Društvene mreže i stvarni život danas se toliko isprepliću da granicu između njih ponekad primijetimo tek kada virtualni sukob počne određivati naše raspoloženje, odnose i svakodnevicu.
Smrt Kristine Kovačević Hitrec otvorila je lavinu optužbi, obrana i presuda. No važnije od pitanja tko je u jednom internetskom ratu bio „u pravu“ jest pitanje što se događa s nama kada profil postane identitet, pratitelji postanu tabor, a virtualni sukob važniji od života izvan ekrana.
Urednička napomena: U vrijeme pripreme ovog teksta javno dostupni vjerodostojni izvori nisu objavili službeno potvrđen uzrok smrti Kristine Kovačević Hitrec. Ovaj tekst zato ne utvrđuje uzrok njezine smrti niti odgovornost bilo koje osobe. Predmet članka su javno dokumentirani internetski sukobi, ponašanje publike i širi društveni fenomeni vezani uz društvene mreže.
Jedna smrt, a internet već ima odgovor
Jedna žena je umrla.
Kristina Kovačević Hitrec, autorica Maminog bloga i majka šestero djece, preminula je 30. kolovoza 2026. Mediji su sljedećega dana izvijestili o njezinoj smrti, dok uzrok smrti u vrijeme pripreme ovoga teksta nije bio javno objavljen.
Izvor Index.hr Umrla je Kristina Kovačević Hitrec, autorica Maminog bloga i majka šestero djece Otvori izvorObitelj je preko stranice Mamin blog zamolila javnost da poštuje njihovu privatnost. Poručili su da tragediji nisu potrebni komentari, nego tišina, razumijevanje i molitva.
Izvor Dnevnik.hr Obitelj se oprostila od Kristine Kovačević Hitrec i zamolila za privatnost Otvori izvorInternet je napravio upravo suprotno.
U nekoliko sati društvene mreže počele su proizvoditi odgovore na pitanja na koja javnost još nije imala pouzdane odgovore.
Jedni su već znali tko je „kriv“. Drugi su znali što se događalo u njezinoj glavi. Treći su određivali kakva je bila majka. Četvrti su pitali gdje su bili prijatelji. Peti su sudili obitelji. Šesti su drugim korisnicima društvenih mreža pripisivali odgovornost za njezinu smrt. Sedmi su odgovarali da nitko nije odgovoran jer je pokojna „sama odabrala“.
I prije nego što smo dobili činjenice, Facebook je proizveo optužnicu, obranu, dijagnozu i presudu.
Profil nije čovjek
Kristina je godinama bila izrazito prisutna u javnosti. Pisala je o majčinstvu, djeci, obiteljskom životu, svakodnevnim problemima i vlastitim stavovima. U studenome 2025. zajedno s glumicom Marijanom Mikulić gostovala je u emisiji Nedjeljom u 2, gdje je tema bila majčinstvo i odricanja koja ono nosi.
Izvor HRT Nedjeljom u 2: Kristina Kovačević Hitrec i Marijana Mikulić Otvori izvorZa mnoge pratitelje takva svakodnevna prisutnost s vremenom stvara dojam bliskosti.
Znamo kako izgleda nečija kuća. Vidjeli smo djecu. Znamo što je danas ručao. Pratili smo trudnoću. Znamo s kim se posvađao. Čitali smo što misli o odgoju. Možda smo njegove videozapise gledali gotovo svaki dan nekoliko godina.
I polako nastaje jedna od najvećih iluzija društvenih mreža.
Možda je najveća iluzija društvenih mreža upravo uvjerenje da, zato što smo nekoga gledali svaki dan, znamo tko je bio kada je ugasio kameru.
Ne znamo.
Znamo njegov profil.
A profil nije život.
Profil je izbor: fotografija koju smo odlučili objaviti, problem o kojem smo odlučili govoriti, problem o kojem smo odlučili šutjeti, trenutak koji smo snimili i trenutak kada smo kameru ugasili.
Profil je dokument onoga što smo odlučili pokazati. Nije rendgenska snimka čovjeka.
