Keleminec i Peović: kako protivnici hrane isti sukob

Keleminec treba Peović, Peović treba Keleminca? Ne zato što su politički isti niti zato što surađuju, nego zato što izrazito suprotstavljeni politički narativi mogu jedan drugome davati vidljivost, potvrdu i razlog za mobilizaciju.

Keleminec i Peović ovih su dana ponovno otvorili jedno mnogo šire pitanje od sukoba dvoje političkih aktera: što se događa kada političkom identitetu protivnik postane gotovo jednako važan kao vlastiti program?

Autohtona – Hrvatska stranka prava Dražena Keleminca najavila je za 3. listopada 2026. okupljanje ispred doma Katarine Peović. U svojoj najavi Peović nazivaju „partizankom“ i povezuju je s navodnim „SANU-om 2“. Peović i Fronta band, u kojem nastupa, odgovorili su najavom mini-koncerta i porukom „Smrt fašizmu – sloboda narodu“. Peović je zbog javnog objavljivanja svoje adrese podnijela prijavu Agenciji za zaštitu osobnih podataka. U trenutku objave ovog teksta skup je najavljen, ali još nije održan. Index.hr Index.hr Keleminec sprema prosvjed pred stanom Peović. Njezin bend objavio pjesmu za njega Najava okupljanja A-HSP-a pred domom Katarine Peović 3. listopada 2026., odgovor Fronta banda i prijava AZOP-u. Otvori izvor

Na prvi pogled riječ je o još jednom sukobu dviju potpuno suprotstavljenih političkih pozicija.

Ali zanimljivije pitanje glasi:

Što ako politička vrijednost tog sukoba nije samo u tome što se dvije strane međusobno napadaju, nego i u tome što jedna drugoj potvrđuju priču koju već godinama govore vlastitim pristašama?

Keleminec u Peović može pokazati „dokaz“ da komunizam, Jugoslavija i partizanstvo nisu nestali.

Peović u Kelemincu može pokazati „dokaz“ da ustaška simbolika i politički obrasci protiv kojih se poziva na antifašizam nisu nestali.

Politički su protivnici.

Ali politički protivnik ponekad može biti i vrlo koristan.

Nisu isti – i od toga treba krenuti

Najveća pogreška bila bi ovaj tekst svesti na poznatu formulu: „lijevi i desni ekstremi isti su“.

To ovdje ne tvrdimo.

Katarina Peović od srpnja 2020. do svibnja 2024. bila je zastupnica Radničke fronte u Hrvatskom saboru. Bila je potpredsjednica Odbora za zakonodavstvo te članica odbora za rad, ratne veterane i regionalni razvoj. Dakle, važan dio njezina političkog djelovanja odvijao se unutar parlamentarnog i izbornog sustava. Hrvatski sabor Hrvatski sabor Katarina Peović – 10. saziv Hrvatskoga sabora Službeni podaci o mandatu Katarine Peović od 22. srpnja 2020. do 16. svibnja 2024. i dužnostima u saborskim odborima. Otvori izvor

Njezina politička pozicija pritom nije neodređena. Radnička fronta sama sebe opisuje kao političku organizaciju ljevice koja želi korjenitu promjenu političkih i ekonomskih odnosa, kritizira kapitalistički sustav i kao dugoročni cilj zagovara demokratski socijalizam, društveno vlasništvo i radničko upravljanje. Radnička fronta Radnička fronta O nama – ciljevi i program Radničke fronte Službeni opis političkih ciljeva RF-a, kritike kapitalizma i koncepta demokratskog socijalizma. Otvori izvor

Ali jednako je važno navesti i ono što se često preskače: RF u vlastitom objašnjenju demokratskog socijalizma izričito kaže da ne teži obnovi jednopartijskog sustava SFRJ te navodi slobodu političkog organiziranja, govora i medija među razlikama u odnosu na nekadašnji jugoslavenski model. To ne uklanja ideološku udaljenost RF-a od liberalno-kapitalističkog modela, ali onemogućuje pojednostavljenje prema kojem je svaki njezin socijalizam automatski zahtjev za povratkom Titove Jugoslavije. Radnička fronta Radnička fronta Po čemu se demokratski socijalizam 21. stoljeća razlikuje od onoga što smo imali u SFRJ? RF-ovo objašnjenje odnosa prema jugoslavenskom modelu, jednopartijskom sustavu i političkim slobodama. Otvori izvor

