače.
U takvom sustavu nije presudno što piše u konvencijama, nego tko ima snagu nametnuti svoje tumačenje.
Od pravnog poretka do političkog narativa
Još opasnija promjena događa se u javnom prostoru. Kršenje prava sve se češće ne opravdava nužnošću, nego moralom: netko je “dovoljno loš”, “dovoljno opasan” ili “dovoljno nelegitiman” da mu se prava mogu suspendirati.
No pravo upravo postoji zbog toga da ne ovisi o moralnoj procjeni trenutka. Onog časa kad prihvatimo logiku da netko “ne zaslužuje” pravo, otvorili smo vrata poretku u kojem nema zaštite ni za koga — jer kriterij više nije zakon, nego moć i emocija.
Europa između prava i nemoći
Europska unija u tom procesu igra osobitu ulogu. Rječnik prava, vrijednosti i međunarodnih normi koristi se obilato, ali bez stvarne sposobnosti provedbe. Rezultat je paradoks: Europa je najglasniji zagovornik prava, ali rijetko njegov stvarni jamac.
To dodatno slabi vjerodostojnost međunarodnog poretka. Pravo bez moći postaje deklaracija, a moć bez prava — prijetnja.
Što nam ostaje?
Ako međunarodno pravo vrijedi samo kada se poklapa s interesima najjačih, tada ono više nije sustav pravila, nego retorički alat. Takav poredak ne sprječava sukobe — on ih odgađa i legitimizira.
Ukrajina i Venezuela nisu iznimke. One su upozorenja. Pokazuju svijet u kojem se pravila ne ukidaju formalno, nego se isprazne iznutra.
Zaključak
Međunarodno pravo danas ne nestaje naglo. Ono se troši.
Troši se selektivnom primjenom, dvostrukim mjerilima i pretvaranjem prava u politički argument.
Ako se taj proces nastavi, pitanje više neće biti tko je u pravu, nego tko je dovoljno jak da svoje kršenje prava proglasi nužnim, moralnim ili neizbježnim.
A to je svijet u kojem pravo više ne štiti slabije — nego služi jačima.
Sva prva pridržana © Res Publica Post
About the Author
