Zlatko Dalić odlaskom u UAE nije izazvao samo novu nogometnu raspravu. Izazvao je i nešto mnogo zanimljivije – lavinu komentara ljudi koji smatraju da imaju pravo odlučivati gdje bi drugi čovjek trebao raditi, koliko bi trebao zarađivati i što bi trebao učiniti sa svojim novcem.
Zlatko Dalić više nije hrvatski izbornik.
Nakon devet godina na klupi Hrvatske, svjetskog srebra 2018., svjetske bronce 2022. i finala Lige nacija 2023., prihvatio je novi posao – postao je izbornik Ujedinjenih Arapskih Emirata. UAE nogometni savez njegovo je imenovanje službeno objavio 12. kolovoza. Dalić se tako vraća u zemlju u kojoj je već radio kao trener Al Aina.
I onda je počela sjednica.
Ne sjednica Hrvatskog nogometnog saveza.
Ne sjednica Nogometnog saveza UAE-a.
Ne sjednica Dalićeve obitelji.
Počela je mnogo važnija institucija:
Facebook Skupština za upravljanje životom Zlatka Dalića.
Članstvo je, kao i uvijek, besplatno.
Stručna sprema nije potrebna.
Poznavanje njegova ugovora nije potrebno.
Poznavanje njegovih životnih planova također nije potrebno.
Dovoljni su mobitel, internetska veza i čvrsto uvjerenje da bi jedan 59-godišnji čovjek prije donošenja profesionalne odluke trebao pitati nas ostale što mislimo o tome.
„NOVAC MI JE BIO ZADNJI NA PAMETI“
Dalić je na predstavljanju rekao da u UAE nije došao zbog novca, nego raditi, te da mu je novac bio „zadnji na pameti“. Sportnet pritom navodi da bi njegova godišnja plaća trebala iznositi oko pet milijuna eura.
I tu odmah jednu stvar treba priznati.
Da, ta rečenica je idealna za šalu.
Kada netko potpisuje ugovor vrijedan nekoliko milijuna eura godišnje, tvrdnja da mu je novac bio baš posljednja stvar na pameti gotovo sama moli za pokoju dosjetku.
Dalić je mogao reći:
„Financijski uvjeti su odlični, ali nisu bili jedini razlog mog dolaska.“
I priča bi završila.
Ali nije.
Rekao je da mu je novac bio zadnji na pameti.
U redu.
Smijte se.
Napišite da mu je pet milijuna eura očito vrlo diskretno prošlo kroz misli.
Napišite da biste i vi tako mukotrpno radili.
Napišite dobru šalu.
Satira je zdrava.
Problem počinje nekoliko metara dalje, tamo gdje prestaje humor, a počinje neobična potreba odraslih ljudi da postanu skrbnici tuđeg života i revizori tuđeg bankovnog računa.
AKO TI NOVAC NIJE VAŽAN – DAJ GA MENI
I upravo tu naši internetski ekonomisti ulaze u najbolju formu.
„Ako ti novac nije važan, doniraj plaću.“
„Daj meni.“
„Mogao si ostati u Hrvatskoj.“
„Zašto nisi otišao negdje drugdje?“
Fantastično.
Po toj logici čovjek kojem novac nije najvažniji motiv u životu mora prestati primati plaću.
Dakle, liječnik koji kaže da medicinu nije izabrao zbog novca trebao bi operirati besplatno.
Profesor koji voli poučavati trebao bi vratiti plaću Ministarstvu.
Vatrogasac kojem je pomaganje ljudima životni poziv vjerojatno bi nakon intervencije trebao odbiti naknadu jer bi prihvaćanje novca bacilo ozbiljnu sumnju na čistoću njegovih motiva.
A kad smo već krenuli tim putem, čovjeku koji na Facebooku objašnjava što bi Dalić trebao napraviti sa svojih pet milijuna mogli bismo pristojno predložiti nešto sasvim demokratski:
Objavite vi svoju plaću i stanje računa pa ćemo mi odlučiti koliko vam je dovoljno.
Zašto ne?
Ako je tuđi novac javna stvar, neka pravilo vrijedi za sve.
Možda ustanovimo da vam ne trebaju dva automobila.
Možda vam je televizor prevelik.
Možda biste mogli otkazati godišnji odmor.
Možda imate pedeset eura koje biste mogli nekome darovati.
Mi ćemo odlučiti.
Ne brinite.
Stručnjaci smo.
Vidjeli smo vaš Facebook profil.
HRVATSKA AGENCIJA ZA UPRAVLJANJE TUĐIM ŽIVOTIMA
U komentarima se ne raspravlja više samo o tome je li Dalićeva izjava o novcu uvjerljiva.
To bi bilo legitimno pitanje.
Ide se mnogo dalje.
Jedan zna da je Dalić „lažov“.
Drugi zna da mu je „znanje nula“.
Treći zna da će ga šeik brzo otjerati.