Znanost takvu jednostranu emocionalnu povezanost publike s javnom ili medijskom osobom opisuje pojmom parasocijalnog odnosa. Istraživanja pokazuju da snažan parasocijalni odnos čovjek može doživljavati kao stvarno emocionalno važan, iako osoba s druge strane često ne zna da taj pratitelj uopće postoji.
Izvor Scientific Reports Parasocial relationships can fulfil emotional needs Otvori istraživanjeZato čovjek može potpuno iskreno napisati: „Kika moja, uvijek sam bila uz tebe.“
Možda to doista osjeća.
Ali javna osoba možda nikada nije znala njegovo ime.
Osjećaj ne mora biti lažan. Odnos jednostavno nije uzajaman.
Javna osoba nije javno vlasništvo
Postoji argument koji se nakon gotovo svakoga internetskog sukoba ponavlja:
„Sama je odlučila biti javna osoba.“
Točno.
Nitko čovjeka ne prisiljava da svakodnevno pred desetke ili stotine tisuća ljudi iznosi mišljenja, pokazuje obitelj, govori o roditeljstvu ili komentira druge ljude.
Tko javno govori mora prihvatiti javni odgovor.
Tko daje savjete mora prihvatiti da netko kaže: „Vaš savjet je pogrešan.“
Tko kritizira druge mora biti spreman da drugi kritiziraju njega.
Javni prostor ne može funkcionirati prema pravilu:
Kada ja govorim o tebi, to je moje mišljenje.
Kada ti govoriš o meni, to je nasilje.
Ali postoji jednako važna druga polovica priče.
Javna osoba nije javno vlasništvo.
Pravo kritizirati nečiji javni stav nije pravo izmišljati činjenice o njemu. Nije pravo prijetiti. Nije pravo vrijeđati djecu. Nije pravo svaki detalj intimnog života pretvoriti u oružje.
A osobito nije pravo iz jedne pogreške zaključiti da je sve što je čovjek ikada napravio laž.
Kad svi tvrde da se samo brane
Kristina je i sama godinama sudjelovala u javnim polemikama. Nakon gostovanja na HRT-u govorila je da je pokrenula više tužbi zbog klevete te da godinama trpi uvrede i laži. Istodobno je najavila da će nastaviti javno „razotkrivati“ prijevare, lažno predstavljanje i druga ponašanja koja smatra problematičnima.
U istom razgovoru osvrnula se na optužbe da napada osobu s invaliditetom i svoj pristup branila stavom da iznošenje činjenica potkrijepljenih dokazima nije napad niti kleveta.
Izvor Story.hr Kristina Kovačević Hitrec objasnila zašto je podigla tužbe Otvori izvorU javnom sporu oko Kristine pojavljivala se i Arbnora Elezi, aktivistica koja javno govori o životu s invaliditetom.
U travnju 2025., dakle mnogo prije Kristinine smrti, Jutarnji list objavio je razgovor u kojem je Elezi govorila o višemjesečnom internetskom uznemiravanju. Objavljeni su i primjeri ponižavajućih komentara o njezinu tijelu, invaliditetu, braku i roditeljstvu, a ona je tvrdila da je slučaj prijavila policiji.
Izvor Jutarnji list Arbnora Elezi o internetskom nasilju i prijavama policiji Otvori izvorTo ne znači da je Arbnora Elezi automatski u pravu u svakom javnom sporu. Ne znači ni da se njezini javni postupci ne smiju kritizirati.
Ali pokazuje nešto drugo.
Čovjek može istodobno biti legitimno kritiziran zbog jednoga postupka i biti žrtva nedopustivog ponašanja zbog nečega drugoga.
Jednako tako, osoba koja je jednom bila žrtva ne dobiva doživotni moralni imunitet za sve što sama učini drugim ljudima.
Internet tu nijansu teško podnosi.
Mnogo je jednostavnije imati junaka i negativca, žrtvu i nasilnika, naše i njihove.
Kada kritika postane dosje
Normalna kritika počinje pitanjem:
„Je li ovo što ste objavili točno?“
Istraživanje zatim traži izvore, dokumente, uspoređuje tvrdnje i ostavlja mogućnost da početna sumnja bude pogrešna.