Dražen Keleminec također djeluje kroz registriranu političku stranku i izlazi na izbore. No službeni rezultat izbora za Europski parlament 2024. pokazuje razliku između njegove javne vidljivosti i izborne potpore: lista A-HSP-a osvojila je 1.386 glasova, odnosno 0,18 posto, a sam Keleminec 613 preferencijskih glasova. To nije vrijednosna ocjena njegova političkog djelovanja, nego mjerljivi izborni podatak. Državno izborno povjerenstvo Državno izborno povjerenstvo RH Izbori za Europski parlament 2024. – rezultati Službeni izborni rezultat liste Autohtone – Hrvatske stranke prava: 1.386 glasova odnosno 0,18 posto. Otvori dokument

Njegova javna prepoznatljivost posljednjih godina zato se ne može objašnjavati samo izbornim rezultatom. Važan dio vidljivosti proizlazi iz prosvjednih akcija, provokativne političke retorike i okupljanja pred domovima političkih ili javnih protivnika.

Kada politički sukob dođe pred nečiji dom

Upravo tu postoji važna razlika između Peović i Keleminca koju ne treba zamagliti radi privlačne teze o „dvije strane“.

Keleminec je tijekom 2026. organizirao okupljanja pred kućom roditelja novinara Borisa Dežulovića u Splitu. Nakon tih događaja policija je podnijela optužni prijedlog protiv Keleminca i A-HSP-a te od suda zatražila produljenje zabrane približavanja toj kući na manje od 200 metara.

To treba formulirati precizno: optužni prijedlog nije pravomoćna presuda. On dokazuje da je policija pokrenula prekršajni postupak i što mu stavlja na teret, ali ne dokazuje sam po sebi konačnu odgovornost. Jutarnji list Jutarnji list Policija traži 30 dana zatvora za Keleminca Izvještaj o optužnom prijedlogu nakon prosvjeda pred kućom roditelja Borisa Dežulovića i zahtjevu za produljenje zabrane približavanja. Otvori izvor

To je važna činjenica jer pokazuje zašto jednostavna simetrija ne funkcionira.

Možemo uspoređivati političke narative.

Možemo uspoređivati način na koji jedna i druga strana koriste povijesne identitete.

Ali iz toga ne proizlazi da su njihove konkretne metode političkog djelovanja jednake.

Nisu.

„Partizanka“ s jedne, „Smrt fašizmu“ s druge strane

Upravo zato najzanimljiviji dio aktualnog slučaja nije pitanje jesu li Peović i Keleminec isti.

Nego nešto sasvim drugo.

Pogledajmo samo jezik.

A-HSP poziva na okupljanje pred domom „partizanke Katarine Peović“ i govori o navodnom „SANU-u 2“.

Odgovor s druge strane završava pozdravom:

„Smrt fašizmu – sloboda narodu.“

Za nekoliko rečenica politička rasprava iz 2026. vratila se u povijesni rječnik Drugog svjetskog rata.

Jedna strana dobila je „partizanku“.

Druga je dobila političkog protivnika na kojeg odgovara antifašističkim pozdravom.

I obje publike vrlo brzo razumiju uloge.

Tu nije potrebno dokazivati nikakvu skrivenu suradnju.

Nema nikakvog dokaza da Peović i Keleminec žele međusobno pomagati jedno drugome.

Mehanizam može funkcionirati potpuno bez toga.

Protivnik kao politički resurs

U politologiji postoji pojam koji pomaže razumjeti dio ovog procesa: afektivna polarizacija.

On ne opisuje samo situaciju u kojoj ljudi imaju različite političke programe. Naglasak je na tome da pripadnost političkoj strani postaje dio društvenog identiteta, dok se pripadnici suprotne skupine sve više promatraju kroz nepovjerenje, odbojnost ili moralno vrednovanje.

Novije istraživanje objavljeno u American Political Science Reviewu razlaže afektivnu polarizaciju na tri međusobno povezana elementa: „othering“, odnosno doživljavanje druge političke skupine kao fundamentalno drukčije; averziju, odnosno negativan odnos prema političkom protivniku; te moralizaciju, u kojoj politička pripadnost postaje pitanje temeljnih moralnih vrijednosti. American Political Science Review Cambridge University Press / American Political Science Review A New Measure of Affective Polarization Istraživanje iz 2026. koje afektivnu polarizaciju analizira kroz drugećenje, averziju i moralizaciju političkog identiteta. Otvori istraživanje

Ovaj tekst ne tvrdi da smo Peović i Keleminca „izmjerili“ tim znanstvenim instrumentom.

