Miljenko Hrkać nije samo ime iz jednog sudskog procesa; njegov slučaj ponovno otvara pitanje kako se u hrvatskoj javnosti govori o političkom nasilju, montiranim procesima i jugoslavenskom državnom teroru.
Kada se govori o nasilju hrvatske političke emigracije, najlakše je uzeti najteže primjere, izvući ih iz povijesnog konteksta i zatim nad njima izgraditi moralnu optužnicu protiv cijelog jednog naroda, iseljeništva ili političke ideje. Upravo je to problem u tekstu Hrvoja Klasića objavljenom u 24sata pod naslovom “Ostaše ustaše”. izvor 24sata Hrvoje Klasić: Ostaše ustaše Otvori izvor
Klasić u tom tekstu navodi niz nasilnih akcija hrvatske emigracije: Bugojansku skupinu, bombaške napade, atentate, otmice zrakoplova i slučaj Zvonka Bušića. Njegova glavna poruka jest da se ono što bi zapadne države nazvale terorizmom u hrvatskoj javnosti često prikazuje kao mučeništvo, junaštvo ili borba za slobodu.
Nasilje nad civilima ne može se opravdati. To mora biti početna točka svakoga ozbiljnog razgovora. Smrt nevine osobe, ranjavanje gledatelja u kinu, strah u javnom prostoru, bomba u zrakoplovu ili na željezničkoj postaji nisu djela koja se smiju prekriti nacionalnim zastavama i pretvoriti u romantičnu legendu.
Ali isto tako, povjesničar nema pravo prešutjeti drugu polovicu priče.
A ta druga polovica glasi: Jugoslavija nije bila demokratska država koju su iz čista mira napadali “ustaški fanatici”. Bila je to jednopartijska komunistička država s tajnom policijom, političkim zatvorima, montiranim procesima, kontroliranim medijima, likvidacijama u zemlji i inozemstvu, progonom neistomišljenika i sustavnom stigmatizacijom hrvatskih političkih protivnika.
Bez toga konteksta ne može se razumjeti ni hrvatska politička emigracija, ni njezina radikalizacija, ni slučaj Miljenka Hrkaća.
Nije problem osuditi terorizam. Problem je prešutjeti državni teror.
Klasićev problem nije u tome što nasilne akcije naziva terorizmom. U velikom broju slučajeva za to postoji ozbiljna pravna i moralna osnova. Problem je u tome što on govori samo o jednoj vrsti nasilja: nasilju protiv Jugoslavije. O drugoj vrsti nasilja — nasilju Jugoslavije nad vlastitim građanima, političkim protivnicima i emigrantima — gotovo da nema ni riječi.
A upravo je tu srž povijesne manipulacije.
Ako se govori o hrvatskoj emigraciji, mora se reći da ona nije bila jedinstvena masa “ustaša”. Hrvatska politička emigracija bila je vrlo složen fenomen. U njoj je bilo bivših pripadnika poraženih snaga, antikomunista, hrvatskih nacionalista, demokratskih protivnika Jugoslavije, ljudi koji su bježali od režimske represije, ali i radikalnih skupina koje su posezale za nasiljem.
To nije apologija nasilja. To je razlikovanje pojmova.
Znanstveni radovi o hrvatskoj političkoj emigraciji jasno upozoravaju na tu složenost. Davor Dijanović u radu o jugoslavenskim tajnim službama i političkoj emigraciji navodi da su jugoslavenski politički vrh i tajne službe hrvatsku političku emigraciju tretirali kao neprijateljski element i državnu sigurnosnu prijetnju. To nije uključivalo samo nadzor, nego i pokušaje nasilne neutralizacije, pa i serije državno organiziranih atentata. izvor Hrcak Davor Dijanović: Jugoslavenske tajne službe i politička emigracija Otvori izvor
Slično pokazuje i rad Valentine Perušine o hrvatskoj političkoj emigraciji kao sigurnosnoj prijetnji socijalističkoj Jugoslaviji. U sažetku rada izričito se navodi da se zbog represivnog karaktera režima i djelovanja sigurnosno-obavještajne službe dio političke emigracije radikalizirao, dok su represivne i ofenzivne metode jugoslavenskog sigurnosnog aparata bile takve da se mogu poistovjetiti s državnim terorizmom. izvor Hrcak Valentina Perušina: Hrvatska politička emigracija – sigurnosna prijetnja socijalističkoj Jugoslaviji Otvori izvor
To je kontekst koji Klasić prešućuje.
