Fizički napad na dijete: što zakon kaže, a što je javnost vidjela?

Fizički napad na dijete nije samo pitanje pojedinačnog incidenta, nego i ozbiljan test za policiju, zaštitare, institucije i društvo koje mora pokazati štiti li najslabije.

Urednička napomena

Ovaj članak temelji se isključivo na javno dostupnim informacijama i medijski objavljenim tvrdnjama vezanim uz događaj koji se prema navodima dogodio u Zagrebu, a u kojem je majka osmogodišnjeg dječaka javno iznijela tvrdnje o fizičkom napadu i vrijeđanju njezina sina na rasnoj osnovi.

Portal Res Publica Post ne donosi presude niti unaprijed proglašava bilo koga krivim. Konačne činjenice, pravnu kvalifikaciju događaja i eventualnu odgovornost utvrđuju policija, državno odvjetništvo i sud.

Međutim, javnost ima pravo postavljati pitanja o:

zaštiti djece,
postupanju institucija,
granicama građanske reakcije,
te primjeni zakona u osjetljivim situacijama koje uključuju maloljetnike.

Upravo tim pitanjima bavi se ovaj tekst.

Prema javno objavljenim informacijama, događaj se odvio u jednoj poslovnici Fine u Zagrebu, gdje je nepoznati muškarac navodno optužio osmogodišnje dijete za krađu mobitela. Prema tvrdnjama majke dječaka, muškarac je potom fizički postupao prema djetetu, zavrtao mu ruku i vrijeđao ga, dok je dijete plakalo i negiralo da je uzelo mobitel.

Kasnije se, prema istim navodima, pokazalo da dječak nije imao nikakve veze s nestankom mobitela.

Dio javnosti ostao je šokiran samim opisom događaja, dok je drugi dio posebnu pozornost usmjerio prema reakciji zaštitara i načinu na koji je policija kvalificirala slučaj.

I upravo tu počinje pitanje koje nadilazi pojedinačni incident:
što zakon dopušta građaninu, a gdje počinje nedopuštena fizička sila prema djetetu?

Fizički napad na dijete i granice građanske reakcije

U javnosti često postoji pogrešno uvjerenje da svatko tko posumnja na krađu automatski ima pravo fizički zadržavati drugu osobu.

No zakon takvu mogućnost ne daje bez ograničenja.

Čak i institut tzv. građanskog uhićenja ima vrlo stroge granice i vezan je uz situacije kada je osoba zatečena u počinjenju kaznenog djela. Pritom svako fizičko postupanje mora biti nužno, razmjerno i opravdano okolnostima.

Posebno osjetljivo pitanje nastaje kada se radi o maloljetnom djetetu.

Ako su točni navodi da je odrasli muškarac fizički hvatao dijete, zavrtao mu ruku i pritom na njega vikao, tada se legitimno postavlja pitanje:
je li takvo postupanje bilo zakonski dopušteno ili je prešlo granicu samovolje i nasilja?

Još važnije pitanje glasi:
zašto se odrasla osoba nije prvo obratila roditelju djeteta, zaštitaru ili zaposlenicima objekta?

U civiliziranom društvu fizički kontakt odrasle osobe prema nepoznatom djetetu ne može biti “prva reakcija” na sumnju ili frustraciju.

Kada policija mora ozbiljnije provjeriti događaj?

Prema tvrdnjama objavljenima u medijima, policija je događaj na licu mjesta kvalificirala kao narušavanje javnog reda i mira te se odlučila za prekršajno postupanje.

No ovdje se otvara ozbiljno pitanje policijske procjene.

Ako postoje:

dijete kao moguća žrtva,
navodi o fizičkom nasilju,
tvrdnje o vrijeđanju na rasnoj osnovi,
svjedoci događaja,
te nadzorne kamere,

onda javnost ima pravo pitati:
je li prije konačne kvalifikacije trebalo provesti detaljnije utvrđivanje svih okolnosti?

