Jugoslavija je bila stvorena da bude važan činbenik čuvanja Versajskog poredka i englesko-francuskog političkog i vojničkog sustava u Europi. Posebna je njezina zadaća bila da bude jaka brana oslobođenju i pravednom razvitku njemačkoga naroda, a u isto vrijeme čvrsta karika u lancu, koji je sputavao život talijanskog naroda. Tu je ulogu Jugoslavija, politički vođena isključivo iz Beograda, vršila u cijelosti. Ova se politika podudarala i s težnjom, da se Jugoslavija, koja je u zbilji bila proširena Srbija, održi na životu, a time i prema naravnim snagama nerazmjerni utjecaj srpstva na ovom izvanredno važnom i prostorno znatnom dijelu kontinenta.
Razumljivo je i nepobitna je činjenica, da je ta osnovna politika Beograda bila stalna i nepokolebiva. Kratkotrajno skretanje od ove politike bilo je samo prividno. Sve srpske političke stranke, a uz njih Srpska pravoslavna crkva, odgajale su srpski narod u smislu gornjeg općeg političkog pravca. Naslanjajući se na slučajno sretni ishod prvog svjetskog rata za njega te crpeći krivu pouku i zaključke iz njega, srpski je narod pod utjecajem svih ovih čimbenika izgubio zdravo gledanje na svoj vlastiti probitak i na veliku evoluciju u Europi i svijetu.
Srpski je narod pod uplivom tih struja izgubio ravnotežu u ocjeni granica svoga poziva i svoje snage, a židovstvo i slobodno zidarstvo, te od njih zavisno novinstvo i ostala sredstva promidžbe, prikovala su ga uz tabor neprijatelja Europe i nepomirljivih protivnika mirne europske političke i društvene evolucije, koju je nezaustavno stvarao duh vremena.
Među srbijanskom inteligencijom bio je upravo tragično malen broj ljudi, koji su se nešto razlikovali od cjeline u gledanju na tok stvari i nastojali barem politikom »dobivanja vremena« spasiti i očuvati za srpski narod tekovine iz rata god. 1914.— 1918. Generalski prevrat u Beogradu koncem ožujka 1941. bio je izražaj pretežnog raspoloženja i opredjeljenja srpstva. Ono je preotelo maha, ma da je politički položaj bio u protivnosti s njime. U Simovićevom je paragraphu za tili čas zbrisano jedno prividno skretanje s opće linije vanjske politike Srbije, zacrtane već u početku devetnaestoga stoljeća, politike, koje je oštrica bila uperena protiv srednje Europe, što više protiv svih susjeda Srbije uopće.
Dugo vremena ima ta politika Srbije gotovo isključivi naslon na pravoslavnu Rusiju služeći njezinim ciljevima u jugoistočnoj Europi. U ravnoj liniji te politike planula je prva iskra u europskom, odnosno svjetskom ratu godine 1914. Uoči izvršenja obveze prema Velikoj Britaniji, jedinoj preostaloj zaštitnici Versajskog poredka, politika Beograda upire svoje oči i u Moskvu. U Beogradu se grozničavo radilo, da se sklopi vojnički savez sa Sovjetskom unijom. To je bilo nagonsko oživljavanje jedne stare veze, kojoj ni promjena stanja u Rusiji god. 1917., stvorena boljševičkom revolucijom, nije mogla zadati smrtni udarac. Samo tako možemo razumjeti, zašto je i Srpska pravoslavna crkva rukama i nogama radila u istom pravcu, ma da je boljševička revolucija uništila pravoslavnu crkvu na području velike euro azijske države.