Ali digitalno „razotkrivanje“ vrlo lako prijeđe u nešto sasvim drugo.
Više se ne istražuje tvrdnja.
Istražuje se osoba.
Stara objava. Još starija objava. Fotografija. Partner. Bivši partner. Prijatelj. Dijete. Komentar iz 2019. Screenshot iz grupe. Nešto što je netko „čuo“. Netko tko „zna iz prve ruke“.
Nakon nekog vremena izvorna tema više ni ne postoji.
Postoji samo dosje.
Istraživanje traži istinu čak i kada ona oslobađa osobu koju istražujemo. Progon traži samo dokaz za presudu koja je već donesena.
To pravilo mora vrijediti za sve.
I za Kristinu.
I za Arbnoru.
I za autora članka koji ih analizira.
Tisuću ponavljanja nije tisuću dokaza
Društvene mreže imaju još jednu osobinu koja izuzetno lako proizvodi lažnu sigurnost.
Netko nešto napiše.
Drugi napravi screenshot.
Treći prenese.
Četvrti kaže: „Svi već znaju.“
Peti više ni ne spominje da je riječ o tvrdnji.
Nakon nekoliko dana rečenica počinje riječima:
„Činjenica je da…“
A možda nikada nije postojao nijedan vjerodostojan dokaz.
Ako sto profila preuzme jednu tvrdnju iz jednog statusa, nemamo sto izvora.
Imamo jedan izvor ponovljen sto puta.
Broj lajkova nije dokaz. Broj dijeljenja nije potvrda. Broj ljudi koji nešto ponavljaju ne može zamijeniti izvor.
Zašto bijes tako dobro prolazi?
Zato što ga društvena mreža može nagraditi.
Istraživači sa Sveučilišta Yale analizirali su 12,7 milijuna objava više od 7.000 korisnika. Utvrdili su da su ljudi koji su za izražavanje moralnog bijesa dobivali više pozitivnih reakcija poslije češće ponovno izražavali takav bijes. Korisnici su pritom prilagođavali ponašanje i normama vlastite digitalne zajednice.
Izvor Yale University Likes and shares teach people to express more outrage online Otvori istraživanjePrevedeno na obični Facebook:
„Ne slažem se.“
Pet reakcija.
„Ova osoba manipulira ljudima.“
Pedeset reakcija.
„DOSTA! Vrijeme je da je svi razotkrijemo!“
Petsto reakcija.
Čovjek vrlo brzo nauči koja verzija njega dobiva publiku.
Bijes postaje sadržaj.
A zatim nešto još opasnije:
Neprijatelj postaje sadržaj.
Najvjerniji pratitelj ponekad je upravo onaj koji vas ne podnosi
Paradoks društvenih mreža najbolje se vidi kod ljudi koji mjesecima govore da neku osobu „ne mogu gledati“.
A zatim gledaju svaki njezin video, čitaju svaki status, snimaju prijenose uživo, arhiviraju objave, pretražuju stare fotografije, prate prijatelje i čekaju novu pogrešku.
Ljudi koje najviše ne volimo mogu postati ljudi kojima poklanjamo najviše vremena.
Za metriku angažmana i ljubav i ljutnja mogu proizvesti isto: novi klik, komentar, dijeljenje i još vremena provedenog uz sadržaj.
Zato se može dogoditi da „hejter“ postane jedan od najangažiranijih pratitelja osobe koju tvrdi da prezire.
Ekran uklanja kočnicu
Psiholog John Suler taj je fenomen još 2004. opisao pojmom online disinhibition effect.
Anonimnost, fizička nevidljivost, udaljenost i nedostatak neposredne reakcije drugog čovjeka mogu dovesti do toga da online govorimo i radimo stvari koje licem u lice možda nikada ne bismo učinili.
Izvor CyberPsychology & Behavior / PubMed The Online Disinhibition Effect – John Suler Otvori istraživanjeZato postoji vrlo jednostavan test.
Prije nego što napišemo komentar nepoznatoj ženi ili muškarcu, možemo se zapitati:
Bih li toj osobi istu rečenicu izgovorio dok sjedi metar od mene?