Nismo.

Ali koncept pomaže objasniti politički mehanizam koji možemo promatrati: protivnik više nije samo osoba koja predlaže pogrešnu poreznu, gospodarsku ili socijalnu politiku. On postaje dokaz da je ugrožen identitet vlastite skupine.

Tada protivnika više nije nužno politički uvjeriti.

Ponekad ga je korisnije imati.

Što bi Keleminec bez „komunista“?

Keleminec je i ranije političke protivnike smještao u komunistički i jugoslavenski okvir.

Na prosvjedu pred sjedištem SDP-a u rujnu 2025., primjerice, SDP i HDZ nazivao je „komunističkim“ i „boljševičkim“ strankama, govorio da pate za Jugoslavijom te branio pozdrav „Za dom spremni“. Na istom je skupu zapalio zastavu Socijalističke Republike Hrvatske. Jutarnji list Jutarnji list Keleminec ispred sjedišta SDP-a zapalio zastavu SR Hrvatske Izvještaj s prosvjeda u rujnu 2025. i Keleminčeve izjave o komunizmu, Jugoslaviji i pozdravu Za dom spremni. Otvori izvor

Time „komunist“ nije samo opis pripadnika nekadašnje Komunističke partije.

Postaje suvremena politička kategorija.

Protivnik iz 2026. smješta se u priču čiji su simboli Tito, Jugoslavija, partizani i komunizam.

Ako takvog protivnika nema, mnogo je teže održavati narativ da se protiv njega upravo danas vodi presudna politička bitka.

A što bi antifašistički narativ bez protivnika koji mu daje slike?

I obrnuto.

Kada politički protivnik javno brani „Za dom spremni“, organizira skupove povezane s tom simbolikom ili današnje protivnike naziva komunistima i partizanima, lijevoj i antifašističkoj političkoj interpretaciji pruža konkretne događaje kojima može pokazivati da njezina tema nije završila 1945.

Zbog toga protivnik može postati dokaz vlastitog narativa.

Ne zato što je sve što jedna strana kaže o drugoj automatski točno.

Nego zato što svaki novi incident omogućuje poruku:

„Vidite? Upravo o tome vam govorimo.“

Keleminec dobiva „partizanku“.

Peović dobiva protivnika kojem odgovara „Smrt fašizmu – sloboda narodu“.

I politička spirala dobiva još jedan krug.

Društvene mreže posebno vole neprijatelja

Tu se pojavljuje element koji ni Pavelić ni Tito nisu imali: suvremene društvene mreže.

Veliko istraživanje objavljeno u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences analiziralo je više od 2,7 milijuna objava američkih medija i članova Kongresa na Facebooku i Twitteru. Objave koje su govorile o političkoj suprotnoj skupini bile su znatno sklonije dijeljenju od objava o vlastitoj skupini, a jezik usmjeren prema političkom protivniku pokazao se vrlo snažnim prediktorom angažmana. PubMed Central (PMC)

PNAS Proceedings of the National Academy of Sciences Out-group animosity drives engagement on social media Istraživanje 2,7 milijuna objava na Facebooku i Twitteru o povezanosti govora o političkim protivnicima i angažmana korisnika. Otvori istraživanje

Važno ograničenje: to je istraživanje provedeno na američkom političkom i medijskom uzorku. Ne možemo njegove postotke jednostavno prenijeti na Hrvatsku.

Ali mehanizam koji istražuje dobro pokazuje zašto politički sadržaj o „njima“ može biti komunikacijski privlačniji od dugog objašnjavanja vlastitog programa.

Stambena politika traži brojke.

Zdravstvo traži analizu.

Mirovinski sustav traži računicu.

Gospodarska politika traži objašnjenje.

Za sukob „ustaša“ i „partizana“ često je dovoljna jedna fotografija, jedan simbol i jedna parola.

Publika već zna tko bi trebao biti „naš“, a tko „njihov“.

Povijest treba istraživati – ali ne moramo u njoj živjeti

Ovdje treba izbjeći i drugu krajnost.