Četvrti mu objašnjava kakav je katolik.
Peti kakav je domoljub.
Šesti zna da je trebao trenirati Dinamo.
Sedmi bi mu već raspoređivao plaću humanitarnim udrugama.
Osmi očito raspolaže informacijama izravno iz Dalićeve glave i pouzdano zna zašto je prihvatio posao.
Imamo, dakle, izbornike.
Financijske savjetnike.
Teologe.
Psihologe.
Moralne arbitre.
Nogometne stručnjake.
Porezne savjetnike.
I nekoliko ljudi koji bi, ako zatreba, vjerojatno mogli voditi i reprezentaciju UAE-a.
Sve na jednom mjestu.
Facebook komentari – LinkedIn za zanimanja koja nikada niste radili.
„ZNANJE NULA“
Posebno je zanimljiva tvrdnja da Dalić „nema pojma“.
O ukusima i nogometnoj filozofiji može se raspravljati beskonačno.
Netko može smatrati da je Hrvatska trebala igrati drukčije.
Netko mu može zamjeriti izbor igrača.
Netko može smatrati da je predugo ostao izbornik.
Netko može argumentirano tvrditi da su Modrić, Rakitić, Perišić, Brozović i ostali velikani te generacije zaslužniji za rezultate od njega.
Sve je to legitimno.
Ali postoji jedan mali problem s tvrdnjom „znanje nula“.
Dalić je Hrvatsku vodio 111 puta, ostvario 62 pobjede i odveo reprezentaciju do drugog mjesta na svijetu 2018., trećeg mjesta 2022. i finala Lige nacija 2023.
Možete reći da vam se njegov nogomet ne sviđa.
Možete reći da je imao sjajnu generaciju.
Možete reći da je imao sreće.
Ali kada nakon svega toga napišete „znanje nula“, niste opisali Zlatka Dalića.
Opisali ste vrijednost vlastite analize.
A ZAŠTO UOPĆE IDE U EMIRATE?
Još jedno veliko pitanje.
Zašto UAE?
Možda zato što mu je ponuđen posao.
Revolucionarna teorija, znam.
Možda zato što mu odgovara projekt.
Možda zato što mu odgovaraju uvjeti.
Možda zato što tamo već poznaje nogometnu sredinu.
Možda i zato što će zaraditi golem novac.
Možda zbog svega navedenog.
Dalić je u UAE-u već radio s Al Ainom, s kojim je osvojio prvenstvo, pa njegova tvrdnja da se vraća u poznato okruženje nije upravo jučer izmišljena marketinška priča.
Ali postoji i jednostavniji odgovor:
Jer može.
Slobodan čovjek dobio je ponudu za posao i prihvatio ju.
Nije tražio državljane Republike Hrvatske da izađu na referendum.
Nije raspisan javni uvid.
Nije otvoreno savjetovanje na portalu e-Građani.
Nije pitao smije li.
I, koliko god to nekima bilo teško prihvatiti, nije ni morao.
NE, NE MORA OSTATI U HRVATSKOJ DA BI DOKAZAO DA JE HRVAT
Tu rasprava postaje još zanimljivija.
Ako čovjek govori o domoljublju, onda bi, prema nekima, valjda do smrti morao raditi isključivo unutar hrvatskih granica.
Zanimljiva teorija.
Po njoj bi hrvatski nogometaši koji igraju za Real Madrid, Manchester City, Inter ili Bayern također trebali hitno razmotriti svoju moralnu poziciju.
Zašto igraju tamo?
Zašto nisu u Osijeku, Varaždinu ili Gorici?
Ako vole Hrvatsku, što rade u Madridu?
Naravno da je pitanje besmisleno.
Čovjekova ljubav prema zemlji iz koje dolazi ne prestaje na graničnom prijelazu Bregana.
Ali kad treba udariti po nekome koga ne volimo, logika postaje vrlo rastezljiv materijal.
Tada čak i rad u inozemstvu može postati dokaz nedovoljnog domoljublja.
A ONDA SE POJAVI I VJERA
Naravno.
Jer ako već analiziramo nogometni ugovor, zašto ne bismo obavili i teološku ekspertizu?
Dalićevo javno isticanje katoličke vjere godinama nekim ljudima očito smeta.
I to je njihovo pravo.
Nitko nije dužan dijeliti njegovu vjeru niti način na koji je javno pokazuje.
Ali kakve veze ima katoličanstvo s činjenicom da je čovjek prihvatio plaćeni posao u muslimanskoj zemlji?
Katolik ne smije raditi u UAE-u?
Musliman ne smije raditi u Hrvatskoj?
Ateist smije samo u Švedsku?
Pravoslavac mora konzultirati geografsku kartu prije potpisivanja ugovora?
Ako smo došli do toga da se čovjekova religioznost mjeri prema državi poslodavca, onda smo otvorili potpuno novu granu teologije.