Bismo li nekome gledajući ga u oči rekli:
„Loša si majka.“
„Nitko te ne može podnijeti.“
„Tvoja djeca pate zbog tebe.“
„Ti si kriva za tuđu smrt.“
Ako ne bismo, što se zapravo promijenilo?
Čovjek?
Ili samo činjenica da ga više ne gledamo u oči?
Kako nastaju tabori
U jednom trenutku više nije važno što je rekla Kristina.
Nije važno ni što je rekla Arbnora.
Postoje „naši“ i „njihovi“.
Sve što kaže naša strana promatra se dobronamjerno.
Sve što kaže druga strana tumači se na najgori mogući način.
Istraživanje objavljeno u časopisu Nature Human Behaviour pokazalo je da ljudi na društvenim mrežama sustavno precjenjuju količinu moralnog bijesa koju drugi stvarno osjećaju. Takva pogrešna percepcija zatim povećava dojam da je druga skupina neprijateljskija i ekstremnija nego što stvarno jest.
Izvor Nature Human Behaviour People systematically overperceive moral outrage in online social networks Otvori istraživanjeObrazac je jednostavan.
Uzmem pet najgorih komentara protivničke strane.
Objavim ih svojoj publici.
Kažem: „Vidite kakvi su oni.“
Druga strana napravi potpuno isto.
Obje skupine tada najgore ljude protivničkog tabora predstavljaju kao dokaz kakva je cijela skupina.
Ali kod vlastite strane uvijek traže kontekst, razumijevanje i dobre namjere.
Tako se neprijatelj ne samo pronalazi. Neprijatelj se proizvodi.
Žena protiv žene – ili nešto složenije?
Materijal koji je potaknuo ovaj članak izrazito je ženski: majčinstvo, ženski profili, žene koje procjenjuju druge žene, žene koje ih brane i žene koje ih vrijeđaju.
Bilo bi, međutim, pogrešno iz toga izvesti zaključak da su „žene jednostavno takve“.
Problem je složeniji.
Društvene mreže stvorile su prostor u kojem se majčinstvo može javno uspoređivati gotovo bez prekida.
Jedna žena previše radi. Druga premalo.
Jedna ima previše djece. Druga ne želi djecu.
Jedna previše izlazi. Druga „nema život“.
Jedna pokazuje djecu. Druga ih skriva.
Jedna doji prekratko. Druga predugo.
Jedna je prestroga. Druga je djecu „raspustila“.
Internet gotovo uvijek može pronaći kriterij prema kojem neka žena nije dovoljno dobra majka.
Istraživanje provedeno na 721 majci pokazalo je da je češće uspoređivanje s drugim majkama na društvenim mrežama povezano s većim osjećajem roditeljske preopterećenosti, slabijim osjećajem roditeljske kompetencije, manjom percipiranom društvenom podrškom i većom depresivnošću. Riječ je o povezanostima, a ne dokazu da društvene mreže same uzrokuju sve te ishode.
Izvor Computers in Human Behavior Social comparison, social media, and parenting outcomes among mothers Otvori istraživanjeMajčinstvo tada prestaje biti samo odnos majke i djeteta. Postaje javni ispit pred komisijom Facebooka.
Nakon smrti počelo je posljednje suđenje majci
U komentarima nakon Kristinine smrti gotovo odmah su se pojavila pitanja i tvrdnje poput:
„Ubila se zbog vas.“
„Sama je kriva.“
„Gdje su joj bili prijatelji?“
„Zašto nije ugasila društvene mreže?“
Drugi su već raspravljali o djeci, partnerima, suprugu, prijateljima i psihičkom stanju pokojne žene.
Četiri komentatora mogu u nekoliko minuta iz istog događaja proizvesti četiri potpuno različita objašnjenja.
A većina pritom nema pristup informacijama koje bi bile potrebne da išta od toga zna.
Nitko iz Facebook komentara ne zna što se događalo iza zatvorenih vrata.
Ne zna kakvu je pomoć netko dobivao.
Ne zna što je govorio najbližima.
