Res Publica Post – [Serijal: KRIZA SAVJESTI – 1/4]
Sv. Alfons Liguori i kriza odgovornosti suvremenog svijeta
Kad društvo prestane misliti na smrt, ne nestaje samo jedna tema iz javnog govora – nestaje i osjećaj odgovornosti. U kulturi koja smrt pretvara u tabu, savjest postaje smetnja, krivnja se relativizira, a posljedice se guraju pod tepih. Ovaj esej otvara serijal “Kriza savjesti” i pita: što se događa s društvom kad izgubi svijest o vlastitoj konačnosti?
Autor: Ivan Vohrić
Kad društvo prestane misliti na smrt – odgovornost nestaje iz govora
U suvremenom javnom prostoru smrt je gotovo protjerana iz govora. O njoj se ne govori ozbiljno, ne promišlja se njezin smisao, ne povezuje je se s odgovornošću, posljedicama ni istinom o čovjeku. Smrt je svedena na statistiku, medicinski događaj ili privatnu tragediju – ali više nije egzistencijalna granica koja čovjeka prisiljava da se suoči sa sobom.
Upravo u tom bijegu od smrti krije se jedan od temeljnih problema današnje civilizacije: nestanak pojma odgovornosti.
Nije slučajno da društva koja prestanu misliti o smrti vrlo brzo prestanu ozbiljno misliti i o savjesti, istini, krivnji i posljedicama. A bez tih pojmova nema ni moralnog poretka, ni stvarne slobode, ni pravednog društva.
Upravo zato je važno ponoviti: kad društvo prestane misliti na smrt, ne gubi samo religijski jezik, nego gubi unutarnji kompas – sposobnost da razlikuje slobodu od hira.
Smrt kao korektiv razuma
U djelu Razmatranja o vječnim istinama sv. Alfons Liguori, crkveni naučitelj i jedan od najpronicljivijih poznavatelja ljudske savjesti, polazi od jednostavne, ali danas gotovo subverzivne pretpostavke:
čovjek koji ne misli na smrt, živi u iluziji.
Za Liguorija smrt nije puka religijska tema, nego antropološka činjenica koja razotkriva laži o samodostatnosti, napretku bez granica i životu bez računa. Smrt razbija mit da je vrijeme beskonačno i da se sve može „riješiti kasnije“. Upravo zato suvremeni svijet od nje bježi.
Kada nestane svijesti o konačnosti, nestaje i ozbiljnost života.
Nestanak pojma krivnje
Jedna od ključnih misli Liguorijeva djela jest naglasak na osobnoj odgovornosti. Čovjek je slobodan – ali sloboda nije odsutnost granica, nego sposobnost donošenja odluka koje imaju posljedice.
Danas, međutim, živimo u kulturi u kojoj se krivnja sustavno relativizira:
- kriv je sustav,
- kriva je trauma,
- krive su okolnosti,
- kriv je netko drugi,
- sve – samo ne čovjek.
Liguori bi rekao: društvo koje više ne poznaje kajanje, ne može se obnoviti. Jer kajanje nije slabost, nego priznanje istine o sebi.
U javnom diskursu to vidimo jasno: političke afere bez moralne odgovornosti, odluke bez priznanja pogreške, sustave u kojima nitko nije kriv jer su svi „samo radili svoj posao“. To nije napredak – to je regresija savjesti.
Kad društvo prestane misliti na smrt – život postaje “sada i odmah”
Jedno od najupečatljivijih poglavlja Liguorijevih razmatranja govori o nepripravnosti za smrt. Ne zato što bi smrt trebala biti opsesija, nego zato što nepripravnost otkriva mentalitet kratkog daha.
Današnje društvo funkcionira gotovo isključivo na principu „sada i odmah“:
- politički mandati bez vizije,
- ekonomske odluke bez dugoročnih posljedica,
- osobni život bez pitanja smisla.
Smrt je u tom kontekstu neprijatelj jer razotkriva laž da je sve privremeno i popravljivo. Smrt kaže: neke odluke su konačne.
A društvo koje odbija prihvatiti konačnost, završava u trajnoj neodgovornosti.
Psihologija bijega
Liguori vrlo precizno opisuje unutarnje stanje čovjeka koji cijeli život bježi od istine o sebi. Taj bijeg ne donosi mir, nego tjeskobu. Ne donosi slobodu, nego nemir.
Zanimljivo je koliko je ta analiza aktualna:
nikada više terapija, savjetovanja, tehnika samopomoći – a nikada manje unutarnjeg mira.
Zašto?
Jer se mir ne može postići bijegom od istine.
Liguori tvrdi: čovjek koji cijeli život potiskuje savjest, na kraju ostaje sam s njom. I to je univerzalna psihološka istina, ne samo religijska tvrdnja.
Mir savjesti kao javna vrijednost
Posebno snažan dio Liguorijeva učenja odnosi se na smrt pravednika. On ne opisuje pravednika kao savršenog čovjeka, nego kao onoga koji nema dvostruki život. Koji ne mora bježati od istine.
Takav čovjek ima mir.
I tu dolazimo do ključne točke za suvremeno društvo:
mir savjesti nije privatna stvar, nego javna vrijednost.
Društvo koje se sastoji od ljudi bez mira savjesti ne može biti stabilno.
Institucije koje vode ljudi bez unutarnje odgovornosti ne mogu biti pravedne.
Država bez savjesti postaje mehanizam, a ne zajednica.
Društvo bez suda – društvo bez pravde
Uklanjanjem ideje posljednjeg suda (ne nužno religijskog, nego moralnog) društvo uklanja i ideju da će se ikada polagati konačan račun.
A bez računa:
- istina postaje relativna,
- krivnja postaje nepostojeća,
- pravda postaje selektivna.
Liguori bi rekao: čovjek koji ne vjeruje da će ikada stati pred istinu, vrlo brzo prestaje živjeti istinito.
Kad društvo prestane misliti na smrt | Zaključak: povratak granici
Ovo nije poziv na strah, nego na povratak razumu.
Smrt nije neprijatelj života – ona je njegova granica. A granice su ono što čuva smisao.
Sv. Alfons Liguori ne govori samo vjernicima. On govori svakom društvu koje želi preživjeti vlastite iluzije. Njegova poruka je jednostavna i teška u isto vrijeme:
Bez svijesti o smrti nema svijesti o odgovornosti.
Bez odgovornosti nema slobode.
A bez slobode nema ni društva, nego samo mase.
Možda je upravo zato njegovo djelo danas aktualnije nego ikad.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
About the Author