O odnosu prema žrtvama komunizma i selektivnom pamćenju totalitarnih zločina već smo pisali u ranijoj analizi. izvor Res Publica Post Tito i žrtve komunizma Otvori izvor
Država koja je ubijala i svoje
Da jugoslavenski režim nije bio samo “antifašistička država” koja se branila od ekstremista, pokazuje i slučaj Andrije Hebranga starijeg.
Hebrang nije bio ustaša. Nije bio emigrant. Nije bio pripadnik hrvatske radikalne desnice. Bio je istaknuti hrvatski komunist, sudionik partizanskog pokreta i jedan od najvažnijih hrvatskih političara unutar komunističkog sustava.
Pa ipak, kada je postao politički neprikladan, režim ga je uništio.
Hrvatska enciklopedija navodi da je Hebrang 1948. uhićen i zatvoren u beogradskoj Glavnjači, lažno optužen za izdaju i suradnju s ustašama, što nije priznao niti mu je bilo dokazano. U noći 10. lipnja 1949. odveden je iz zatvora i ubijen, a potom je javnosti objavljeno da je počinio samoubojstvo. izvor Hrvatska enciklopedija Andrija Hebrang Otvori izvor
To je ključan primjer. Ako je komunistički režim tako postupao prema vlastitom hrvatskom komunistu, što su onda mogli očekivati ljudi koji su otvoreno zagovarali hrvatsku državnu samostalnost, kritizirali Jugoslaviju ili pripadali političkoj emigraciji?
Hebrangov slučaj pokazuje da optužba za “ustaštvo”, “separatizam”, “neprijateljsku djelatnost” ili “suradnju s neprijateljem” u jugoslavenskom sustavu nije uvijek bila pravna kvalifikacija. Često je bila politička etiketa. A takva etiketa mogla je čovjeka odvesti u zatvor, društvenu smrt — ili fizičku likvidaciju. U tom se kontekstu ponovno otvara i pitanje zašto komunistički zločini nikada nisu prošli sustavnu pravnu i moralnu osudu usporedivu s onom nakon Nürnberga. izvor Res Publica Post Komunistički zločini i Nürnberg Otvori izvor
Miljenko Hrkać i sporno suđenje: zašto nije riječ o zatvorenoj činjenici
Upravo zato slučaj Miljenka Hrkaća ne može biti korišten kao jednostavna ilustracija “hrvatskog emigrantskog terorizma”, a da se pritom prešute sve sumnje, kontroverze i politički elementi njegova procesa.Slučaj Miljenka Hrkaća: zašto nije riječ o zatvorenoj činjenici
Miljenko Hrkać osuđen je za bombaški napad u beogradskom kinu “20. oktobar” 1968. godine. U napadu je poginula jedna osoba, a deseci su ranjeni. Ta se žrtva ne smije izbrisati. Ali pitanje koje se mora postaviti glasi: je li Hrkaćev proces bio pravno čist, dokazno siguran i politički neovisan?
Dostupni podaci pokazuju da nije.
Husnija Kamberović u knjizi “Hod po trnju” navodi da se kasnije pokazalo kako je Miljenko Hrkać pristao dati lažni iskaz da je podmetnuo eksploziv u beogradsko kino, vjerujući da će tako lakše dobiti putovnicu. Kamberović navodi i tadašnje novinske napise prema kojima su istražitelji u Mostaru Hrkaću, uz “državnu i partijsku riječ”, obećali da mu se neće ništa dogoditi ako prizna. U istom se kontekstu spominju i trake Hrkaćeva isljeđivanja u Mostaru, za koje je bilo odobreno da se prezentiraju sudu, ali se one na sudu ipak nisu pojavile. izvor Institut za istoriju u Sarajevu Husnija Kamberović: Hod po trnju Otvori izvor
To je iznimno važno.