Ne zna što su oni pokušavali.
Ne zna što je netko prihvaćao, a što odbijao.
Ali neznanje rijetko sprječava internet da presudi.
„Pa zašto jednostavno nije ugasila Facebook?“
To je legitimno pitanje.
I treba ga postaviti – ali ne samo Kristini, Arbnori ili influencerima.
Treba ga postaviti svakome od nas.
Nitko nas ne prisiljava da svako jutro provjerimo što o nama misli petsto nepoznatih ljudi.
Ako nam neko mjesto svakodnevno proizvodi tjeskobu, bijes i strah, razumno je pitati:
Zašto mu se stalno vraćamo?
Ali odgovor nije uvijek jednostavan kao: „Izbriši aplikaciju.“
Stručna literatura razlikuje samu količinu korištenja društvenih mreža od problematičnog obrasca korištenja.
Velika metaanaliza iz 2024. obuhvatila je 51 studiju i više od 680.000 ljudi. Sama velika količina korištenja nije pokazala jasnu povezanost s lošijom dobrobiti, dok je problematična uporaba bila povezana s nižom subjektivnom i psihološkom dobrobiti.
Izvor PubMed Social media use, problematic social media use, and mental health: meta-analysis Otvori istraživanjeTo je važna razlika.
Nije svatko tko provede nekoliko sati na internetu „ovisan“.
Puno je važnije:
može li prestati, remeti li mreža san i odnose, vraća li se neprestano sukobu koji ga uznemiruje, mjeri li vlastitu vrijednost reakcijama publike i uzima li virtualni konflikt emocionalnu energiju ljudima koji žive pokraj njega.
Problem tada više nije samo aplikacija.
Problem je odnos prema aplikaciji.
Mjesto na kojem tražimo lijek od boli koju nam isto mjesto proizvodi
Tu nastaje paradoks.
Netko nas napadne na Facebooku.
Osjećamo se loše.
Što napravimo?
Objavimo status na Facebooku.
Dobijemo stotine poruka:
„Uz tebe smo.“
„Ne daj se.“
„Samo naprijed.“
Osjećamo olakšanje.
Sutradan ponovno otvorimo Facebook.
Ponovno vidimo napad.
Ponovno se uznemirimo.
Ponovno tražimo podršku na istom mjestu.
Krug se zatvara.
Čovjek se može vraćati na isto mjesto po utjehu od boli koju mu upravo to mjesto stvara.
Influencer – posao u kojem proizvod može postati vlastiti život
Većina poslova ima jasnu granicu.
Vozač parkira vozilo.
Trgovac zatvori trgovinu.
Radnik napusti ured.
Influencer može živjeti od vlastite svakodnevice.
Obitelj, trudnoća, djeca, brak, razvod, zdravlje, svađe, emocije, ručak i godišnji odmor mogu postati sadržaj.
Posao i privatni život tada se počinju preklapati.
Što je više privatnosti pretvoreno u sadržaj, to publika lakše stječe osjećaj da na ostatak privatnosti također ima pravo.
Ali nema.
Influencer ima pravo zatvoriti vrata.
Problem je u tome što granicu najčešće mora prvi postaviti upravo on.
Javnost rijetko sama kaže: „Dosta. Ovo više nije naša stvar.“
Ali dio odgovornosti pripada i nama samima
Ne možemo cijeli problem svaliti na algoritam.
Ni na publiku.
Ni na „hejtere“.
Odrasla osoba koja dobrovoljno godinama živi javnim digitalnim životom također donosi odluke.
Koliko će pokazati?
Hoće li uključiti djecu?
Hoće li odgovoriti na svaki komentar?
Hoće li privatni sukob pretvoriti u sadržaj za tisuće ljudi?
Hoće li protivnika mjesecima držati u fokusu vlastite publike?
Hoće li otići kada vidi da joj određena digitalna zajednica ozbiljno narušava mir?
Osobna odgovornost ne znači:
„Sama si kriva ako te netko zlostavlja.“
Znači nešto drugo:
Ne možemo uvijek kontrolirati što će drugi napraviti. Ali moramo ozbiljno razmišljati koliko pristupa vlastitom životu dobrovoljno dajemo ljudima koje ne poznajemo.
