Kako je hrvatski iseljenik, poduzetnik i organizator iz Kanade postao jedan od ključnih ljudi u stvaranju i obrani hrvatske države
Postoje ljudi koje povijest ne nosi na ramenima pompe, nego na leđima šutnje. Ne dolaze iz udobnih salona, ne odrastaju u sigurnosti sustava, ne hrane se povlasticama režima, nego iz rana, gubitaka i unutarnje obveze da jednoga dana nešto vrate svome narodu. Gojko Šušak bio je upravo takav čovjek.
Rođen 1945. u Širokom Brijegu, iz obitelji obilježene ratnom tragedijom i poratnim komunističkim nasiljem, otišao je 1968. iz Jugoslavije kako bi izbjegao JNA i stalni pritisak režima. Nakon šest mjeseci u austrijskom Frohnleitenu stigao je u Kanadu, u Ottawu, gdje nije dočekan kao ministar ni kao moćnik, nego kao iseljenik koji mora početi od početka. Studirao je na Algonquin Collegeu, radio, napredovao, pokretao poslove i izgradio život vlastitim rukama. To nije bila biografija privilegiranog čovjeka, nego čovjeka koji je znao što znači krenuti od dna.
Gojko Šušak u Kanadi – od emigranta do uspješnog poduzetnika
I tu već pada prva velika laž o Gojku Šušku. Njega se često pokušavalo svesti na podrugljivu etiketu “pizza mana”, kao da poduzetnički uspjeh čovjeka diskvalificira za državničku ulogu. A istina je upravo suprotna: Šušak je u Kanadi pokazao ono što mnogi njegovi klevetnici nikada nisu imali – radnu disciplinu, organizacijsku sposobnost, poduzetničku hrabrost i odgovornost prema obitelji.
U Ottawi je od običnog rada došao do privatnog poduzetništva, osnovao tvrtke poput Susak Enterprises Ltd. i GG Decor and Interior Design, vodio vlastitu pizzeriju “Top Pizza”, zasnovao obitelj s Đurđom Gojmerac i stvorio egzistenciju bez ičije političke milosti. U tome nema ničega sramotnog. Naprotiv: u malim narodima koji su često predugo živjeli od poslušnosti, takvi ljudi su dragocjeni jer znaju kako izgleda odgovornost bez zaštitne mreže.
Gojko Šušak – čovjek koji svoj uspjeh nije zadržao za sebe
No još je važnije ono što je učinio sa svojim uspjehom. Nije se zatvorio u privatni komfor. Nije rekao: “Spasio sam sebe, ostalo me se ne tiče.” U Kanadi je postao jedan od stupova hrvatske zajednice. Dostupni izvori navode da je bio na čelu Hrvatske škole u Ottawi, sudjelovao u radu hrvatskih iseljeničkih školskih struktura, pomagao okupljanje zajednice oko crkvenih, kulturnih i obrazovnih aktivnosti, suosnovao nogometni klub Jadran, te bio među ljudima koji su hrvatsko ime čuvali ne galamom, nego ustanovama.
Posebno je važno da je bio osnivač i prvi predsjednik Zaklade za hrvatske studije, koja je pomogla uspostavi katedre hrvatskog jezika i kulture na Sveučilištu Waterloo, te inicijator i prvi predsjednik Hrvatsko-kanadske kulturne federacije 1989.–1990. godine. To je golema stvar: čovjek koji je kasnije vodio obranu države, prije toga je pomagao graditi njezin jezik, kulturu i identitet u iseljeništvu.
Gojko Šušak prije politike – graditelj hrvatske ideje u iseljeništvu
Zato je pogrešno gledati Šuška samo kroz 1990-e. Njegova priča nije počela u ministarstvu. Počela je mnogo ranije, u vjernosti hrvatskoj ideji onda kada ta ideja nije donosila moć, nego nadzor, sumnju i rizik.
U Kanadi je bio povezan s franjevačkom misijom u Norvalu, s ljudima koji su znali da narod bez jezika, škole i kulturne samosvijesti prije ili poslije postaje samo broj u tuđim statističkim tablicama. Šušak je pripadao onom naraštaju iseljenika koji nije pristao da hrvatsko ime ostane samo privatna nostalgija. Radio je na tome da ono postane živa zajednica, organizirana i obrazovana zajednica, zajednica sposobna jednoga dana pomoći domovini kad joj bude najteže.
Susret s Tuđmanom i začetak političkog preokreta
Politički trenutak koji je sve promijenio dogodio se 1987. godine, kada je Franjo Tuđman prvi put posjetio hrvatske zajednice u Sjevernoj Americi. Šušak ga nije dočekao kao folklornu zvijezdu, nego kao čovjeka oko kojega se može okupiti raspršena hrvatska energija.
