Šešelj Leskovac Vujanović — tri imena koja se u jednom haškom isječku i jednom TV insertu spajaju u priču o političkom kadroviranju i “normalizaciji” nakon rata.
Autor: Ivan Vohrić
U jednoj rečenici haškog transkripta stane cijeli mehanizam poratne “normalizacije”: tko je koga politički pogurao, kada, i kako se kasnije pred kamerama pere biografija.
U video-kompilaciji koju donosimo. Najprije se čuje Vojislav Šešelj u sudnici u Haagu. Odmah zatim slijedi insert s HRT1 (2007.) u kojem Mislav Bago sučeljava Radu Leskovca s njegovim političkim putem. “Od Šešeljevca do mirotvorca”.
Šešelj Leskovac Vujanović u Haagu: “Učlanio ga je Rade Leskovac… 1993. godine”
U prvom dijelu snimke Šešelj govori o Stanku Vujanoviću i iznosi tvrdnju koja direktno veže Vujanovića i Leskovca:
“Jedan od optuženih, koji se zove Stanko Vujanović, postao je član Srpske radikalne stranke naknadno. Ali tek 1993. godine. Učlanio ga je Rade Leskovac, tadašnji predsjednik Srpske radikalne stranke za Republiku Srpsku Krajinu. Kandidovao ga je na prvim parlamentarnim izborima… i Stanko Vujanović je ubedljivo pobedio i postao narodni poslanik.” [ Predmet br. IT-03-67-PT 6 ]
Šešelj zatim dodaje ogradu (tipičnu “pravnu” ogradu u govoru):
“Ja ne znam da li je on učestvovao u strijeljanjima ili ne — to će pokazati presuda … Ali u vrijeme oslobađanja Vukovara… on nije bio član Srpske radikalne stranke…”
Poanta ovog dijela nije u tome da Šešelj “dokazuje” krivnju ili nevinost (to radi sud). Nego da sam izgovara političku genealogiju: Vujanović – Leskovac – stranka – kandidatura – mandat. To je javno relevantno jer pokazuje kako se nakon rata gradi politička legitimacija. Bez obzira na reputacijski teret imena koja kruže oko najtežih epizoda.
HRT1 (2007.): Bago Leskovcu u lice — “Od Šešeljevca do mirotvorca”
Odmah nakon haškog dijela dolazi televizijski insert koji je, politički gledano, još zanimljiviji: jer pokazuje kako isti akter ulazi u hrvatski medijski prostor.
Mislav Bago postavlja pitanje koje udara u srž:
“Daleko ste iz politike… hoćete li na izbore… koga ćete predstavljati s obzirom na vaš politički put: od Šešeljevca — do mirotvorca?”
Leskovac odgovara retorikom relativizacije (“i drugi su svašta radili pa su danas normalni”), a zatim izgovara rečenicu koja skida masku svake naknadne “mirotvorne” etikete:
“Zašto bi sad meni zamjerali ako sam ja ’91 bio na onoj strani koja mi je pripadala, i na koju bih opet otišao kad bi se ponovilo? Ne daj Bože tako nešto.”
To nije lapsus. To je otvoreno priznanje kontinuiteta pripadnosti, bez moralne distance prema 1991.
Što ova kombinacija (Haag + HRT) govori javnosti?
Ovdje nije riječ o “teoriji”, nego o dvije snimke koje se nadopunjuju:
- U Haagu se eksplicitno imenuje veza: Leskovac kao čovjek koji je Vujanovića učlanio i kandidirao (1993.).
- Na HRT-u isti Leskovac dobiva okvir da se predstavi kao “mirotvorac”, ali istodobno kaže da bi opet bio na istoj strani kao 1991.
Zato je ova montaža moćna: ona pokazuje kako se političke biografije prepakiraju, a zatim kroz medije plasiraju kao “normalne”, dok sadržaj ostaje isti.
Gdje su bile službe i analiza?
Ovakve rečenice nisu “trač”, nego materijal za sigurnosnu i političku procjenu. Haška suđenja nisu bila samo kazneni postupci. Nego i javno mjesto na kojem akteri sami izgovaraju mrežu veza, kadroviranja i političkog pokroviteljstva. Ako je u transkriptu izgovoreno tko je koga učlanio, kandidirao i legitimirao nakon rata. Opravdano je pitanje: tko je to u Hrvatskoj sustavno pratio, bilježio i analizirao — i zašto javnost o tome gotovo ništa ne zna?
Zaključak
Ovo nije sudska presuda i ne glumi presudu. Ovo je nešto drugo: trag političke odgovornosti u izgovorenim riječima.
Kad netko u Haagu kaže “učlanio ga je Rade Leskovac” i “kandidovao ga je”, a isti taj Leskovac pred hrvatskom publikom kaže da bi 1991. opet izabrao istu stranu — javnost ima pravo postaviti jedno jednostavno pitanje:
Ako je “mirotvorac” onaj koji bi se na isto vratio — što onda uopće znači ta riječ?
Završna napomena za čitatelje (posebno za publiku iz Srbije)
Zbog sve većeg broja čitatelja iz Srbije, važno je naglasiti: ovdje se ne radi o kolektivnoj krivnji niti o generalizacijama. Nego o odgovornosti konkretnih ljudi i o političkim narativima koji se desetljećima recikliraju. Mehanizam je poznat: održavanje osjećaja ugroženosti i stalna mobilizacija protiv “drugih” često služe kao zamjena za rezultate u ekonomiji, pravosuđu, demografiji i borbi protiv korupcije. U tom okviru i priče o navodnoj trajnoj obespravljenosti Srba u Hrvatskoj nerijetko funkcioniraju kao politički alat — pogodan za dizanje tenzija i kao alibi za sve unutarnje promašaje.
I baš zato su ovakvi arhivski isječci važni: jer pokazuju kako se “priče” grade. Kako se biografije prepakiraju i kako propaganda živi od selektivnog pamćenja.
Možda želite želite pročitati – Cijena manipulacije: Samouništavajuća putanja srpskih politika i patnja naroda
Urednička napomena
Ovaj tekst temelji se na dva video-isječka: (1) dijelu haškog postupka u kojem se izgovaraju navodi o političkoj vezi Rade Leskovac – Stanko Vujanović te (2) TV nastupu na HRT1 (2007.) u kojem Mislav Bago postavlja pitanje o Leskovčevu političkom putu. Tekst ne zamjenjuje sudske presude niti ih tumači, nego javnosti donosi doslovno izgovorene tvrdnje kao dokument vremena. Pozivamo čitatelje da raspravljaju na temelju činjenica, uz poštovanje prema žrtvama i bez generalizacija prema bilo kojem narodu.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić za Res Publica Post
Šešelj Leskovac Vujanović: Haag i HRT (Bago) u istom videu pokazuju političku vezu, kadroviranje i kasnije “mirotvorne” priče. [ Link na video ]
About the Author