Jer ako postoje navodi o lažnom priznanju, obećanjima istražitelja, nestalim ili neprezentiranim snimkama ispitivanja i političkom pritisku, tada slučaj Hrkać ne može biti predstavljen kao jednostavna i neupitna sudska činjenica.
Proturječni iskazi, vještak Popović i alibi u Mariboru
Dodatnu težinu sumnjama daju i podaci koji se navode u njemačkom prikazu Hrkaćeva slučaja, a koji se poziva na tadašnje njemačke izvore, među njima Frankfurter Allgemeine Zeitung i Der Spiegel. Prema tom prikazu, Miljenko Hrkać je u prvom procesu pred beogradskim Okružnim sudom priznao krivnju, naveo navodne hrvatske nalogodavce u Zapadnoj Njemačkoj i kao suučesnika označio gastarbajtera Antu Penavića, koji se nakon napada navodno vratio u Njemačku. Na temelju takva priznanja prvi je put osuđen na smrt.
No upravo se u tom dijelu pojavljuju ozbiljne nelogičnosti. Dio Hrkaćevih navoda, prema istom prikazu, pokazao se netočnim. Dvije mine za koje je tvrdio da ih je bacio u rijeku nisu pronađene. Torbu kojom je navodno prenosio eksploziv jednom je opisivao kao kožnu, a drugi put kao platnenu. Jednom je tvrdio da su bombe bile umotane u kariranu košulju, a drugi put u plavi prsluk. Osobe iz Zapadne Njemačke, pred kojima je navodno položio prisegu, nije prepoznao ni na fotografijama.
Posebno je važan podatak o vještaku za eksplozive.
Prema njemačkom prikazu slučaja, jugoslavenski stručnjak za eksplozive Popović izjavio je da Miljenko Hrkać nije mogao ni opisati mine, ni prevoziti ih, ni aktivirati ih na način kako se tvrdilo u postupku. Ako je to točno, onda nije riječ o usputnoj nejasnoći, nego o ozbiljnom udaru na samu konstrukciju optužbe.
Još je važniji navod o alibiju. Prema istom izvoru, u vrijeme bombaških napada Miljenko Hrkać se nalazio u Mariboru, gdje je radio u ciglani, a to su potvrđivale poslovne evidencije. Nakon toga je Vrhovni sud Jugoslavije ukinuo presudu, a predmet je vraćen nižem sudu.
U istom kontekstu navodi se i slučaj Ante Penavića. Jugoslavenske vlasti tražile su njegovo izručenje kao navodnog suučesnika, ali je njemačko pravosuđe zahtjev odbilo jer je Penavić imao uvjerljiv alibi. Nakon toga je jugoslavenska propaganda optuživala Njemačku i njezino pravosuđe da podupiru teroriste. izvor Wikipedia DE Miljenko Hrkać Otvori izvor
Sve to ne znači da se na temelju jednoga sekundarnog prikaza može donijeti nova sudska presuda. Ali znači nešto drugo: Hrkaćev slučaj nije bio dokazno jednostavan, pravno čist ni povijesno zatvoren. Ako postoje proturječni iskazi, ako se navodni materijalni dokazi ne pronalaze, ako vještak dovodi u pitanje tehničku mogućnost izvršenja, ako se spominje alibi u Mariboru i ako strane pravosudne vlasti odbijaju izručenje navodnog suučesnika zbog alibija, tada povjesničar nema pravo taj slučaj prikazivati kao neupitnu činjenicu bez navođenja tih okolnosti.
NIN, trake ispitivanja i pitanje lažnog priznanja
Posebno je osjetljiv i trag koji se odnosi na tadašnji beogradski tjednik NIN. Prema dostupnim navodima koji se pozivaju na NIN od 15. kolovoza 1971., redakcija je navodno došla do snimki razgovora između agenata jugoslavenske tajne službe i Hrkaća. Iz tih je navoda proizlazila tvrdnja da je Hrkać bio nagovaran da preuzme krivnju uz obećanje zaposlenja.
