Ivan Vohrić
Vrijeme je za istinu !
Već desetljećima se u javnom prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine vodi rasprava o odgovornosti za smrt devetorice pripadnika HOS-a u Kruševu 1992. godine. Ovaj članak ne samo da preispituje okolnosti tog tragičnog događaja, već argumentira tezu da su optužbe usmjerene prema prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu dio šireg procesa “detuđmanizacije” Hrvatske. Vrijeme je za istinu.
Sukob HOS-a i HVO-a
Uslijed sve napetijih odnosa između Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), političko vodstvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne odlučuje djelovati. Ti napeti odnosi nisu bili samo posljedica vojnog zapovijedanja, već i dubokih ideoloških razlika i različitih strateških vizija. Kako ističe Borna Radeljak u svom znanstvenom radu, HOS i HVO su imali različite poglede na budućnost Bosne i Hercegovine i ulogu hrvatskog naroda u njoj. HOS je, vođen pravaškom ideologijom, zagovarao teritorijalnu cjelovitost BiH i blisku suradnju s Armijom Republike Bosne i Hercegovine. Dok je HVO bio više orijentiran prema politici Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Osim toga, Tuđmanova vlast je od samog početka gledala s nepovjerenjem na HOS kao “stranačku vojsku okićenu ustaškim simbolima”. Smatrajući da takav radikalizam “šteti priznanju Hrvatske” u međunarodnoj zajednici, kako navodi Velimir Veselinović.
Naređeno je uhićenje onih zapovjednika HOS-a koji su odbijali zapovjednu liniju HVO-a, preferirajući bliskiju suradnju s Armijom Republike Bosne i Hercegovine. Ta njihova suradnja se kasnije referirala da su kasnije počinili velike zločine prema hrvatskom stanovništvu u BiH.
Uoči planirane operacije „Bura“, u kojoj je koordinirano djelovanje svih hrvatskih snaga postalo ključno. Izravna zapovijed HVO-a prema HOS-u postala je imperativ. HVO preuzima kontrolne točke, posebno pojačavajući nadzor u Mostaru zbog sve veće ratne opasnosti. Dok Blaž Kraljević kreće na put prema Čitluku. U takvoj atmosferi napetosti i nepovjerenja. Dogodio se tragičan događaj u Kruševu koji će zauvijek opteretiti odnose HVO-a i HOS-a i postati predmetom kontroverzi i manipulacija.
Smrt Blaža Kraljevića i njegove pratnje
Kobnog 9. kolovoza 1992. godine, u Kruševu kod Čitluka. U okolnostima koje ni do danas nisu u potpunosti razjašnjene, izbija oružani sukob između pripadnika HVO-a i HOS-a. U kratkotrajnoj, ali smrtonosnoj paljbi, život gube Blaž Kraljević i osam pripadnika njegove pratnje iz HOS-a. Dok na strani HVO-a jedan vojnik gine, a jedan biva ranjen. Kraljevićev odlazak u Split trebao je biti kulminacija procesa podređivanja HOS-a zapovjedništvu HVO-a.
Već godinama se u javnom prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine neprekidno postavlja pitanje odgovornosti za smrt devetorice HOS-ovaca. Ubijenih tog kolovoznog dana u Hercegovini. Među tim imenima najviše odjekuje ime karizmatičnog zapovjednika – Blaža Kraljevića. Uz njega su poginuli i njegovi suborci: Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović.
Optužbe protiv Tuđmana
Odgovornost za njihovu tragičnu sudbinu često se traži u konstruiranim, ili čak smišljenim planovima, s ciljem kompromitacije lika i djela prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana. No, pravi razlozi za ove optužbe sežu i dublje. Kompromitacija Franje Tuđmana, naime, izravno udara na temelje legitimnosti obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. A posredno i u samoj Republici Hrvatskoj. Jer, blaćenje i prva „detuđmanizacija“ Hrvatske započela je upravo devedesetih godina. Predvođena od strane pojedinaca poput Mesića, Manolića i Dobroslava Parage. Čije ćemo javne istupe i argumente u nastavku teksta detaljnije analizirati.
