Kako se privatni dernek pokušava pretvoriti u „ustaško nasljeđe“ jedne Vlade
Ovaj slučaj još je jedan primjer kako novinarski monolog umjesto pitanja postaje sredstvo političke konstrukcije, a ne informiranja javnosti.
Autor: Ivan Vohrić
Slučaj u kojem je saborski zastupnik Domovinskog pokreta Josip Dabro pjevao neprimjerenu pjesmu tijekom pokladnog jahanja u Komletincima, na privatnom imanju, dijelu medija nije poslužio kao povod za informiranje javnosti, nego kao platforma za ideološko moraliziranje i političku imputaciju bez stvarne osnove.
Odmah treba razlučiti osnovne činjenice.
Pjesma koju je Dabro pjevao jest neprimjerena. To nije sporno. Hrvatski pravni poredak jasno propisuje granice javno prihvatljivog ponašanja i, ako su te granice prijeđene, postoje institucije koje reagiraju. To se zove pravna država.
No jednako je važno naglasiti: događaj se nije odvijao u okviru državne manifestacije, službenog protokola niti u ime Vlade, već u privatnom kontekstu. Ta razlika nije formalna, nego suštinska — jer razdvaja osobnu odgovornost pojedinca od političke odgovornosti izvršne vlasti.
Upravo ta razlika bila je svjesno izbrisana u nastupu jednog novinara na konferenciji za medije predsjednika Vlade. Umjesto pitanja, javnost je dobila političko-moralni monolog, s unaprijed formuliranom tezom: da će iza aktualnog premijera ostati „ustaško nasljeđe“ zbog ponašanja jednog saborskog zastupnika na privatnom okupljanju.
To nije novinarsko pitanje.
To je politička konstrukcija.
Ako se takav kriterij prihvati, tada bi svaki predsjednik Vlade bio trajno odgovoran za svaku pjesmu, rečenicu, objavu ili pijani ispad bilo kojeg građanina Republike Hrvatske — neovisno o mjestu, kontekstu i pravnim posljedicama. Takva logika ne postoji ni u jednom ozbiljnom demokratskom poretku.
Ključno pitanje koje je novinar morao postaviti, ali nije, glasi jednostavno:
u čemu je konkretna odgovornost predsjednika Vlade?
Koja odluka? Koja uredba? Koji institucionalni propust?
Odgovora nema. Jer odgovornost ne postoji.
Zato se posegnulo za zamjenom teza: privatno ponašanje pojedinca pretvara se u ideološku etiketu, zatim u povijesnu imputaciju, a na kraju u moralnu osudu cijele vlasti. To nije posljedica profesionalne znatiželje, nego svjetonazorskog aktivizma.
Paradoks je pritom potpun. Isti političko-medijski krugovi koji se inače pozivaju na autonomiju privatnog života i otpor „represiji države“, sada bi htjeli da predsjednik Vlade regulira što se pjeva po seoskim dernecima, da nadzire misli, emocije i privatno ponašanje građana. Drugim riječima — da bude ideološki komesar.
Zaboravlja se pritom temeljna činjenica: Republika Hrvatska već ima represivni aparat — policiju, sudove i zakone. Ako je zakon prekršen, institucije postupaju. Ako nije, politički monolozi to neće promijeniti.
Na kraju, ostaje pitanje profesije.
Novinar koji dolazi na konferenciju za medije ima vremena pripremiti jasno, precizno i konkretno pitanje. Kada umjesto toga izgovara moralno-političko predavanje bez upitnika na kraju, to nije kritičko novinarstvo.
To je javni aktivizam s mikrofonom.
A građani Republike Hrvatske zaslužuju novinare koji postavljaju pitanja — ne ideološke tutore koji izmišljaju krivnju.
Kada se novinarski monolog umjesto pitanja koristi kao alat političke presude, javnost gubi informaciju, a dobiva ideologiju.
Sva prava pridržana
© Ivan Vohrić
© Res Publica Post
Možda želite pročitati: Mediji, propaganda i proizvodnja pristanka: kako se normalizira ono što bi nas trebalo zabrinjavati.
Vrlo dobroj analiz i zaključku g . Ivana Vohrića suvišan je svaki komentar. No i pored toga ja ću dodati slijedeće:
Po počinjenim zločinima, A. Pavelić nije ni do gležnja drugu Titu, što je svjetska činjenica, koju više i ne treba dokazivati, no drugovi leftardi i tzv. antifašisti ga i pored toga nadalje slave pjevajući mu, paleći vatre, noseći petokrake i veličajući njegove počinjene zločine genocida nad Hrvatskim narodom. Je li uopće postoji veći paradoks u hrvatskom apsurdistanu ?!