Budući da izvorni broj NIN-a zasad nije dostupan autoru ovoga teksta, taj se podatak ne može tretirati kao konačan dokaz. Ali se ne smije ni prešutjeti. On se mora tretirati kao ozbiljan istraživački trag, osobito kada se poveže s Kamberovićevim navodima o obećanjima istražitelja, spornim trakama ispitivanja i kasnijim tvrdnjama o lažnom priznanju.
To je upravo razlika između propagande i odgovorne javne analize. Propaganda od spornog procesa pravi gotovu istinu. Odgovorna analiza kaže: ovdje postoje elementi koje javnost ima pravo znati.
Večernji list je 2010. objavio razgovor sa Žarkom Odakom, posljednjim predsjednikom organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe, koji je tvrdio da bombu u beogradskom kinu nije postavio Miljenko Hrkać, nego Nijemac Bernd Watzel. Odakovo svjedočenje samo po sebi nije sudska rehabilitacija Hrkaća, ali jest važan istraživački trag koji dodatno pokazuje da oko tog slučaja postoje ozbiljne kontroverze. izvor Vecernji list Bombu u Beogradu nije postavio Miljenko Hrkać Otvori izvor
Drugim riječima: nitko ozbiljan ne mora tvrditi da je Hrkać “svetac” ili da je povijesno sve definitivno riješeno u njegovu korist. Ali svatko ozbiljan mora priznati da je njegov proces bio duboko sporan.
A ako je proces sporan, onda ga povjesničar ne smije koristiti kao gotovu moralnu batinu protiv hrvatske emigracije i hrvatske javnosti.
Klasić ne mora prihvatiti tvrdnju o Hrkaćevoj nevinosti. Ali ako prešuti proturječne iskaze, ukidane presude, navode o alibiju u Mariboru, vještačenje Popovića, NIN-ove tvrdnje o snimkama razgovora s agentima jugoslavenske tajne službe i političku atmosferu oko zapadne Hercegovine, tada ne daje povijesnu cjelinu, nego selektivnu optužnicu.
Zapadna Hercegovina kao prostor stigmatizacije
Slučaj Hrkać ne može se razumjeti ni bez odnosa jugoslavenskog režima prema zapadnoj Hercegovini.
Kamberović u radu o Mostarskom savjetovanju 1966. navodi da je to savjetovanje bilo prekretnica u razumijevanju nacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini jer je otvorilo hrvatsko pitanje i ukazalo na različite oblike obespravljenosti hrvatskog stanovništva zapadne Hercegovine.
To znači da čak ni unutar komunističkog sustava nije bilo moguće vječno prešućivati činjenicu da su Hrvati zapadne Hercegovine nosili kolektivnu hipoteku rata, sumnje, “ustaštva” i političke nepodobnosti.
Kamberovićev tekst pokazuje da se zapadna Hercegovina promatrala kao prostor posebnog političkog problema: prostor s izrazitom hrvatskom većinom, snažnom vjerskom tradicijom, slabim utjecajem komunista, iseljavanjem i nepovjerenjem prema režimu. U partijskim analizama iz 1950-ih i 1960-ih godina taj se kraj promatrao ne samo kroz gospodarsku zaostalost, nego i kroz političku sumnju.
U tom svjetlu treba čitati i medijsko-političko iskorištavanje “slučaja Hrkać”. Kamberović navodi da je u studenome i prosincu 1969. te siječnju 1970. uhićeno 18 jugoslavenskih građana pod optužbom da su pripadali terorističkoj organizaciji i tijekom 1968. izvršili nekoliko diverzija. Od tih 18 uhićenih, njih 14 bilo je iz zapadne Hercegovine. Dio njih odmah je pušten na slobodu, a protiv četvorice je vođen postupak u Mariboru, ali su i oni pušteni.
To je vodilo novoj stigmatizaciji zapadne Hercegovine.
