U suvremenim krizama presudno više nije samo ono što se događa, nego način na koji se to objašnjava i prikazuje javnosti. Mediji pritom sve češće ne djeluju samo kao posrednici informacija, nego kao ključni mehanizam legitimiranja političkih odluka.
U ovoj kolumni autor analizira kako se kroz jezik, selekciju vijesti i ponavljanje narativa proizvodi društveni pristanak, zašto se izvanredno počinje doživljavati kao normalno i kako nestaje prostor za kritičko mišljenje.
Tekst je nastavak serijala koji razotkriva odnose moći između prava, sile, ekonomije, institucija – i sada, medija.
Autor: Ivan Vohrić
U suvremenim sukobima i krizama rijetko je presudno samo ono što se događa na terenu. Jednako važno, a često i presudnije, jest kako se ti događaji tumače, objašnjavaju i emocionalno pakiraju javnosti. U tom prostoru mediji više nisu samo posrednici informacija, nego ključni akteri u oblikovanju društvenog pristanka.
Ova kolumna ne polazi od teze da su svi mediji “lažljivi” niti da postoji jedna centralna zavjera. Polazi od jednostavne činjenice: mediji djeluju unutar struktura moći, interesa i ograničenja, a to neizbježno utječe na način na koji se stvarnost prikazuje.
Od informiranja do usmjeravanja pažnje
Moderna propaganda rijetko funkcionira kroz otvorene laži. Ona funkcionira kroz selekciju:
– što je vijest, a što nije,
– što je u naslovu, a što u fusnoti,
– tko govori, a tko se prešućuje.
Tako se javnost ne uvjerava nužno da nešto misli, nego se usmjerava da o nečemu uopće ne razmišlja. Kada se određeni okvir stalno ponavlja, on postaje normalan, čak i kad opisuje izvanredno stanje.
Jezik kao alat normalizacije
Riječi nisu neutralne. “Intervencija” zvuči prihvatljivije od “napada”. “Stabilizacija” zvuči plemenitije od “prisile”. “Kolateralna šteta” uklanja ljudsko lice s civilnih žrtava.
Kada se takav jezik ustali u medijskom prostoru, on otupi moralni refleks društva. Ne zato što su ljudi zli, nego zato što su naviknuti. A navika je najjači saveznik svake moći.
Selektivna empatija i hijerarhija patnje
Jedan od najuočljivijih fenomena suvremenog medijskog prostora jest selektivna empatija. Neke žrtve dobivaju lice, ime i priču. Druge ostaju brojke ili statistika. Time se ne relativizira patnja, nego se stvara hijerarhija vrijednosti ljudskog života.
Takva hijerarhija ne proizlazi iz etike, nego iz geopolitičkog konteksta. I upravo zato je opasna.
Proizvodnja pristanka bez prisile
U demokratskim društvima moć se rijetko nameće silom iznutra. Ona se legitimira pristankom. Taj pristanak ne mora biti oduševljen; dovoljno je da bude pasivan.
Kada se javnost umori, zbuni ili uvjeri da “nema alternative”, odluke koje bi u drugim okolnostima izazvale snažan otpor prolaze gotovo nezapaženo. To nije rezultat jedne redakcije ili jednog urednika, nego strukturne dinamike u kojoj mediji, politika i ekonomija međusobno ovise.
Društvene mreže: pluralizam ili ubrzivač buke?
Društvene mreže često se predstavljaju kao korektiv mainstream medija. U praksi, one često djeluju kao pojačivači emocija i polarizacije, gdje se složene teme svode na kratke poruke, etikete i moralne osude.
Rezultat nije više informacija, nego manje razumijevanja. Buka zamjenjuje raspravu, a reakcija zamjenjuje promišljanje.
Gdje je izlaz?
Izlaz nije u nepovjerenju prema svemu, nego u kritičkoj pismenosti. U sposobnosti da se:
razlikuje vijest od interpretacije,
prepozna jezik koji normalizira nasilje,
i postavi pitanje: što ovdje nedostaje?
Mediji nisu neprijatelji demokracije. Ali bez kritičke publike, oni lako postaju alat stabilizacije postojećih odnosa moći, umjesto prostora javnog razuma.
Zaključak
Najveća pobjeda propagande nije u tome da nas uvjeri u laž, nego da nas navikne na stvarnost koju više ne propitujemo. Kada se izvanredno počne doživljavati kao normalno, a kršenje pravila kao nužnost, tada problem više nije u informacijama — nego u odsustvu otpora misli.
U svijetu u kojem institucije slabe, a sila jača, kritičko razmišljanje postaje posljednja linija obrane. Ne protiv medija, nego protiv pretvaranja čovjeka u pasivnog promatrača vlastite stvarnosti.
Sva prava pridržana © Res Publica Post
About the Author