Ovaj proces “detuđmanizacije” nije bio slučajan. Već se uklapao u širi politički kontekst ranih 90-ih godina u Hrvatskoj. Kada su različite političke struje, uključujući i sam HSP, kritizirale Tuđmanovu politiku i njegov autoritet. Kako ističe Velimir Veselinović u svom radu o odnosu Tuđmana i pravaša. Rane kritike Tuđmana, uključujući i one od strane HSP-a, predstavljaju začetke onoga što će kasnije prerasti u organiziranu “detuđmanizaciju” Hrvatske.
“Skrivena povijest” želi ponuditi novi kut gledanja i “istinu” o događajima iz perspektive Franje Tuđmana, koja do sada nije bila dovoljno zastupljena u javnom prostoru.
Izazov je pisati o ovako osjetljivoj i složenoj temi, o tom tragičnom sukobu u Kruševu kod Mostara, 9. kolovoza 1992. godine. No, ovaj tekst otvara jedan novi kut gledanja, donoseći dosad neobjavljene informacije, u skladu s misijom mrežne stranice „Skrivena povijest“. I, što je najvažnije, ona često prozivana „strana“ – ona koja se veže uz ime Franje Tuđmana. Do sada se gotovo nikada nije sustavno branila od teških optužbi koje su godinama gurane u javni prostor. Vrijeme je da se ta šutnja prekine. U obranu povijesne istine i ostavštine Franje Tuđmana, kao istinski pravaš prema nauku Ante Starčevića osjećam moralnu obavezu da je moja svrha služiti svojem narodu u promicanju istinitih informacija „skrivene povijesti“ zato stajem osobno ja, kao potpisani autor ovog teksta, predstavljajući Vam – TU ISTINU.
Breze šute o pogreškama vođa: Zašto moramo govoriti o Dobroslavu Paragi
Pišem ovaj tekst svjestan sjene koja pada na spominjanje imena Dobroslava Parage. Mnogi instinktivno zastaju, strahujući da će i najmanja kritika biti protumačena kao udarac na one hrabre HOS-ovce koji su u temelje Hrvatske ugradili svoju mladost i živote. Razumljivo je to suzdržavanje, taj tihi oprez u javnom diskursu. Tko bi želio zamjeriti se ljudima koji su dali nemjerljiv doprinos obrani Domovine. Onim časnim vojnicima čiji je otpor bio vojnički besprijekoran i moralno neupitan?
No, šutnja ne smije biti zid pred istinom. Mnogi, s pravom, ne žele komentirati složene odnose i kontroverzne figure iz tog vremena. Ne želeći da se prozvani osjete svi oni koji su časno služili, uvjereni u ispravnost svojih djela. Poziv Domovine za te hrabre ljude doista nije bio uvjetovan ni imenom Parage, ni bilo kojeg drugog zapovjednika. Dobili su poziv Domovine u srcu, u vlastitoj savjesti, i odazvali su se hrabro i nesebično.
Vjerojatno ni mnogi od njih, kao ni toliki drugi prije i poslije njih. Nisu u vihoru rata mogli ni naslutiti kakve su se igre igrale iznad njihovih glava. Kakve su manipulacije provodile pojedine vođe, žrtvujući njihove živote na oltaru vlastitih, nerijetko upitnih, ciljeva.
Možda nisu bili svjesni kako su se mrtva tijela njihovih suboraca koristila kao pijuni u političkim nadmetanjima. Kao moneta za potkusurivanje u beskrupuloznim igrama moći. A oni koji su znali? Oni koji su svjesno držali leđa Paragi, koji su aktivno sudjelovali u tim igrama, i sami snose dio odgovornosti. Oni, poput samog Parage, ne zaslužuju ni minimum poštovanja. Jer časno vojništvo i iskreno domoljublje ne smiju biti paravan za manipulaciju. Za neodgovorno vodstvo i za ambicije pojedinaca koje gaze preko ljudskih života. Istina o tim vremenima, ma koliko bolna bila, mora se izreći upravo radi tih časnih vojnika. Radi onih koji su vjerovali i dali sve, a možda su bili izigrani.