Rješenje nije reći da su NDH, ustaški zločini, jugoslavenski komunizam, partizanski pokret ili poslijeratna represija nevažni zato što se sve dogodilo prije mnogo desetljeća.

Naprotiv.

Povijest treba istraživati.

Dokumente treba otvarati.

Žrtve treba identificirati.

Mitove treba provjeravati bez obzira na to odgovara li rezultat našoj političkoj strani.

Res Publica Post upravo je na primjeru pravnog i povijesnog okvira pozdrava „Za dom spremni“ već zastupao isti standard: nije dovoljno da je nešto „naša“ verzija priče ako to ne potvrđuju dokumenti i institucije. Res Publica Post

Problem nije istraživanje povijesti.

Problem nastaje kada povijest prestane služiti razumijevanju prošlosti i postane prvenstveno gorivo za današnji politički identitet.

Tada 1941. i 1945. više nisu godine koje istražujemo.

Postaju političko mjesto u kojem neprestano živimo.

Hrvatska je ipak u 2026. godini

A Hrvatska 2026. ima pitanja koja Pavelić i Tito ne mogu riješiti.

Kako će ljudi platiti stanovanje?

Kako će funkcionirati zdravstvo?

Koliko vrijedi rad?

Kako održati mirovinski sustav?

Kako urediti useljavanje radne snage?

Kako poboljšati obrazovanje?

Kako imati institucije kojima građani vjeruju?

O tim pitanjima može se voditi žestoka lijevo-desna rasprava.

I treba se voditi.

Peović može zagovarati društveno vlasništvo i demokratski socijalizam.

Njezin politički protivnik može zagovarati upravo suprotan gospodarski model.

To je politika.

Ali kada rasprava ponovno završi na „partizanki“, „komunistima“, „fašistima“, Jugoslaviji i pozdravima iz prošlog stoljeća, postoji opasnost da identitetski sukob pojede upravo onu raspravu zbog koje demokratska politika postoji.

Najkorisniji protivnik

I tu se vraćamo naslovu.

Treba li Keleminec Peović, a Peović Keleminca?

Ne u smislu dogovora.

Ne u smislu suradnje.

Ne zato što su politički jednaki.

I ne zato što možemo dokazati da bilo tko od njih namjerno održava drugoga relevantnim.

Ali na razini političkog mehanizma postoji zanimljiv paradoks.

Ako svoju publiku godinama upozoravate na određenu prijetnju, najkorisniji politički događaj može biti upravo pojava protivnika koji izgleda kao potvrda svega na što ste upozoravali.

Keleminec može svojim pristašama pokazati Peović i reći: pogledajte, partizani i komunisti još su ovdje.

Peović i njezina politička okolina mogu pokazati Keleminčeve nastupe i reći: pogledajte, razlog za naš antifašizam još je ovdje.

Svaka strana dobiva neprijatelja kojeg njezina publika već razumije.

Svaka nova provokacija proizvodi reakciju.

Reakcija proizvodi novu provokaciju.

A između njih raste politička važnost sukoba.

Možda je upravo zato hrvatski rat ustaša i partizana toliko teško završiti.

Za neke političke identitete taj rat više nije samo prošlost koju treba objasniti. Protivnik iz tog rata postao je način na koji objašnjavaju vlastitu sadašnjost.

A Hrvatska bi možda dobila mnogo više kada bi povijest napokon mogla ozbiljno istraživati — bez potrebe da svakoga dana iznova u njoj ratuje.

Urednička i metodološka napomena

Ovaj tekst ne izjednačava političke programe, javno djelovanje ni konkretne postupke Katarine Peović i Dražena Keleminca. Dokumentirani načini njihova političkog djelovanja razlikuju se.

Naslovna formulacija „trebaju li jedan drugoga“ opisuje mogući političko-komunikacijski učinak suprotstavljenih narativa, a ne tvrdnju o njihovoj namjeri, dogovoru ili suradnji.

Tekst također ne tvrdi da je na Katarini Peović i Draženu Kelemincu provedeno znanstveno mjerenje afektivne polarizacije. Politološki koncept koristi se kao analitički okvir za razumijevanje šireg mehanizma političkog identiteta i odnosa prema protivničkoj skupini.

Podaci o najavljenom okupljanju odnose se na stanje 1. listopada 2026. Okupljanje je najavljeno za 3. listopada i u trenutku zaključivanja teksta još se nije održalo.

Autor: Ivan Vohrić