Što nam slučaj Berak govori o sudu – a što o MUP-u
Autor: Ivan Vohrić
Vijest da je Visoki kazneni sud ukinuo prvostupanjsku presudu bivšem policijskom službeniku Marku Smažilu u slučaju smrti studentice Mihaele Berak ponovno je zapalila društvene mreže.
Za dio javnosti to je bio trenutni zaključak: “opet su se izvukli”, “sustav štiti svoje”, “pravda ne vrijedi jednako za sve”.
No pravo i percepcija nisu isto.
A upravo ta razlika objašnjava zašto ovakvi procesni obrati dodatno razaraju povjerenje u institucije.
Ovaj tekst nije presuda i nije poziv na linč.
Ovo je analiza: zašto ovakve odluke ruše povjerenje u MUP kao sustav – ali ne moraju rušiti povjerenje u policajca kao čovjeka na terenu.
Slučaj Berak, što se zapravo dogodilo – i što to ne znači
Visoki kazneni sud učinio je tri stvari:
- ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Osijeku
- vratio predmet na ponovno suđenje
- produljio istražni zatvor okrivljeniku
To su procesne činjenice. I one znače sljedeće:
- ukidanje presude nije oslobađanje
- novo suđenje nije brisanje postupka, nego ispravljanje uočenih propusta
- produljenje pritvora pokazuje da sud i dalje smatra kako postoje zakonski razlozi za zadržavanje okrivljenika
Drugim riječima: sud nije rekao “nije kriv”, nego “ovako se ne može presuditi”.
Problem nastaje kad se te pravne činjenice sudare s osjećajem javnosti da se istina stalno pomiče, razvodnjava i preoblikuje.
Nepovjerenje nije počelo padom presude
Slučaj Berak ne opterećuje javnost zbog jedne sudske odluke.
Opterećuje je zbog početka.
U ranoj fazi u javnosti su se pojavljivali okviri poput:
- nesretnog slučaja
- nehajnog postupanja
- okolnosti koje ne upućuju na namjeru
Takvi okviri u kaznenom pravu nisu bezazleni.
Oni određuju:
- smjer istrage
- vrstu forenzičkih radnji
- način prikupljanja dokaza
- kasniju pravnu kvalifikaciju
Ako se događaj od početka promatra kao “nesretan slučaj”, sustav ne postupa isto kao kod sumnje na ubojstvo.
Zato dio javnosti današnje ukidanje presude ne doživljava kao pravni korektiv, nego kao potvrdu ranijih sumnji – čak i kad to pravno nije točno.
Forenzika ne nastaje naknadno
Ovdje dolazimo do ključnog pitanja koje se ne može izbjeći:
Kako je moguće da se kaznene kvalifikacije mijenjaju više puta ako je forenzička obrada provedena?
Kaznena prijava ne temelji se na dojmu, nego na dokazima:
- balističkim nalazima
- tragovima barutnih čestica
- položaju tijela
- smjeru i udaljenosti ispaljenja
- izjavama svjedoka
- rekonstrukciji događaja
I zato se nameće jednostavna dilema:
- ili su dokazi od početka upućivali na teže kazneno djelo
- ili nisu
Ako jesu – legitimno je pitati zašto je javnosti prezentiran blaži okvir.
Ako nisu – legitimno je pitati kako su se kasnije “pojavili”.
To nisu optužbe.
To su profesionalna pitanja.
Obrana, HRT i krivi zaključci za slučaj Berak
U medijskim prilozima, uključujući HRT, isticalo se da je obrana tražila blažu kvalifikaciju djela te da je presuda ukinuta.
To treba jasno reći:
traženje blaže kvalifikacije je legitimna i normalna uloga obrane.
Problem ne leži u obrani, nego u dojmu da sustav:
- ne primjenjuje iste kriterije na sve
- u nekim slučajevima reagira brzo i strogo, a u drugima oprezno i sporo
- mijenja ton ovisno o tome tko je osumnjičenik
Tu puca povjerenje.
MUP, ministar i granica odgovornosti
Sud ima jednu zadaću: suditi.
MUP i politički vrh imaju drugu: štititi povjerenje javnosti.
Zdrava granica je jasna:
- MUP smije reći da je postupao po zakonu
- MUP ne smije komunicirati kao da je postupak završen dok još traje
Svaki put kada se ta granica prijeđe, javnost ne vidi pravnu državu, nego PR.
Upravo zato se ovaj slučaj u javnosti povezuje s drugim primjerima gdje je narativ “zatvoren” prerano, a stvarnost ga kasnije demantira.
Tri pitanja koja ne presuđuju – ali traže standard
Ako želimo ozbiljnu raspravu, pitanja moraju biti jasna:
Standard komunikacije
Zašto institucije u osjetljivim slučajevima komuniciraju kasno, šturo ili kontradiktorno?
Standard odgovornosti
Tko snosi odgovornost za rane pogrešne okvire koji dugoročno uništavaju povjerenje?
Standard jednakosti
Kako uvjeriti građane da su kriteriji isti za sve kad u praksi vide različite brzine i različite narative?
Ta pitanja ne ruše sustav.
Ignoriranje tih pitanja – ruši.
Zaključno: povjerenje se ne vraća presudom
Što nam slučaj Berak govori o povjerenju u institucije ?
Ukidanje presude u slučaju Berak nije razlog ni za euforiju ni za linč.
To je podsjetnik na jednu jednostavnu istinu:
kada institucije godinama njeguju stil “mi znamo – vi šutite”, svaka procesna odluka postaje politička bomba.
U toj bombi najčešće stradaju oni koji to najmanje zaslužuju:
obični policajci i obitelji žrtava.
Ako želimo da građani razlikuju policiju od MUP-a kao sustava,
institucije moraju prestati raditi sve da ih više ne mogu razlikovati.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić za Res Publica Post
Vezano za ovaj članak možete pročitati
Kad sustav gubi kompas: Zašto slučajevi Oršuš, Berak, Križan i Zrno razaraju povjerenje u MUP – a ne u policiju
About the Author