Šutnja o pogreškama vođa nije poštovanje prema žrtvama, već je prešućivanje odgovornosti onih koji su te žrtve možda nepotrebno uvećali. Jer, kako je i sam Franjo Tuđman isticao, “uzeli smo od starčevićanstva svehrvatstvo i hrvatsko državotvorstvo, ali odbacili nerazboritost”. Upravo se ta “nerazboritost” može prepoznati u postupcima Dobroslava Parage i njegovog vodstva HSP-a u ranim 90-ima.
Koliko je Paragi stalo do boraca HOS-A
Koliko je Paragi stalo do boraca HOS-A potvrđuje i činjenica da prilikom Paraginog obraćanja u Saboru. Kada govori o ubojstvima devetoro HOSOVACA u jednom trenutku ga prekida Stjepan Mesić i govori mu da je taj događaj bio u BiH. Paraga odgovara Mesiću da je to bio događaj u BiH ali da su dovezeni u Split na obdukcija, bez imalo pijeteta. / video “smrt za vlast” pogledajte taj dio klikom na link /
Nije li Dobroslav Paraga znao gdje su tijela nađena i zbog čega je taj podatak tada prešutio? Zanimljivo je, kako to da Paraga nije znao odgovoriti Mesiću: Da su ubojstva bila u BiH. Ali su tijela ubijenih pronađena u Omišu. Naime kombi vozilo staje na semaforu, iza njega nalazi se policijski auto. Policajac primjećuje da nešto iz kombi vozila curi, zaustavlja kombi. Šofer otvara vrata i bezumno bježi, ostavlja kombi nasred ceste, policajac otvara kombi i ostaje u šoku. U kombiju pronalazi devet izrešetanih tjela do neprepoznatljivosti a ono što je curilo iz kobija bila je ljudska krv.
Zašto su tijela prebačena iz BiH u Hrvatsku ?
Potom su tijela proslijeđena na splitsku patologiju, koja može dati odgovore o prirodi, smjeru i težini ozljeda na tijelima. Tjela je identificirao Stanko Primorac Ćane, kasniji zapovjednik HOS-a nakon Kraljevića, koji je bio ranjen i na liječenju u Splitu.
Kroz javnost se povlačila priča da su tijela dovezena, navodno s namjerom da se bace u more. Ako su se htjeli riješiti tijela devetero UBIJENIH i baciti ih u more. Mogli su to učiniti prije Makarske, zbog čega su ih dovezli u Omiš tj. zašto su ih vozili prema Splitu ?
Pitanje transporta tijela u Omiš. Ističe se kao ključni element moguće manipulacije i pokušaja da se odgovornost za ubojstva prebaci na Hrvatsku i Tuđmana.
Dakle, zašto su tijela vožena ka Splitu kada su se mogla baciti u more i prije Makarske ? Ako je to bila namjera ? Ili su se ta ubojstva i prevezena tijela na teritoriji Republike Hrvatske, trebala povezati i dobiti na odgovornosti da su ta ubojstva izvršena u RH. Na kraju bi moguća priča izgledala kako su devetero HOSOVACA oteta iz BiH i pobijeni na teritoriju Republike Hrvatske. Čime bi Franji Tuđmanu pod tom krinkom prišili ubojstva u smislu nalogodavca.
Obzirom da vidimo nakon proteka toliko vremena da Tuđmana optužuju i dalje za nalogodavca tih ubojstva u BiH. Ova hipoteza dobiva na težini ako se prisjetimo političke klime ranih 90-ih u Hrvatskoj. Kada je, kako ističe Veselinović, HSP vodio “prljavu kampanju” protiv Tuđmana tijekom parlamentarnih i predsjedničkih izbora 1992. godine. U tom kontekstu radikalne kritike i međusobnih optužbi. Nije isključeno da je ubojstvo Blaža Kraljevića i njegove pratnje moglo biti iskorišteno za daljnju kompromitaciju Tuđmana i njegove politike, pogotovo u Bosni i Hercegovini.
