Uspon Bosne pod kraljem Tvrtkom I. Kotromanićem
Bosanska država pod narodnim vladarima, banovima i kraljevima doživjela je svoj vrhunac u drugoj polovici 14. stoljeća, za vladavine kralja Tvrtka I.
Tvrtko je uspio proširiti granice Bosne daleko izvan njezina prvotnog središta, okupljajući prostrane hrvatske krajeve i obnavljajući ideju nekadašnje hrvatske državnosti. Njegov cilj bio je obnoviti nezavisnu Hrvatsku državu u cijelosti, na svim njezinim povijesnim i narodnim područjima.
Nažalost, Tvrtkova smrt 1391. prekinula je te planove. Njegovi nasljednici nisu imali ni snagu ni političku mudrost da očuvaju baštinu koju je ostavio.
Slabljenje kraljevske vlasti i uspon velikaša
Nakon Tvrtka redaju se kraljevi koji više nemaju punu vlast. U zemlji sve veću moć preuzimaju velikaši – ponosni i neovisni hrvatski plemići. Oni gospodare pojedinim krajevima gotovo kao samostalni vladari, često ulaze u međusobne sukobe i protive se kralju.
Najistaknutiji među njima bili su:
- Hrvoje Vukčić Hrvatinić – gospodar Donjih Krajeva, Zapadnih Strana (Livno, Duvno, Glamoč), Hrvatskog primorja sa Splitom i otocima do Korčule.
- Sandalj Hranić i Stjepan Vukčić Kosača – gospodari Huma i kasnije Hercegovine, od Rame do Kotora i ušća Neretve.
- Pavao Radinović – vladar Trebinja, Podrinja i Vrhbosne s Olovom.
Nesloga između velikaša i kralja, te njihovi međusobni sukobi, dodatno su slabili Bosansko kraljevstvo.
Pritisak Osmanlija
Dok je Bosna bila iznutra oslabljena, s istoka se pojavila nova sila – Osmanlijsko Carstvo. Od početka 15. stoljeća Turci prelaze Drinu i upadaju u bosanske krajeve. Unutarnja razjedinjenost olakšala im je prodor, a tijekom desetljeća Bosna je sve više gubila snagu i teritorij.
Kraljevski naslovi i ideja hrvatske državnosti
Bosanski kraljevi sve do propasti isticali su da vladaju ne samo „pravom Bosnom“ – središtem zemlje u gornjem toku rijeke Bosne – nego i nad mnogim pripojenim krajevima: Primorjem, Humsko-hercegovačkom zemljom, Dalmacijom, Hrvatskom, Donjim Krajevima, Usorom i Soli.
Posebno je zanimljivo da je Tvrtko I. uzeo i naslov „kralj Srba“. Naime, u susjednoj Srbiji u to vrijeme nije postojala jaka vlast, pa je Tvrtko mogao zauzeti dio srpske zemlje i okruniti se tim naslovom. Ipak, njegova glavna politička orijentacija bila je prema zapadu – prema hrvatskim zemljama i obnovi hrvatske državne tradicije.
Posljednji kralj i pad Bosne
Posljednji bosanski kralj bio je Stjepan Tomašević (1461.–1463.). U svom naslovu navodio je da je kralj:
„Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim Krajem, Zapadnim Stranama, Usori, Soli i Podrinju“.
Unatoč bogatom naslovu, realna moć kralja bila je skromna, a Osmanlije su 1463. godine osvojile Bosnu. Time je okončana srednjovjekovna bosanska država, a ujedno i posljednji pokušaj očuvanja hrvatske samostalne dinastije.
Zaključak
Bosna pod Tvrtkom I. predstavljala je snažnu državnu zajednicu koja je okupljala mnoge hrvatske krajeve i čuvala uspomenu na staro hrvatsko kraljevstvo. Nakon njegove smrti Bosna je sve više gubila snagu zbog unutarnje razjedinjenosti i osmanske prijetnje.
Profesor Filip Lukas istaknuo je:
„Bosna, osamostalivši se, nije izašla iz okvira hrvatske države, već se u njoj nezavisna Hrvatska država spasila i očuvala sve do propasti Bosne. Zato se za kraj hrvatskih narodnih vladara ne uzima godina 1102., nego 1463., kada je poginuo posljednji hrvatsko-bosanski kralj Stjepan Tomašević.“
Padom Bosne završava jedno veliko povijesno razdoblje u kojem je Bosna bila neodvojivo povezana s hrvatskom državnom i narodnom tradicijom.
About the Author