U Ottawi je organizirao prvo predavanje, zajedno s Antom Beljom i fra Ljubom Krasićem radio na prijevodu Bespuća povijesne zbiljnosti na engleski, a 1988. pomogao organizirati turneju od jedanaest Tuđmanovih predavanja po SAD-u i Kanadi. U njegovu domu u Ottawi oblikovala se i tzv. Norvalska skupina, krug ljudi koji nije sanjao Hrvatsku kao frazu, nego ju je pokušavao misliti kao političku stvarnost. Tu je Šušak pokazao ono po čemu će kasnije ostati prepoznatljiv: nije bio čovjek prazne rečenice, nego čovjek povezivanja, povjerenja i izvršenja.
Povratak u domovinu nije bio izbor udobnosti, nego odgovornosti
Kad je 1990. došao poziv domovine, Šušak nije ostao u sigurnoj Kanadi. Vratio se u Hrvatsku. To je jedna od onih činjenica koje se danas olako preskaču, a trebale bi izazvati barem trunku poštovanja i kod političkih protivnika. Lako je biti hrabar na sigurnoj udaljenosti. Lako je suditi iz tuđeg mira. Šušak je ostavio uređeni život i vratio se u zemlju koja je ulazila u oluju.
Već 1990. bio je ministar iseljeništva, a od 1991. do smrti 1998. ministar obrane Republike Hrvatske. Upravo na toj dužnosti postao je jedan od ključnih ljudi u ustrojavanju, jačanju i pobjedničkom vođenju Hrvatske vojske.
Zašto je nepravedno svoditi ga na propagandne etikete
Naravno, o velikim ljudima i velikim ratovima uvijek će postojati sporovi, prijepori i političke interpretacije. Ali postoji granica ispod koje ozbiljno društvo ne bi smjelo pasti. A ta granica je kleveta.
Nije pošteno Gojka Šuška svoditi na propagandne etikete, na podrugljive nadimke ili na karikaturu čovjeka bez sadržaja. Čovjek koji je u emigraciji gradio škole, kulturne ustanove i mrežu potpore domovini, a zatim se vratio pomoći u obrani države, zaslužuje da ga se vrednuje u punini njegove biografije. Ne traži povijesna istina da se o njemu govori bez ijednog pitanja; traži samo da se o njemu ne govori lažno, plitko i zlonamjerno.
Povijest traži poštenje, a ne navijačku sliku
A onda ostaje ono najvažnije: pitanje ljudske mjere. Tko je zapravo bio Gojko Šušak?
Bio je čovjek koji je znao što znači ostati bez oca i brata u poratnom mraku. Bio je iseljenik koji je naučio kako se život gradi radom. Bio je Hrvat koji nije zaboravio svoj narod kad je uspio. Bio je organizator koji je prije puške razumio važnost škole, jezika, kulturne mreže i zajedništva. Bio je povratnik koji nije došao po počast, nego u opasnost. I bio je ministar obrane čije je djelo, sviđalo se to nekome ili ne, utkano u samu činjenicu da Hrvatska danas postoji kao obranjena i međunarodno afirmirana država.
Narod bez pamćenja lako ostaje bez obrane
Zato Gojko Šušak nije tema samo za obljetnice i političke prepirke. On je ogledalo naše sposobnosti da budemo pošteni prema vlastitoj povijesti. Narod koji dopusti da mu najvažnije ljude opisuju isključivo njihovi protivnici, taj narod s vremenom ostaje bez jezika za zahvalnost, bez osjećaja za žrtvu i bez pamćenja o cijeni slobode. A narod bez pamćenja lako postaje narod bez obrane.
Gojka Šuška zato ne treba pretvarati u mit bez sjene, ali ga još manje smijemo prepustiti laži bez savjesti. Jer prije nego što je bio ministar, bio je graditelj. Prije nego što je bio simbol, bio je čovjek. A prije nego što je postao meta kleveta, bio je jedan od onih tihih, upornih ljudi koji su Hrvatsku nosili u sebi onda kada je mnogi još nisu smjeli ni izgovoriti naglas.
Napomena: Dio koji se odnosi na mogući doprinos Gojka Šuška u francuskom dijelu Kanade temelji se na usmenom svjedočanstvu dr. Andrije Hebranga, dok su pisani javno dostupni izvori zasad najčvršće vezani uz Ottawu, Norval i Waterloo.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
Slične teme
KOMENTAR TJEDNA: kada vijest više nije vijest, nego ogledalo društva ( Link )
Zašto ljudi više vjeruju osobama nego dokazima ( Link )
NDH – kako objasniti prošlost bez mitova, lažnog domoljublja i povijesne ucjene ( Link )
About the Author