Ako to sagledamo iz kuta mojeg policijskog zanimanja kao kriminalistički službenik postavio bi pitanje tko ima najveće koristi da se tijela ubijenih HOSOVACA iz BiH prevezu u Republiku Hrvatsku? Bi li Franjo Tuđman kako to stoji po raznim komentarima i izjavama te društvenim insinuacijama kao nalogodavac, mrtva tijela iz BiH dao prevesti u RH gdje bi sumnja na ubojicu ili ubojice dovela do istrage i još više dala povoda ovim današnjim krojiteljima istine da ga za ta ubojstva optuže. Ne bi li bilo logično da su tjela sakrili u BiH ?
Tuđman ne bi dozvolio takve neorganizirane planove i previde
Poznavajući inteligenciju Franje Tuđmana on ne bi dozvolio takve neorganizirane planove i previde. Jer je tokom rata i agresije na Hrvatsku od strane JNA te četničke vojske. Postavio izuzetnu strategiju ratovanja i način obrane i otpora, tada jednoj od najvećih i najelitnijih vojska na području Europe Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji. Znači Tuđman je strateg, ima iskustva u ratu kao što znamo bio je Titov partizan. Zna načine vojnog djelovanja i planiranja, ima ratna iskustva. Upravo je Tuđmanova strateška vizija i iskustvo u ratu ključno za razumijevanje njegovog djelovanja u kritičnim trenucima za Hrvatsku. Njegova sposobnost planiranja i vođenja rata protiv znatno nadmoćnijeg neprijatelja dokaz su njegove inteligencije i pronicljivosti. Stoga je teško povjerovati da bi on dopustio takve “neorganizirane planove i previde”. Kako se sugerira u kontekstu ubojstva Kraljevića i transporta tijela.
Postavlja se opet pitanje tko bi imao koristi od ubojstva Blaža Kraljevića i osmorice HOSOVACA ? Tko je mogao narediti njihova ubojstva i zašto ? Smetali živi u BiH, pa zato su tamo i ubijeni. Bilo bi logično da su njihova mrtva tijela trebala odaslati neku poruku u BiH. Koja je korist ubojstva devet pripadnika HOSA i na kraju ih dvesti u RH. Jer je očigledno prema odaslanim pričama u javnosti, da je trebalo izgledati kao da će ih se baciti u more u cilju prikrivanja tragova. Zar u BiH nije bilo mjesta gdje bi ih mogli sakrili ? Zašto ih sakrivati ? Ako su ubijeni u cilju političke poruke Franje Tuđmana zbog neposlušnosti. Ne bi li onda ta tijela ostala na mjestu ubojstva da se pošalje jasna poruka što će se dogoditi svima onima koji će se tako vojno-politički neodgovorno ponašati i odbijati se podrediti HVO.
Zaključak: Vrijeme je za istinu
Godinama iznad grobova Blaža Kraljevića i njegovih suboraca lebdi sjena sumnje i politizacije. Ta sjena nije samo sjena nerazjašnjenih okolnosti njihove smrti, već i sjena “detuđmanizacije” Hrvatske koja se pokušava nametnuti kroz konstruirane optužbe i manipulacije povijesnim činjenicama. Vrijeme je da se ta sjena razbije i da se istina stavi na prvo mjesto. Ne nužno za potpunu rekonstrukciju svih detalja tragičnog događaja u Kruševu, već prvenstveno za istinu o političkim motivacijama koje stoje iza dugogodišnjih optužbi prema Franji Tuđmanu i za istinu o pokušajima “detuđmanizacije” Hrvatske kroz manipulaciju povijesnim narativima. Istina o Kruševu 1992., istina o ulozi HOS-a, istina o Dobroslavu Paragi, ali i istina o Franju Tuđmanu i njegovoj ostavštini.
Ovaj tekst nije konačan odgovor na sva pitanja vezana za tragične događaje u Kruševu. On je tek početak jednog nužnog procesa – procesa otkrivanja istine i obrane povijesne istine o Domovinskom ratu i uloge Franje Tuđmana u njemu. U tom procesu, ne smijemo zaboraviti žrtve HOS-a i njihov doprinos obrani Domovine, ali isto tako ne smijemo dozvoliti da se njihova smrt koristi za političke manipulacije i nepravedno optuživanje Franje Tuđmana. Vrijeme je za istinu, jer istina je jedini temelj pomirenja i izgradnje bolje budućnosti.
