Boljševiziranje Srbije poslije Prvog svjetskog rata
Četvrto poglavlje bavi se unutarnjim razvojem Srbije između dva svjetska rata i pokušava objasniti zašto je komunistički pokret u Srbiji bio tako jak, te zašto je jedan dio srpskog društva nastavio borbu protiv hrvatske državnosti i nakon sloma Jugoslavije.
Prema „Sivoj knjizi“, u Beogradu i Srbiji:
- već godinama prije 1941. djeluje snažan komunistički pokret, posebno među studentskom mladeži i dijelom inteligencije
- raste nezadovoljstvo:
- korumpiranim i izopačenim javnim životom Kraljevine SHS / Jugoslavije
- društvenim nepravdama i gospodarskom eksploatacijom širokih slojeva naroda
- postoji duboka povijesna i emocionalna veza s Rusijom, najprije carskom, a zatim i sovjetskom
Autor ističe i ulogu:
- Srpske pravoslavne crkve, koja ne djeluje samo kao vjerska, nego i kao politička institucija
- intelektualnih krugova koji pod utjecajem ruske revolucije prihvaćaju „bosjačke“ komunističke ideje
U takvom okruženju:
- razočaranje u jugoslavensku državu
- socijalne nepravde
- fascinacija Rusijom
stvaraju plodno tlo za širenje komunizma.
„Siva knjiga“ zaključuje da je:
- znatan dio srpske omladine i inteligencije bio pod snažnim utjecajem Moskve
- Simovićev puč 27. ožujka 1941. – kojim je srušen sporazum s Osovinom – izraz prevladavajućeg raspoloženja srpske politike, iako je realni položaj države bio katastrofalan
- i nakon travanjskog sloma 1941., dio srpskog naroda odbio prihvatiti novu političku stvarnost (raspad Jugoslavije i postojanje NDH), pa je:
- tražio oslonac na Sovjetski Savez i preostale zapadne saveznike
- nastavio voditi borbu protiv hrvatske državnosti pod različitim zastavama: četničkom i komunističkom
U očima autora „Sive knjige“:
boljševiziranje Srbije i čvrsta veza s ruskim utjecajem
jedan su od ključnih razloga zašto se dio srpskog naroda nikada nije pomirio s postojanjem hrvatske države – ni 1941., ni 1991.