Cyberbullying nije „samo internet“
I ovdje treba izbjeći drugu krajnost.
Savjet „ugasi računalo i problem ne postoji“ može biti izrazito površan.
Sustavni pregled 43 istraživanja cyberstalkinga i internetskog uznemiravanja kod odraslih pokazao je da su u gotovo svim analiziranim istraživanjima žrtve prijavljivale štetne psihološke posljedice, među kojima anksioznost, depresivnost, panične napade i suicidalne misli.
Izvor PubMed Cyberstalking and cyberharassment in adults: systematic review Otvori istraživanjeRiječi na internetu mogu imati posljedice izvan interneta.
Ali ni iz toga ne slijedi formula:
jedan komentar = jedan uzrok tragedije.
Čovjek, njegove životne okolnosti i njegovo psihičko stanje mnogo su složeniji od takve jednadžbe.
Nakon smrti internet je napravio upravo ono što navodno osuđuje
Posebno je uznemirujuće ono što se dogodilo nakon Kristinine smrti.
Dio ljudi koji upozorava koliko internetsko nasilje može biti opasno reagirao je tako što je pokrenuo novi val napada prema drugoj osobi koju smatra odgovornom.
Ako je lekcija:
„Nemojmo riječima uništavati ljude“
onda rješenje ne može biti:
„Sada ćemo mi riječima uništiti osobu za koju vjerujemo da je kriva.“
To nije prekid kruga.
To je njegov sljedeći krug.
Smrt kao posljednja municija u starom ratu
Tragedija nije zaustavila tabore.
Svaki ju je tabor pretvorio u novi dokaz da je cijelo vrijeme bio u pravu.
Jedni govore: „Vidite što ste napravili.“
Drugi: „Vidite kakva je ona zapravo bila.“
Treći: „Vidite zašto influenceri uništavaju društvo.“
Četvrti traže krivnju u prijateljima i obitelji.
Čovjek je nestao.
Rat je ostao.
Tragedija nije ugasila tabore. Svaki je tabor tragediju pretvorio u novi dokaz da je cijelo vrijeme bio u pravu.
Internet teško podnosi odgovor „ne znam“
Društvene mreže navikle su nas da o svemu moramo imati mišljenje.
Odmah.
„Ne znam“ zvuči slabo.
„Pričekajmo činjenice“ ne dobiva mnogo lajkova.
„Nemamo dovoljno informacija“ rijetko postaje viralno.
Ali upravo su te rečenice temelj odgovornog razmišljanja.
U ovom slučaju možemo odgovorno reći:
Postojao je dugotrajan javni digitalni sukob.
Postojale su zaraćene publike.
Postojali su izrazito ružni komentari.
Arbnora Elezi javno je govorila da doživljava internetsko nasilje.
Kristina Kovačević Hitrec javno je govorila da godinama trpi komentare, uvrede i laži te je najavljivala pravne postupke.
To su javno dokumentirane tvrdnje i činjenice.
Ali potpuno je druga tvrdnja:
„Znamo zbog čega je Kristina umrla i tko je za to odgovoran.“
Za takav zaključak javno dostupna dokazna građa u vrijeme pripreme ovoga članka nije postojala.
Suicid se ne smije svesti na jednog neprijatelja
Svjetska zdravstvena organizacija posebno upozorava medije da suicid ne pojednostavljuju svođenjem na jedan događaj ili jedan čimbenik te preporučuje izbjegavanje senzacionalizma, romantiziranja i nepotrebnih detalja.
Izvor World Health Organization Preventing suicide: a resource for media professionals Otvori smjerniceHrvatski zavod za javno zdravstvo također je objavio smjernice za odgovorno izvještavanje o samoubojstvu i naglasio da medijsko izvještavanje može imati i zaštitne i štetne učinke.
