Zapovjedna odgovornost jedan je od najkontroverznijih instituta modernog međunarodnog prava. Slučaj Branimira Glavaša, američki primjer generala Yamashite i rat u Vijetnamu otvaraju pitanje primjenjuje li se zapovjedna odgovornost jednako na male i velike države.
Postoje teme koje u Hrvatskoj gotovo automatski dijele ljude na tabore.
Jedna od njih je slučaj Branimira Glavaša.
Za jedne je riječ o čovjeku koji je sudjelovao u obrani Osijeka u najtežim danima Domovinskog rata. Za druge je riječ o pravomoćno osuđenom ratnom zločincu. Između te dvije slike već desetljećima traje politička, medijska i društvena borba.
No možda se danas više ne bi trebalo pitati samo tko je u pravu u slučaju Glavaš.
Možda je važnije postaviti jedno drugo pitanje:
Vrijedi li zapovjedna odgovornost jednako za sve države i sve ratove?
Jer upravo na tom pitanju počinje ozbiljna rasprava o pravdi, politici i međunarodnim odnosima.
Svaki zločin ima počinitelja
Jedno od najstarijih načela kaznenog prava glasi da svaki zločin ima konkretnog počinitelja.
Ubojstvo ne počini institucija.
Ne počini ga država.
Ne počini ga vojska.
Počini ga konkretan čovjek.
Tek nakon toga dolaze pitanja pomagača, nalogodavaca, organizatora i zapovjednika.
Upravo zato i danas mnogi građani postavljaju pitanje koje se provlači kroz slučaj Glavaš:
Ako je zločin počinjen, kako je hrvatska javnost dobila tako malo jasnih odgovora o kaznenoj odgovornosti svih sudionika događaja?
To pitanje ne znači osporavanje presude.
To pitanje ne znači obranu bilo kojeg pojedinca.
To je pitanje dosljednosti.
Jer građani prirodno očekuju da pravna država jednako jasno objasni odgovornost neposrednog izvršitelja kao i odgovornost nadređenog.
Što je zapravo zapovjedna odgovornost?
Zapovjedna odgovornost nije isto što i osobno počinjenje zločina.
To je pravni institut prema kojem zapovjednik može odgovarati ako:
- zna za zločin,
- mora znati za zločin,
- ne spriječi zločin,
- ili ne kazni počinitelje nakon saznanja.
To načelo nije hrvatski izum.
Koristi se desetljećima u međunarodnom pravu.
Na papiru zvuči jednostavno.
U stvarnosti je mnogo složenije.
Jer postavlja pitanje gdje završava odgovornost vojnika, a gdje počinje odgovornost zapovjednika.
General Yamashita i temelj moderne zapovjedne odgovornosti
Najpoznatiji slučaj zapovjedne odgovornosti u modernoj povijesti nije završio na hrvatskom sudu.
Nije završio ni u Haagu.
Završio je pred američkim vojnim sudom nakon Drugog svjetskog rata.
Japanski general Tomoyuki Yamashita osuđen je i pogubljen jer su njegove postrojbe počinile masovne zločine na Filipinima.
Nije dokazano da je osobno ubijao.
Nije dokazano da je osobno naredio svaki pojedini zločin.
Sud je zaključio da je kao zapovjednik morao imati kontrolu nad onim što se događa.
Taj je slučaj postao jedan od temelja moderne doktrine zapovjedne odgovornosti.
Ali upravo tu počinje zanimljivo pitanje.
Koliko su Amerikanci bili spremni primjenjivati isti standard na vlastite zapovjednike?
My Lai: kada zapovjedna odgovornost prestaje vrijediti?
Godine 1968. u vijetnamskom selu My Lai ubijene su stotine civila.
Riječ je o jednom od najpoznatijih ratnih zločina u američkoj vojnoj povijesti.
Na kraju je najpoznatiji osuđenik postao poručnik William Calley.
Međutim, najviše zapovjedne razine nisu završile s kaznenim presudama koje bi bile usporedive s Yamashitinom sudbinom.
Mnogi američki pravnici, povjesničari i vojni analitičari desetljećima raspravljaju upravo o tom pitanju.
Zašto je prema japanskom generalu primijenjen jedan standard, a prema američkim zapovjednicima drugi?
To nije hrvatsko pitanje.
To je američko pitanje.
I ono se postavlja već više od pola stoljeća.
Velike sile i mali saveznici
Povijest pokazuje jednu neugodnu činjenicu.
Što je država moćnija, to je manja vjerojatnost da će vanjski čimbenici utjecati na njezine vojne i političke odluke.
Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina ili nekadašnji Sovjetski Savez nikada nisu dopuštali da netko drugi određuje granice njihove nacionalne sigurnosti.
Male države nemaju taj luksuz.
Hrvatska je nakon rata prolazila kroz međunarodne pritiske, pregovore, uvjete i zahtjeve povezane s ratnim zločinima i suradnjom s međunarodnim institucijama.
To ne znači da zločine nije trebalo istraživati.
Naprotiv.
Ali znači da se legitimno može postaviti pitanje:
Jesu li isti kriteriji primjenjivani na sve?
Slučaj Glavaš kao simbol šire rasprave
Branimir Glavaš danas je mnogo više od jednog pravosudnog predmeta.
Postao je simbol rasprave o tome kako društvo gleda na rat, zapovjednike i odgovornost.
Presuda postoji.
To je činjenica.
Ali jednako je činjenica da rasprava nije završila.
Ne zato što netko ne prihvaća sudske odluke.
Nego zato što dio javnosti smatra da nije dobio odgovore na sva pitanja.
Upravo zato slučaj Glavaš i danas izaziva toliko emocija.
Ne samo zbog čovjeka.
Nego zbog načela.
Domoljublje nije oslobađajuća presuda
Ozbiljna država ne smije tvrditi da netko ne može počiniti zločin zato što je branio svoju zemlju.
Ali jednako tako ozbiljna država ne smije dopustiti da se obrana zemlje automatski promatra kroz prizmu kolektivne krivnje.
Domoljublje nije dokaz nevinosti.
Ali ni optužnica nije dokaz izdaje.
Prava snaga države vidi se u sposobnosti da razlikuje te dvije stvari.
Pitanje koje ostaje
Možda najveće pitanje koje proizlazi iz slučaja Glavaš nije pitanje jednog čovjeka.
Možda je pitanje sustava.
Ako su zapovjedna odgovornost i ratni zločini univerzalna načela, tada bi se trebala primjenjivati jednako prema svima.
Prema velikima i malima.
Prema pobjednicima i poraženima.
Prema saveznicima i protivnicima.
Prema američkim, ruskim, srpskim, hrvatskim i svim drugim zapovjednicima.
Ako to nije slučaj, onda više ne govorimo samo o pravu.
Tada govorimo i o moći.
A povijest nas uči da između prava i moći vrlo često ne stoji znak jednakosti.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