Radni naziv:
Sveta kongregacija za teritorijalno dopuštene ugovore o radu.
NAJVEĆI GRIJEH: USPJETI I NAPLATITI USPJEH
Možda u cijeloj priči ipak nije najveći problem ni UAE ni Dalićeva nespretna rečenica o novcu.
Možda nas jednostavno nervira kada netko svoj tržišni položaj uspije pretvoriti u vrlo dobar ugovor.
Jer postoji neobičan društveni obrazac.
Ako čovjek nema novca – nesposoban je.
Ako ga zaradi – pohlepan je.
Ako ostane u Hrvatskoj – nitko ga neće vani.
Ako ode van – prodao se.
Ako odbije bogatu ponudu – budala.
Ako je prihvati – lovaš.
Ako kaže da je novac važan – materijalist.
Ako kaže da nije najvažniji – lažov.
To je prekrasan sustav.
Protivnik uvijek gubi.
Pravila određujemo naknadno.
IMA LI DALIĆ PRAVO RADITI ZA NOVAC?
Ima.
I za puno novca.
I za suludo puno novca.
Čak i ako je novac bio jedan od glavnih razloga njegova odlaska.
To je njegov posao, njegov ugovor i njegov život.
Nama ostaje potpuno legitimno pravo procijeniti rezultate njegova rada.
Ako reprezentacija UAE-a bude igrala katastrofalno, recimo to.
Ako projekt propadne, napišimo da je propao.
Ako napravi odličan rezultat, priznajmo rezultat.
To se zove kritika.
Ali čovjeku određivati gdje smije raditi, koliko smije zaraditi i što bi trebao napraviti sa zarađenim novcem nije kritika.
To je nešto drugo.
To je osjećaj vlasništva nad tuđim životom.
MOŽDA NAM ZATO TUĐI DŽEP TAKO DOBRO IDE
Postoji fascinantna vrsta ekonomskog znanja koja se aktivira isključivo kada je riječ o tuđem novcu.
Vrlo precizno znamo koliko bi drugi trebali zarađivati.
Koliko bi trebali darovati.
Koliko im je dovoljno.
Zašto su nešto kupili.
Zašto nisu nešto kupili.
Kome trebaju pomoći.
Koliko trebaju ostaviti djeci.
I kada bi trebali reći: „Hvala, meni je dosta.“
S vlastitim financijama nekako smo puno liberalniji.
Možda bi zato trebalo uvesti jednostavno pravilo.
Tko želi upravljati Dalićevih pet milijuna, neka uz komentar priloži svoj bankovni izvod.
Čisto radi transparentnosti.
Ne moramo biti nepravedni.
Možda mu nakon stručnog pregleda njegovih financija dopustimo da zadrži čak i veći dio vlastite plaće.
DALIĆ SE NE MORA NIKOME OPRAVDAVATI
I zato cijela ova priča na kraju nema gotovo nikakve veze s nogometom.
Čak ni sa Zlatkom Dalićem.
On je samo povod.
Tema je potreba dijela ljudi da budu dobrovoljni upravitelji tuđih života.
Da određuju tko je dovoljno moralan.
Tko je dovoljno domoljub.
Tko dovoljno vjeruje.
Tko smije biti bogat.
Tko se „prodao“.
Tko bi trebao kamo otići.
I što bi trebao napraviti s novcem koji oni nisu zaradili.
Najzanimljivije je što ljudi koji imaju odgovor na sve te dileme gotovo nikada ne raspolažu informacijama potrebnim za odgovor.
Ali zato raspolažu samopouzdanjem.
U neograničenim količinama.
I ZA KRAJ – JEDNA LOŠA VIJEST
Zlatko Dalić možda će uspjeti u UAE-u.
Možda neće.
Možda će ostati godinama.
Možda će dobiti otkaz.
Možda će opravdati svaki euro ugovora.
Možda neće.
Nogomet će dati odgovor.
Ali postoji jedna stvar koju nogomet neće promijeniti.
Njegov život i dalje neće pripadati nama.
Njegova plaća neće postati naša zato što smo je komentirali.
Njegov ugovor neće trebati naše odobrenje.
Njegova vjera neće se mjeriti našim Facebook komentarima.
A njegovo pravo da ode raditi kamo želi neće nestati zato što se nekome u komentarima taj izbor ne sviđa.
Možda je to nekima neugodno čuti, ali odrasli ljudi imaju jednu krajnje nezgodnu naviku:
donose vlastite odluke bez dopuštenja publike.
Zlatko Dalić je učinio upravo to.
Prihvatio je posao.
I zato bi možda bilo zdravo da prije nego što sljedeći put požurimo određivati što bi netko drugi trebao napraviti sa svojim životom i svojim novcem, postavimo sebi jedno mnogo jednostavnije pitanje:
Tko je mene uopće imenovao upraviteljem tuđeg života?
Odgovor bi mnogima mogao biti neugodno kratak.
Nitko.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