Kasnije je Branko Mikulić tvrdio da je opširno medijsko eksploatiranje “slučaja Hrkać” po nekim beogradskim listovima predstavljalo političku “kontru” nastojanjima Saveza komunista BiH da se građani pojedinih dijelova Republike oslobode nametnutih kompleksa zato što iz njihovih krajeva potječu kompromitirani ratni zločinci. Drugim riječima, čak su i unutar komunističkog sustava postojali ljudi koji su razumjeli da se slučaj Hrkać ne koristi samo kao sudski predmet, nego i kao političko sredstvo.
Slučaj Hrkać, dakle, nije bio samo pitanje jedne presude. Bio je dio šire političke atmosfere u kojoj se zapadna Hercegovina ponovno mogla prikazivati kao “problematičan”, “ustaški” i “teroristički” prostor.
Klasić ne griješi zato što osuđuje zločin. Griješi zato što bira samo jedan zločin.
Najveća zamka ovakvih rasprava jest da se svaka kritika Klasićeve metode odmah proglasi obranom terorizma. To je pogrešno i nepošteno.
Ne treba braniti bombu u kinu. Ne treba relativizirati smrt nedužne osobe. Ne treba ranjavanje civila objašnjavati velikim nacionalnim ciljevima.
Ali jednako tako ne treba dopustiti da se komunistička Jugoslavija prikaže kao obična država javnog reda koju su napadali “mračni nacionalisti”.
Jer to nije bila obična država. To je bila država koja je imala političke zatvorenike. Posljedice takvoga sustava nisu ostale samo u arhivima i presudama, nego i u neistraženim grobnicama, prešućenim egzekucijama i dugotrajnoj šutnji o poratnom nasilju. izvor Res Publica Post Oslobođenje Zagreba 1945. i masovne grobnice Otvori izvor Država koja je progonila neistomišljenike. Država koja je likvidirala emigrante. Država koja je montirala procese. Država koja je ubila Andriju Hebranga i javnosti prodala priču o samoubojstvu. Država čije su tajne službe djelovale i izvan granica. Država koja je cijele krajeve, obitelji i generacije držala pod kolektivnom sumnjom.
Ako Klasić želi govoriti o terorizmu, mora govoriti i o državnom terorizmu.
Ako želi govoriti o žrtvama emigrantskog nasilja, mora govoriti i o žrtvama režimskog nasilja.
Ako želi govoriti o Hrkaću. Mora govoriti i o spornom priznanju, nestalim snimkama, ukidanim presudama, političkom kontekstu, alibiju u Mariboru. Vještačenju Popovića i medijskom iskorištavanju slučaja.
Ako to ne učini, tada ne piše povijesnu analizu, nego politički selektiranu optužnicu.
Bez konteksta nema istine
Povijest nije sudnica u kojoj se jedna strana unaprijed proglašava krivom, a druga unaprijed moralno čistom. Povijest zahtijeva cjelinu.
Dio hrvatske političke emigracije doista je posegnuo za nasiljem. U nekim slučajevima to nasilje imalo je obilježja terorizma. To treba jasno reći.
Ali također treba jasno reći da je Jugoslavija bila režim koji je proizvodio političko nasilje, progon, strah, cenzuru, montirane procese i likvidacije. Taj režim nije bio samo meta nasilja. On je i sam bio proizvođač nasilja.
Miljenko Hrkać ne mora biti pretvoren u sveca da bi se pokazalo kako je njegovo suđenje bilo duboko problematično. Dovoljno je postaviti pitanje koje Klasić prešućuje:
Može li se čovjeka čije je priznanje osporavano, čije su okolnosti ispitivanja bile sporne, čiji su dokazi izazivali sumnje, čiji je alibi spominjan u stranim izvorima i čiji je slučaj politički iskorištavan, danas koristiti kao jednostavan dokaz “hrvatskog emigrantskog terorizma”?
Odgovor je: ne može.
Ne zato što žrtve nisu važne. Nego upravo zato što je istina važna.
A istina nije potpuna ako se govori samo o bombama hrvatske emigracije, a prešućuju zatvori, likvidacije, montirani procesi i državni teror komunističke Jugoslavije.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
