Gdje prestaje angažman, a počinje zlouporaba struke
Pitanje odgovornost javnih intelektualaca u političkoj raspravi postaje posebno važno u trenutku kada se ustavni i pravni pojmovi koriste izvan svog stvarnog značenja.
U demokratskom društvu javni intelektualci imaju važnu ulogu. Njihovo znanje, iskustvo i stručni autoritet trebali bi doprinositi razjašnjavanju složenih tema, osobito kada je riječ o pravu, ustavnom poretku i funkcioniranju države. Upravo zato od njih se očekuje viši standard odgovornosti nego od političkih aktera.
Autor: Ivan Vohrić
Problem nastaje u trenutku kada se stručna terminologija počne koristiti kao produžetak političke borbe, a ustavnopravni pojmovi interpretirati selektivno, ovisno o tome kome u danom trenutku idu u prilog.
Stručnjak nije isto što i političar
Političar ima legitiman prostor za retoriku, pojednostavljivanje i političko pozicioniranje. Stručnjak nema. Njegov autoritet ne proizlazi iz izborne volje, nego iz znanja i dosljednosti u tumačenju normi.
Kada se netko u javnosti predstavlja kao:
- znanstvenik
- stručnjak
- nestranački savjetnik
tada se od njega očekuje da:
- jasno razlikuje pravnu normu od političkog stava
- tumači Ustav u cjelini, a ne selektivno
- izbjegava analogije koje zamagljuju pravni sadržaj
Upravo se ovdje jasno vidi zašto je odgovornost javnih intelektualaca veća od odgovornosti političkih aktera.
U suprotnom, stručni autoritet se pretvara u argument iz autoriteta, a ne iz prava.
Nestranački status nije jamstvo objektivnosti
Česta obrana u javnim polemikama glasi: „Nisam član stranke.“
To može biti točno, ali nije pravni argument.
Nestranački status ne znači automatski:
- neutralnost
- objektivnost
- ispravnost tumačenja
Jedino mjerilo ostaje: je li izneseno tumačenje u skladu s tekstom Ustava, njegovim duhom i ustavnom praksom.
Ako nije, tada biografija, akademske titule i savjetničke uloge ne mogu zamijeniti manjak pravne utemeljenosti.
Opasnost od rastezanja ustavnih pojmova
Posebno je problematično kada se:
- političko neslaganje proglašava „ustavnom krizom“
- svaka odluka izvršne vlasti tumači kao „rušenje Ustava“
- javni prostor izjednačava s privatnim vlasništvom
- lokalna samouprava prikazuje kao suveren nad državom
Takva tumačenja ne jačaju vladavinu prava, nego je relativiziraju. Ako je sve „kršenje Ustava“, onda na kraju – ništa nije.
Ustav prestaje biti precizan pravni dokument i postaje retoričko oružje.
Angažirani znanstvenik – ali gdje su granice?
Koncept „angažiranog znanstvenika“ sam po sebi nije problematičan. Naprotiv, društvu su potrebni stručnjaci koji žele sudjelovati u javnoj raspravi i reformama. No angažman ne znači:
- prilagodbu pravnog tumačenja političkom cilju
- zanemarivanje ustavnih granica
- dramatizaciju radi javnog efekta
Reforme se ne grade na pogrešnim interpretacijama, nego na točnom razumijevanju postojećeg poretka.
Zašto je ovo važno
Kad javni intelektualci pogrešno ili tendenciozno tumače Ustav:
- zbunjuju javnost
- narušavaju povjerenje u pravo
- daju političarima alibi za daljnju manipulaciju
Građani tada više ne znaju:
- što je stvarna ustavna povreda
- a što politička borba
- tko govori kao stručnjak, a tko kao akter
A to je najopasniji ishod.
Zaključak
Javna rasprava treba stručnjake.
Ali još više treba odgovorne stručnjake.
Intelektualac koji drži do sebe i do vlastitog obraza ne tumači Ustav prema političkoj potrebi trenutka, nego prema njegovu tekstu, smislu i praksi. Sve drugo nije angažman, nego instrumentalizacija struke.
A upravo od toga bi oni koji najglasnije govore o vladavini prava trebali prvi zazirati.
Odgovornost javnih intelektualaca bez jasnog shvaćanja te odgovornosti znači da javna rasprava gubi vjerodostojnost, a pravo se pretvara u sredstvo političke manipulacije.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić za Res Publica Post
About the Author