Upravo početna kvalifikacija događaja često određuje cijeli daljnji smjer postupka.

Jer velika je razlika promatra li se događaj kao:

obični verbalni sukob,
ili:
moguće nasilje nad djetetom s elementima diskriminacije.

To ne znači da je policija automatski pogriješila.
Ali znači da javnost ima pravo propitivati je li reakcija bila dovoljno temeljita i profesionalna.

Element rasne ili etničke mržnje ne smije se olako odbaciti

Majka dječaka javno tvrdi da je njezin sin bio vrijeđan zbog boje kože i romskog podrijetla.

Takve tvrdnje same po sebi nisu dovoljne za automatski zaključak da je riječ o kaznenom djelu iz mržnje. Međutim, isto tako ne smiju biti unaprijed odbačene bez provjere.

Upravo zato postoje:

svjedoci,
snimke nadzornih kamera,
izjave uključenih osoba,
i kriminalistička obrada.

U demokratskom društvu jednako je opasno:

ignorirati moguće motive mržnje,
kao i:
unaprijed nekoga proglasiti rasistom bez dokaza.

Zato je odgovornost institucija da hladno, profesionalno i bez političkog ili društvenog pritiska utvrde činjenice.

Što je trebao učiniti zaštitar?

Jedan od najneugodnijih dijelova cijelog slučaja odnosi se upravo na pitanje reakcije zaštitara.

Zaštitar nije samo pasivni promatrač prostora.
Njegova je osnovna uloga:

zaštita osoba,
sprječavanje eskalacije sukoba,
održavanje reda,
i pravovremeno reagiranje u incidentnim situacijama.

Ako je odrasla osoba doista fizički postupala prema uplakanom djetetu, tada se legitimno postavlja pitanje:
je li zaštitar reagirao profesionalno i pravodobno?

Građani s pravom očekuju da upravo osobe zadužene za sigurnost prve pokušaju smiriti situaciju i zaštititi slabije, posebno kada su uključena djeca.

Društvo koje brzo poseže za silom prema djeci

Možda najvažnije pitanje ovog slučaja ipak nije pravno nego društveno.

Što se događa s društvom u kojem odrasli ljudi tako brzo posežu za fizičkom silom prema djetetu — čak i prije nego što su sigurni što se zapravo dogodilo?

Djeca ne mogu biti mjesto na kojem odrasli prazne frustracije, bijes ili predrasude.

A još je opasnije kada okolina na takve situacije reagira šutnjom, pasivnošću ili relativiziranjem. Upravo o pitanju društvene odgovornosti odraslih i moralnim granicama javnog ponašanja ranije smo detaljnije pisali u analizi: „Norijada kao ogledalo društva: jesu li problem maturanti ili odrasli koji su ih odgojili?“.

Jer granica civiliziranog društva ne vidi se po tome kako štiti moćne.
Nego po tome kako štiti najslabije.

Na kraju, ovaj slučaj ne bi smio završiti samo kao još jedna kratka medijska vijest koja će nakon nekoliko dana nestati iz javnosti.

Bez obzira na konačnu pravnu kvalifikaciju, ostaju važna pitanja:

jesu li institucije reagirale dovoljno ozbiljno,
jesu li prava djeteta bila adekvatno zaštićena,
i jesmo li kao društvo postali previše ravnodušni prema nasilju kada ga ne osjećamo na vlastitoj koži.

Jer kada odrasli čovjek fizički nasrne na dijete, društvo ne smije prvo pitati kojoj skupini dijete pripada.

Prvo pitanje mora biti:
je li dijete bilo zaštićeno onako kako zakon i ljudskost nalažu.

Jer kada društvo počne relativizirati fizički napad na dijete, tada više ne govorimo samo o pojedinačnom incidentu nego o ozbiljnom moralnom i institucionalnom problemu cijelog društva.

Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post