OSOBNI ODABIR – TRAGANJE ZA ISTINOM
HSP i Tuđman sukobili su se i 1992. prilikom parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Koliko je prljava bila kampanja HSP-a svjedoči proglas o Tuđmanu koji su tiskali. U njemu je navedeno 19 Tuđmanovih grijeha. Između ostalog proglašen je krivim jer nije pripremao obranu zemlje, jer je vjerovao kolegama iz JNA, jer je izdao Vukovar, jer je želio dijeliti BiH i vršiti preseljenje naroda, jer se trudio da dokaže da je NDH fašistička tvorevina, čime je potpomagao jačanje srpsko-židovskog lobija itd. Pritom je poručeno biračima da će, izaberu li Tuđmana, imati prodanu i okupiranu zemlju, laž i diktaturu HDZ-a i Tuđmana koji će blagovati u luksuzu koji mu je ostavio njegov vođa, učitelj i duhovni otac Tito. Ova “prljava kampanja” HSP-a, kako je naziva Veselinović, jasno pokazuje intenzitet političkog sukoba i spremnost HSP-a na radikalnu diskvalifikaciju Tuđmana u borbi za vlast.
Družio se ne samo s Jugoslavenima već i sa Srbima
Tuđman se tijekom kampanje osvrtao na HSP, prvenstveno na Paragu, optužujući ga pred onima koji su nosili njegove slike da se družio ne samo s Jugoslavenima već i sa Srbima. “Dok smo se mi borili, on nas je tužio da ubijamo Srbe! Ta tobože pravaška stranka i ti čije ste slike tu izlijepili tužili su nas Helsinkiju, američkom predsjedniku, da Hrvatska ubija Srbe u Lici. Prema tome, vidi se da su oni u nečijoj službi, u protuhrvatskoj službi” (Večernji list, 24. 7. 1992).
Zbog napadne estetizacije politike i radikalnih istupa izborne kampanje HSP-a i Parage izazivale su zanimanje birača, a vodstvo HSP-a bilo je uvjereno u pobjedu. Međutim, rezultati su bili šokantno loši: osvojeno je samo pet saborskih mandata. Nakon objave rezultata, Paraga je istaknuo kako tim rezultatima Hrvatska ide u mrak, mrklu noć, policijsku diktaturu, te je sigurno poražena u sukobu s agresorom. Naglasio je kako ostanak Tuđmana na vlasti znači nestanak demokracije u Hrvatskoj i da ako itko može slaviti zbog ovih rezultata, to su Slobodan Milošević i Srbija (Večernji list, 4. 8. 1992). Paragina reakcija na izborni poraz pokazuje njegovo radikalno neprihvaćanje demokratskog ishoda i sklonost teškim optužbama na račun Tuđmana i Hrvatske.
U raspravi Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost svi članovi su se složili da je Paraga teško oklevetao državu, njezino vrhovništvo i Sabor i da su njegove riječi ravne veleizdaji (Večernji list, 3. 6. 1993).
Zanimljivo je da je potkraj 1996. stotinjak pripadnika HOS-a uredbom predsjednika Tuđmana dobilo dočasničke i časničke činove HV-a koje im je uručio general Josip Lucić kao izaslanik u ime tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Lucić je tada naglasio kako su pripadnici HOS-a dali “velik doprinos stvaranju naše domovine i vojske, beskompromisno su branili našu stvar” (Večernji list, 29. 12. 1996). Takvim činom Tuđman je ipak dao legitimitet i priznanje ne samo pripadnicima HOS-a u obrani zemlje nego čak i Paragi i Paradžiku kao svojim najradikalnijim političkim protivnicima koji su osnovali i organizirali HOS. Ovaj čin posmrtnog priznanja HOS-u od strane Tuđmana, unatoč svim prethodnim sukobima i kritikama, pokazuje složenost Tuđmanovog odnosa prema HOS-u i njegovu spremnost na nacionalno pomirenje i priznavanje doprinosa svih hrvatskih branitelja.