Izvor Hrvatski zavod za javno zdravstvo Smjernice za odgovorno izvještavanje o samoubojstvu Otvori smjerniceZato ovaj članak neće napisati:
„Facebook ju je ubio.“
Neće napisati:
„Hejteri su je ubili.“
Neće napisati:
„Arbnora ju je ubila.“
Ali smije postaviti mnogo šire pitanje:
Što dugotrajan život u virtualnom sukobu može učiniti čovjeku i zašto toliko ljudi ostaje u njemu čak i kada sami govore da ih razara?
To je društveno pitanje.
Ne dijagnoza pojedinca.
Ponekad treba otići
Postoji i dobra vijest.
Društvene mreže nisu sudbina.
Možemo izaći.
Možemo blokirati.
Možemo ugasiti obavijesti.
Možemo prestati čitati ljude koji nam svakodnevno proizvode bijes.
Možemo odlučiti da nije svaki komentar poziv na odgovor.
Možemo ponovno postaviti granicu između privatnog i javnog.
Jedno randomizirano istraživanje na 154 odrasle osobe pokazalo je da je jednotjedna stanka od Facebooka, Instagrama, Twittera i TikToka bila povezana s poboljšanjem dobrobiti te smanjenjem simptoma depresivnosti i anksioznosti u odnosu na kontrolnu skupinu. To ne znači da je „digitalni detoks“ univerzalni lijek, ali pokazuje da distanca nekim ljudima može koristiti.
Izvor PubMed Taking a one-week break from social media improves well-being, depression, and anxiety Otvori istraživanjeMožda bismo zato prije sljedeće svađe trebali postaviti drugo pitanje.
Ne:
„Kako da pobijedim?“
Nego:
„Što dobivam ako ostanem?“
Kada treba ozbiljno razmisliti o granici
Ako zbog neke društvene mreže ne spavamo, stalno provjeravamo protivnika, raspoloženje nam određuju nepoznati komentatori, nosimo digitalne svađe za obiteljski stol, ne možemo prestati odgovarati, satima pretražujemo tuđe profile ili zanemarujemo ljude koji su fizički pokraj nas, možda više nije najvažnije tko je prvi počeo.
Možda je vrijeme priznati da je virtualna rasprava dobila preveliku vlast nad stvarnim životom.
Ponekad je najzdraviji komentar onaj koji nikada ne napišemo.
Ponekad blokiranje nije poraz.
Ponekad odlazak nije kukavičluk.
A ako čovjek osjeća da više ne može sam izaći iz tog kruga, razgovor sa stručnom osobom nije priznanje slabosti nego način vraćanja kontrole nad vlastitim životom.
Facebook nije obitelj
Jednoga dana neće biti važno koliko je naša objava dobila reakcija.
Nećemo pamtiti tko je pobijedio u Facebook svađi 2026. godine.
Većina ljudi koji su danas ostavili srce ispod fotografije za nekoliko godina možda neće ni znati gdje smo.
Ali dijete će pamtiti jesmo li ga slušali dok nam je govorilo.
Partner će pamtiti jesmo li stvarno bili prisutni dok smo sjedili za istim stolom.
Prijatelj će pamtiti jesmo li došli kada mu je bilo teško.
Roditelji će pamtiti jesmo li imali vremena nazvati.
To je život koji nema broj pregleda.
Facebook nije obitelj.
Lajk nije ljubav.
Pratitelj nije prijatelj.
Profil nije život.
A možda je najveća iluzija društvenih mreža upravo uvjerenje da, zato što smo nekoga gledali svaki dan, znamo tko je bio kada je ugasio kameru.
Ne znamo.
Zato bi prije nego što sljedeći put nepoznatom čovjeku presudimo njegov život na temelju nekoliko objava možda vrijedilo napraviti nešto vrlo jednostavno.
Ugasiti ekran.
Pogledati oko sebe.
I provjeriti jesmo li, dok smo pokušavali pobijediti u virtualnom svijetu, počeli propuštati onaj jedini u kojem stvarno živimo.
Ako vam je teško ili razmišljate o tome da si naudite:
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC Zagreb dostupan je 24 sata na telefonu 01 2376 335. U neposrednoj opasnosti za život nazovite 112 ili potražite najbližu hitnu medicinsku pomoć.
Autor: Ivan Vohrić
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
