Pokušaj srbizacije i balkanizacije hrvatskih zemalja u Jugoslaviji
Drugo poglavlje bavi se razdobljem Kraljevine SHS / Jugoslavije (1918.–1941.) i tvrdi da je glavni cilj te države bio:
- oslabiti hrvatski narod na njegovom povijesnom prostoru
- srbizirati pravoslavno i dio muslimanskog stanovništva u BiH i Hrvatskoj
- pretvoriti Jugoslaviju u proširenu Srbiju, pod potpunom političkom kontrolom Beograda.
Prema „Sivoj knjizi“, to se provodilo kroz:
- državnu promidžbu – pravoslavni u BiH i Hrvatskoj se sustavno nazivaju Srbima
- naseljavanje Srba u dijelove Hrvatske, posebno u tzv. slavonsku Hrvatsku, gdje se govori o desecima tisuća kolonista na hrvatskom zemljištu triju starih slavonskih županija
- preplavljivanje uprave srpskim činovništvom od najviših do najnižih razina
- uvlačenje Srba u priradna poduzeća i javni sektor
„Siva knjiga“ tvrdi da je ta politika imala dvostruki cilj:
- brojčano i ekonomski oslabiti Hrvate na njihovom vlastitom prostoru
- stvoriti trajnu ovisnost hrvatskih krajeva o Beogradu i učiniti Hrvate nesposobnima za obnovu vlastite države.
Posebno se ističe dio pravoslavnog stanovništva koji postaje nosiocem velikosrpske misli:
- ljudi čija je egzistencija vezana uz jugoslavensku državu
- državni službenici, političari
- pripadnici četničkih i srodnih organizacija, s raznim povlasticama na račun države i naroda
Ta skupina se opisuje kao avangarda u borbi protiv hrvatske državne ideje.
Dvadesetogodišnja vladavina Jugoslavije viđena je kao sustavni pokušaj da se hrvatski narod iscrpi, potisne i dugoročno spriječi u obnovi bilo kakve samostalne državnosti.
